Ime autora: Santo Piatti (Venecija, 1687. – 1747.)
Naziv umjetnine: Bogorodica s Djetetom i svetim Kajetanom iz Tiene, Lovrom Giustinianijem i Pietrom Orseolom
Smještaj: župna crkva svetog Servula
Vrijeme nastanka: oko 1737. godine.
Materijal: ulje na platnu
Dimenzije: 320 x 170 cm
Naručitelj ili donator: Gaspare Negri (Venecija, 1697. – 1778.)

 

 

Kompozicija slike može se podijeliti na dva dijela. U onom je gornjem, na pozadini oblaka zagasitih boja, prikazana Bogorodica s Djetetom. Ono pruža ruke prema svetom Lovri Giustinianiju, što se može prepoznati po camauru na glavi, asketskim crtama lica te plavoj haljini i bijeloj roketi preko nje, tipičnoj za red regularnih kanonika Kongregacije San Giorgio in Alga Iza Lovre Giustinijanija je dvostruki križ što simbolizira njegov status patrijarha te anđeo koji pridržava knjigu kao simbol svečeva intelektualnog rada zbog kojeg je, uz milosrdna djela, bio vrlo cijenjen. Između Bogorodice s Djetetom i Lovre Giustinianija, u drugom planu, stoji Kajetan iz Tiene promatrajući interakciju malog Isusa i venecijanskog patrijarha. Sveti Kajetan, jedan od utemeljitelja reda Kongregacije regularnih kanonika teatinaca što se isticao u borbi protiv reformacijskog pokreta, odnosno u katoličkoj obnovi, prikazan je odjeven u crni habit te s rukama prekriženim na prsima u kojima drži ljiljan. Velik dio donjeg dijela kompozicije zauzima pak sveti Petar Orseolo koji je izabran za venecijanskog dužda 976. godine. On je obnašao tu dužnost samo dvije godine, pomažući uvelike u tom periodu venecijanske crkve i samostane, nakon čega je abdicirao i otišao u benediktinski samostan u Cuxi na Pirinejskom poluotoku. Mletački svetac je odjeven u raskošni brokat s bijelim hermelinskim plaštom preko ramena. Plavokosi mu anđeo spušta preko lijeve ruke crnu benediktinsku redovničku halju. Desno je na nekoj vrsti parapeta odložena duždeva kapa u obliku roga, a odmah pored nje vidi se grb novigradskog biskupa i naručitelja ovog djela – Gasparea Negrija. Ispod grba, na prednjoj strani parapeta, nalazi se vrpca na kojoj je napisano GASPAR. DE NIGRII. EPISCOPUS. OBTUL(IT), dok se u pozadini nalazi prikaz Buja gdje je ovaj novigradski biskup rezidirao.

U Inventario degli oggetti d’arte d’Italia slika se naziva Smrt biskupa Negrija. Riječ je o pogrešci nastaloj uslijed krivog iščitavanja natpisa na parapetu. Santangelo i njegovi suradnici smatraju da je riječ o pali nepoznatog drugorazrednog venecijanskog majstora s kraja 18. stoljeća te navode da se ona nalazi na zidu crkvene apside, povrh glavnog oltara. Zatiču je u dobrom stanju i mišljenja su da njezin kolorit izgleda kao da je napravljen u fresko tehnici. Da slika ne prikazuje smrt i predstavljanje biskupove duše Bogorodici i malom Isusu zamijetila je Višnja Bralić. Ona  smatra kako je pala nastala za vrijeme episkopata Gasparea Negrija u Novigradu te da je on ujedno naručitelj djela. Do zaključka da je autor bujske pale venecijanski slikar Santo Piatti došao je Enrico Lucchese temeljem stilske komparacije djela iz crkve Svetog Servula i Piattijeva opusa u Veneciji. Lucchese je također  zaključio da su svi djelatni autori u bujskoj župnoj crkvi u vrijeme Negrijeva episkopata bili angažirani i na radovima u crkvi San Simeone e Giuda (San Simeone Piccolo) – matičnoj župi ovoga biskupa u Veneciji. Stoga se logičnim nameće zaključak da je ta veza bila ključna za odabir majstora u crkvi Svetog Servula u Bujama.

Santo Piatti je možda doista bio drugorazredni venecijanski slikar usporedi li ga se sa suvremenicima kao što su bili Sebastiano Ricci (Belluno, 1659. – Venecija, 1734.), Giovanni Battista Piazzetta (Venecija, 1683. – 1754.) ili Giovanni Battista Tiepolo (Venecija, 1696 – Madrid, 1770.). Međutim, njegovi suvremenici poput Anton Marije Zanettija (Venecija, 1706. – 1778.) i Pietra Guarientija (Verona, o. 1700. – Dresden, 1765.) za njega su imali riječi hvale. K tome, Santo Piatti je 1725. i 1737. godine bio na čelu Coleggio de’Pittori, odnosno venecijanskog Zbora slikara, što također svjedoči o njegovu ugledu među suvremenicima. Prema Pietru Guarientiju, Santo Piatti se formirao pod utjecajem Giuseppea Diamantinija (Fossombrone, 1621. – Venecija 1705.) što se može uočiti u njegovu stilu baziranom na venecijanskom tenebrizmu. Međutim, Piatti apsorbira i druge utjecaje te formira specifičan slikarski izraz pa ga je stoga teško okarakterizirati kao nečijeg izravnog sljedbenika.

Na bujskoj pali Piattijevi su likovi čvrsto postavljeni u prostor, odnosno trodimenzionalno su oblikovani pomoću jakih sjena što odstupa od uobičajenih rješenja mletačkog rokokoa. Međutim, ovaj stilski izraz odstupa i od druge snažne struje u venecijanskom slikarstvu tog doba – piazzettizma. To se najbolje ogleda u korištenju velikog spektra zasićenih boja. Santo Piatti je u crkvi San Simeone e Giuda, koju je biskup Negri posvetio 1738. godine, nakon što je završena njezina dugotrajna obnova, naslikao prikaze Tri Marije na grobu i Noli me tangere na tabernakulu glavnog oltara. Time je, po svemu sudeći, privukao pažnju novigradskog biskupa koji ga, nakon toga, angažira na radovima u župnoj crkvi Svetog Servula. O obnovi ove crkve Negri izvještava Vatikan u relacijama iz 1737. godine. Točan datum nastanka bujske pale nije poznat, međutim vjerojatno koincidira s izradom potpisanih i u 1737. godinu datiranih bujskih kipova svetog Servula i svetog Sebastijana Giovannija Marchiorija (Caviola d’Agordo, 1696. – Treviso, 1778.), također angažiranog u venecijanskoj crkvi San Simeone e Giuda.

Slika Bogorodica s Djetetom i svetim Kajetanom iz Tiene, Lovrom Giustinianijem i Pietrom Orseolom, skupa sa slikama Giuseppea Camerate (Venecija 1676. – 1762.) Čudo svetog Servula i Mučenje svetog Servula te kipovima Sveti Servul i Sveti Sebastijan Giovannija Marchiorija, čini vrlo složen ikonografski program unutar bujske župne crkve. Cilj je takve narudžbe bio da se pokaže kontinuitet crkvene i političke povezanosti Buja, odnosno čitave novigradske biskupije s Venecijom. Stoga nije slučajno da je biskup Negri kod Sante Piattija naručio palu što prikazuje mletačke svece, odnosno one koji su na neki način povezani s proklamiranim kultom Serenissime. Taj propagandni program najviše dolazi do izražaja u prisustvu svetog Petra Orseola. On je proglašen svetim 1731. godine, a biskup Negri želi u vlastitoj dijecezi promovirati njegov kult u usponu. Ipak, najvažnije je da su svi sveci prikazani na Piattijevoj pali pripadali zajednici regularnih kanonika, baš kao i sam Gaspare Negri. On je u razdoblju od 1732. do 1742. bio na čelu novigradske biskupije, da bi zatim preuzeo onu porečku. Na njezinu je, pak, čelu bio sve do smrti 1778. godine. Riječ je o čovjeku koji se istaknuo svojom erudicijom i pastoralnim aktivnostima te su ga stoga iznimno cijenili suvremenici, ali i kasniji kroničari. O tome svjedoči činjenica da su porečki kanonici 1755. godine dali kod pavlinskog slikara Leopolda Kechaisena (?, 1726. – Sveti Petar u Šumi, 1799.) naručiti Negrijev portret prema grafici Francesca Bartolozzija (Firenca, 1727. – Lisabon, 1815.). Nešto kasnije, 1770. godine, također za biskupova života, nastaje još jedan njegov portret kojeg su od Lorenza Pedrinija (? – ?) naručili motovunski kanonici. Negri je, u vrijeme dok boravi na čelu novigradske biskupije, poduzeo obnovu svetišta i glavnog oltara u župnoj crkvi svetog Servula u Bujama. Šezdesetih godina 18. stoljeća, nakon što je prešao u porečku dijecezu, Negri je dovršio proces barokizacije unutrašnjosti Eufrazijeve bazilike. Biskup se je također istaknuo svojim intelektualnim radom te je poznato kako je posjedovao poveću biblioteku u biskupskoj palači koja je bila dostupna svekolikoj javnosti. Na žalost, ova je zbirka raspršena nakon što je prešla u vlasništvo Negrijeva nećaka Marca Gozzija, porečkog kanonika. Isto tako, Negri je posjedovao i zbirke umjetnina te arheoloških predmeta. Nadalje, ovaj je biskup jedan od prvih istraživača Eufrazijeve bazilike te je 1763. godine dao napraviti grafiku koja prikazuje mozaike u njezinoj apsidi. To je, ujedno, njihov prvi poznati prikaz. Negri je, k tome, strastveno proučavao povijest porečke biskupije, no tek je 1886. godine izdan njegov rad Memorie storiche della città e diocesi di Parenzo. Gaspare Negri je, uvelike zaduživši novigradsku i porečku biskupiju, umro 1778. godine te je pokopan u Eufrazijevoj bazilici.

 

Bibliografija: A. Santangelo, Inventario degli oggetti d’arte d’Italia, V, Provincia di Pola, Roma 1935, str. 23; V. Bralić, Oltarne slike 18. stoljeća u Istri, magistarski rad, Zagreb 2000., str. 120-124; V. Bralić, „Bogorodica s Djetetom i svecima“, u. V. Bralić, N. Kudiš Burić, Slikarska baština Istre, Zagreb/Rovinj 2006., str. 113-115, kat. 14;  E. Lucchese, „Angelo Venturini, pittore del Settecento a Venezia e in Istria“, Histria Terra, Parenzo/Trieste 2007., str. 55-68, E. Lucchese, „Gaspare Negri vescovo di Cittanova e Parenzo: un mecenate del Settecento in Istria“, Saggi e memorie di storia dell’arte, 30, 2008. (2006.), str. 296-298; V. Bralić, Barokno slikarstvo u sjevernojadranskoj Hrvatskoj – slikari, radionice i utjecaji (doktorski rad), Zagreb 2012., str. 124-131.

MBo