Premda je o ranonovovjekovnom slikarstvu Mletačke Dalmacije objavljen niz pojedinačnih studija, one su se uglavnom bavile istraživanjem pojedinih autora, fenomena ili gradova te im često nedostaje kritički pristup. Do primjene suvremene metodologije povijesti umjetnosti dolazi tek u novije vrijeme. Osobito su do danas ostala necjelovita istraživanja ranonovovjekovnog slikarstva s područja nekadašnje Šibenske biskupije koja, osim pojedinačnih atribucijskih problema, nisu otvarala važna pitanja kulturno-povijesne kontekstualizacije, naručitelja, ukusa sredine, problema odnosa umjetničkih središta i periferije te njezinih potreba, kao ni drugih okolnosti. Prilikom odabira teme doktorske disertacije, upravo navedene istraživačke lakune usmjerile su moj interes na teritorij nekadašnje Šibenske biskupije.

Preliminarna istraživanja slikarstva na ovom području bila su usredotočena uglavnom na pažljivo iščitavanje relevantne domaće i inozemne literature te povijesnih izvora. Za dobivanje što jasnije slike o karakteru slikarske baštine prikupljali su se inventari, izvještaji, elaborati i fotodokumentacija Konzervatorskih odjela u Šibeniku i Splitu koji sadrže niz značajnih podataka vezanih uz zahvate koji su na njima do sada provedeni. Osim navedenih metoda, ubrzo je uslijedilo i terensko istraživanje. Izravno suočavanje sa slikom i ambijentom u kojemu je smještena, bio on izvoran ili ne, ponekad je vrlo iscrpljujuće i mukotrpno iskustvo. Međutim, to je ujedno, nenadoknadiva i neophodna povijesno umjetnička metoda istraživanja.

Samostan sv. Luce, Šibenik

Brojnim publikacijama i sačuvanom ostavštinom rukopisne građe bazirane na arhivskim i terenskih istraživanjima, šibenski svećenik i povjesničar don Krsto Stošić (1884. – 1944.) dao je važne temelje za sva daljnja povijesna i povijesno-umjetnička istraživanja rodnog mu kraja. Osobito se u tom pogledu ističe publikacija Sela šibenskog kotara iz 1941. godine. U uvodnom poglavlju te knjige i on se kratko osvrnuo na problematiku sustavnih istraživanja šibenskoga kraja te, kako i sam kaže, nije pri tome zanemario ni crkvenu umjetnost. Upravo zbog toga, njegove bilješke i danas predstavljaju značajnu polazišnu točku za terenska istraživanja povjesničara umjetnosti. Iako su mu glavno uporište arhivska istraživanja, niz je zapisa koji proizlaze iz direktnog uvida s terena u kojima opisuje tadašnje zatečeno stanje slika, njihov položaj u crkvi i slično. Stošićeva knjiga je dodatno obogaćena i usmenim sjećanjima koja očito proizlaze iz razgovora s mještanima predstavljajući ponekad važno svjedočanstvo o dislokaciji određene slike za vrijeme teških ratnih vremena, požara ili drugih nepogoda. Uz to, autor nerijetko daje i kratke opise slika pa čak i sudove o pojedinoj umjetnini.

Slijedeći Stošićeve zapise svoje sam sustavno istraživanje slikarske baštine na šibenskom području počela provoditi 2014. godine. Na području nekadašnje Šibenske biskupije utvrdila sam postojanje otprilike 115 slikarskih djela nastalih tijekom 16. i 17. stoljeća. Velik dio ovog korpusa nalazi se upravo u gradu Šibeniku, dok je ostatak raspršen po selima i otocima. Naravno, moje terensko istraživanje podrazumijevalo je obilazak svih dostupnih objekata i njihovo detaljno pretraživanje u potrazi za slikama koje bi bilo moguće datirati unutar navedenih stoljeća. Osim u crkvama i muzejskim institucijama, slike sam pronašla i u sakristijama, župnim stanovima, dnevnim boravcima, spavaćim sobama, samostanskim spremištima i sličnim prostorijama. Pronađeni je materijal valjalo detaljno fotografirati, izmjeriti, opisati i analizirati. Uspjeh terenskog istraživanja često je ovisio o dobroj prethodnoj pripremi koja gotovo neizostavno podrazumijeva niz telefonskih poziva i dogovora s ključnim osobama, odgovornim za prostore u kojima se čuvaju slike. Riječ je o najavama dolaska u muzeje i dobivanju dozvole za ulazak u muzejske depoe, o dogovaranju sa župnicima ili časnim sestrama i fratrima oko preuzimanja ključa i zadržavanju u crkvama ili samostanima zbog potreba dokumentiranja i daljnje obrade materijala. Zbog toga svaki istraživač mora imati puno strpljenja i dobre komunikacijske vještine te voditi računa da vlasnicima ili čuvarima umjetnina vrlo precizno obrazloži što radi i koja djela ga zanimaju. Kada se istraživanje odvija u brzini, lako se može pogriješiti. Nepotpuno informiranje ili suradnja može dovesti do propusta u evidenciji materijala ili do dodatnog posla te ponovnog odlaska na teren. U tom pogledu, na području Šibenske biskupije angažman od strane župnika, fratara i časnih sestara ne izostaje. Spremnost i suradnja očitovala se na niz načina, od dodatnog informiranja o umjetninama i njihovoj dislokaciji, pomoći pri pronalasku slika pa do iznošenja velikih pala u klaustre kako bi se lakše i kvalitetnije fotografirale za potrebe katalogizacije te im se ovom prilikom najsrdačnije zahvaljujem.

Terensko istraživanje na otoku Zlarinu

Prilikom terenskih istraživanja, mogući su i problemi drugačije prirode. Primjerice, ponekad postoje podaci o postojanju određene slike u fotodokumentaciji Konzervatorskog Odjela, ali je na terenu teško dobiti podatak gdje se slika nalazi pa je potrebno uložiti dodatan istraživački trud za pronalazak djela. U takvim slučajevima, ponekad bi se slike naknadno pronašle u resturatorskim zavodima ili drugdje, međutim za neke se i dalje ne zna jesu li izgubljene ili su negdje neadekvatno pohranjene, a da se već i zaboravilo. S istim problemom suočavao se i don Krsto Stošić. Navodeći arhivski podatak da je sliku Gospe od Griblje naslikao šibenski rezbar i slikar Antun Moneghin, Stošić u nastavku ističe: „Danas ne znam koja je to slika, valjda je u Novoj crkvi.“[1] Isto tako, moguće su i konfuzije zbog premještanja slika s jedne lokacije na drugu za vrijeme trajanja istraživanja. Zbog takvih mogućnosti, na istraživaču je da konstantno prati događanja na terenu te ostvaruje kontinuiranu komunikaciju i suradnju s odgovornim osobama. U suprotnom, početna katalogizacija s preciznim bilježenjem osnovnih podataka o umjetnini, koji podrazumijevaju i navođenje smještaja, na kraju istraživanja može biti netočan podatak.

Otegotni problem predstavlja i veliki broj oštećenog materijala, ponekad i izloženog daljnjem propadanju u neadekvatnom smještaju. Nije rijetkost da se slike pronalaze uskladištene na tavanima po boksovima, naslagane jedne na druge, u ormarima, derutnim, prašnjavim, vlažnim i zapuštenim prostorima, a ponekad i objektima u kojima traju restauracije unutrašnjosti koje mogu biti i potencijalno opasne za sliku. Ta skupina materijala vapi za ozbiljnom restauracijom te ju u ovom trenutku, nije ni moguće kvalitetno fotografirati, a još manje pomno analizirati.

Dosadašnja terenska istraživanja urodila su i pronalaskom neobjavljenih i neobrađenih djela, a sveobuhvatna katalogizacija svjedoči o stilski vrlo raznorodnoj slikarskoj baštini sa specifičnim povijesnim kontekstom i tradicijom. Dug period mletačko-turskih ratova koji su gospodarski i demografski bili osiromašili teritorij Šibenske biskupije u vrijeme 16. i 17. stoljeća ostavio je posljedice i na slikarsku produkciju. Stoga se na sačuvanom istraživanom materijalu uočava prevladavajući broj stranih majstora i radionica, uglavnom s područja Venecije kao jednog od najaktivnijih slikarskih središta onodobne Europe.

Osobito se izdvajaju djela važnijih mletačkih slikara, među kojima se ističu F. da Santa Croce, D. Tintoretto, radionica obitelji Bassano, J. Palma Mlađi, B. D’Anna, F. Zaniberti, G. Laudis, C. Ridolfi, S. Peranda, M. Ponzone, A. Carneo, kao i djela umjetnika došljaka, poput B. Ricciardija. Navedeni dio sačuvanog materijala pokazuje određenu razinu kvalitete i umjetničke vrijednost, dok veći broj djela svjedoči o kvalitativnoj prosječnosti, rutinskoj proizvodnji često i s određenim stilskim retardacijama te dugim trajanjem tradicije koja nerijetko supostoji zajedno s onovremenim stilskim inovacijama. Iako rijedak, ali baš zbog toga značajan doprinos je domaćih majstora poput M. Parkića i A. Moneghina koji unatoč zamiranju domaćih radionica, turbulentnim vremenima i siromaštvu, pokazuju tragove vitalnosti domaće likovne scene.

 

[1]   K. Stošić, Sela Šibenskog kotara, Šibenik, 1941., str. 54.