Ime autora: Giuseppe Camerata (Venecija, 1676. – 1762.)

Naziv umjetnine: Mučenje svetog Servula

Smještaj: župna crkva svetog Servula, Buje

Vrijeme nastanka: oko 1737. godine.

Materijal: ulje na platnu

Dimenzije: 210 x 120 cm

Naručitelj ili donator: Gaspare Negri (Venecija, 1697. – 1778.)

 

Na slici je prikazan ranokršćanski svetac Servul u trenutku koji neposredno prethodi njegovu martiriju. Gotovo je u potpunosti razodjeven, a bokove mu prekriva tek bijela perisoma. Pogled i desna ruka su mu usmjereni k nebu. Servul je okružen mučiteljima što pripremaju vrelo ulje, dok se uz njegove noge, desno, vidi jedan od tršćanskih preobraćenika na kršćanstvo kako shrvan rupcem prekriva lice. U pozadini desno, bradati svećenik zaogrnut plavom draperijom pokazuje kip poganskog božanstva kojem se je mladi svetac odbio klanjati. S lijeve je, pak, strane prikazan tršćanski gradski upravitelj Giunilio na povišenom prijestolju, kako lijevom rukom pokazuje na isti kipić. Kompozicija je s obje strane uokvirena stjenovitim krajolikom, a u oblaku iznad Servula lebde anđeli, kruneći sveca vijencem od raznobojnog cvijeća.

 

U bujskoj župnoj crkvi svetog Servula, nasuprot opisane slike, nalazi se njezin pandan s prikazom čuda istog sveca, također rad Giuseppea Camerate. Radoslav Tomić je ova djela 1994. godine pripisao veronskom slikaru Giambettinu Cignaroliju (Verona, 1706. – 1770.), prepoznavši na njima prikaze svetog Servula i svetog Sebastijana, odnosno istovjetan ikonografski sadržaj onome Marchiorijevih (Caviola d’Agordo, 1696. – Treviso, 1778.) skulptura na glavnom oltaru crkve. Višnja Bralić je nedugo potom utvrdila da je platna naslikao venecijanski slikar Giuseppe Camerata te da je riječ o prikazima čuda i martirija svetog Servula, zaštitnika Buja. Autorica ih datira oko 1737. godine te povezuje ovu narudžbu s tadašnjim biskupom novigradske dijeceze Gaspareom Negrijem (više o Negriju vidjeti i: Santo Piatti, Bogorodica s Djetetom i svetim Kajetanom iz Tiene, Lovrom Giustinianijem i Pietrom Orseolom) koji je ondje stolovao od 1732. do 1742. godine. Negri je, kao i većina drugih novigradskih biskupa iz 17. i 18. stoljeća, rezidirao u Bujama zbog malarije i opće zapuštenosti biskupskog središta. U vrijeme svojeg novigradskog mandata Negri je pokrenuo obnovu svetišta i glavnog oltara u bujskoj crkvi svetog Servula te je o tome obavijestio Apostolsku Stolicu u relaciji iz 1737. godine.

Matična crkva Gasparea Negrija bila je San Simeone e Giuda (San Simeone Piccolo) u Veneciji koja je u to doba također prolazila kroz proces obnove te ju je 1738. godine posvetio upravo novigradski biskup. S obzirom na to da je Camerata participirao u ukrašavanju venecijanske crkve sa slikom Anđeo pruža model crkve zaštitnicima: svetom Šimunu i Judi, pretpostaviti je da ga je upravo Negri angažirao na radovima u bujskoj župnoj crkvi. Enrico Lucchese je štoviše zaključio da su svi majstori s kojima je Negri sklopio posao u Bujama bili djelatni i u crkvi gdje se ovaj biskup formirao te da djela što su ih napravili Giuseppe Camerata, Giovanni Marchiori i Santo Piatti (Venecija, 1687. – 1747.) čine vrlo složen ikonografski propagandni program kojemu je cilj povezati lokalne kultove s onim venecijanskima.

Camerata se, po svemu sudeći, formirao u radionici Gregorija Lazzarinija (Venecija, 1657. – Badia Polesine, 1730.), poznatog po klasicističkom stilskom izričaju. Cameratin je slikarski duktus vrlo skicozan, sastavljen od mekanih, širokih poteza, pa se fizionomije likova doimlju dezintegrirane. Kombinacija pastelnog i intenzivnog svijetlog kolorita, ukazuje da je Camerata uspješno apsorbirao tipične odlike venecijanskog rokokoa. Ipak, on se još uvijek oslanja i na klasicistička rješenja što se očituje u složenim kompozicijama te voluminoznim likovima. Prisutni su ovdje i odjeci piazzettizma u modeliranju plasticiteta pomoću naglašenog chiaro-scura. Iako su suvremenici cijenili Cameratinu vještinu slikanja te je čak bio jedan od suosnivača Akademije lijepih umjetnosti u Veneciji, on ipak nije spadao u velikane venecijanskog Settecenta poput Giovannija Battiste Tiepola (Venecija, 1696 – Madrid, 1770.) ili Giovannija Battiste Piazzette (Venecija, 1683. – 1754.). Stoga se je morao osloniti i na narudžbe koje je dobivao iz provincije, pogotovo od trećeg desetljeća 18. stoljeća nadalje. Tako su u Istri, osim u Bujama, zabilježeni Cameratini radovi još u Izoli, Kopru i Poreču, gdje je također naručitelj bio biskup Gaspare Negri koji je 1742. godine preuzeo porečku biskupiju.

 

Bibliografija: R. Tomić, „Giambettino Cignaroli u Bujama“, Annales, 5, Koper 1994, str. 103-106; V. Bralić, „Slike Giuseppea Camerate u crkvi sv. Servola u Bujama“, Zbornik POU, Buje 1999., str. 129-140; E. Lucchese, „Episodi di pittura veneziana in Istria e Dalmazia“, Arte in Friuli, Arte a Trieste, 18-19,  Trieste 1999., str. 225-231; V. Bralić, Oltarne slike 18. stoljeća u Istri, magistarski rad, Zagreb 2000., str. 57-68; V. Bralić, „Slikarstvo XVIII. stoljeća u Istri, Hrvatskom primorju i na Kvarnerskim otocima“, Hrvatska i Europa: kultura, znanost i umjetnost, 3, Barok i prosvjetiteljstvo, Zagreb 2003., str. 697-699; V. Bralić, „Mučenje sv. Servula“, Slikarska baština Istre, Zagreb/Rovinj 2006., str. 119-123, kat. 22; E. Lucchese, „Gaspare Negri vescovo di Cittanova e Parenzo: un mecenate del Settecento in Istria“, Saggi e memorie di storia dell’arte, Venezia 2008. (2006.), 30, str. 296-298; V. Bralić, Barokno slikarstvo u sjevernojadranskoj Hrvatskoj – slikari, radionice i utjecaji, doktorski rad, Zagreb 2012., str. 121-126; V. Bralić, Mučeništvo sv. Servula“, Sveto i profano: slikarstvo talijanskoga baroka u Hrvatskoj, Zagreb 2015., str. 163-166, kat. 24.

MBo