Putujući unutrašnjošću Istre, još do prije svega desetak godina, neupućeni prolaznik teško je mogao zamijetiti brojne građevinske ostatke feudalnih utvrda koje su sve do ranog novovjekovlja predstavljale upravne i gospodarske centre regije. Dugotrajan period u kojemu su bile napuštene ostavio je brojne tragove degradacije, a njihove je ostatke u međuvremenu prekrilo gusto raslinje. Nešto drugačija situacija bila je s malobrojnim primjerima utvrda koje su egzistirale u urbanim ili poluurbanim sredinama i koje su znatno duže ostale u funkciji. Tako je primjerice pazinski kaštel jedini ostao u kontinuiranoj funkciji i nakon Drugog svjetskog rata. Preuzeo je ulogu muzejskog izložbenog prostora te je shodno tome bio konstantno održavan. Takva se aktivnost intenzivirala osobito od 90-ih godina 20. st. Određeni su sanacijski zahvati u tom periodu zabilježeni na kaštelu Morosini-Grimani u Svetvinčentu i kršanskom kaštelu, koji su u funkciji ostali sve do Drugog svjetskog rata. Zbog stanja sačuvanosti i spomeničke vrijednost privlačili su pažnju stručnjaka iz područja zaštite kulturne baštine, što je rezultiralo povremenim sanacijskim zahvatima od kraja 60-ih godina 20. st. Brojne ostale utvrde ostale su izvan znanstvenog i konzervatorskog interesa i prepuštene polaganom propadanju.

Razlozi za takvo stanje bili su brojni, počevši od vrlo skromnog znanstvenog interesa kojeg su povjesničari umjetnosti, arhitekti i arheolozi pokazivali za tu skupinu spomeničke baštine pa sve do dugotrajnosti i visoke cijene pokretanja projekata njihova istraživanja i obnove. Situacija se, međutim, počela značajnije mijenjati u novom tisućljeću, zahvaljujući prije svega aktivnostima provedenim od strane Hrvatskog restauratorskog zavoda i Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Puli. Od tada su, naime, pokrenuti, a neki u međuvremenu i dovršeni, brojni projekti istraživanja i obnove istarskih feudalnih utvrda. Godine 2007. pokrenut je projekt istraživanja i konstruktivne sanacije utvrde Possert, a slijedili su slični projekti u Žminju, na utvrdi Petrapilosa, kaštelu Morosini-Grimani, kuli Turnina, utvrdi Paz, kršanskom kaštelu, Starom Raklju i kaštelu Rota u Momjanu. Na pazinskom kaštelu nastavljeni su kontinuirani, prilično opsežni radovi sanacije i održavanja objekta. Nakon ovog impresivnog niza moglo bi se reći kako je danas u Istri lakše nabrojati feudalne utvrde na kojima se ne izvode nikakvi radovi nego one koje su podvrgnute sustavnim istraživanjima i zaštitnim zahvatima. Svi navedeni radovi izvedeni su prije svega financijskom potporom Ministarstva kulture RH, a neki su od njih potpomognuti i sredstvima Istarske županije i jedinica lokalne samouprave na čijem se teritoriju utvrde nalaze.

Utvrda Possert čija je obnova dovršena 2016. g.

Kako je već navedeno, riječ je o iznimno zahtjevnim istraživačkim, konzervatorskim, ali i financijskim zahvatima koji su uglavnom, sukladno raspoloživim sredstvima, izrazito dugotrajni. Situacija se značajnije počela mijenjati u trenutku kada su Hrvatskoj postala dostupna financijska sredstava iz različitih EU fondova. Kako je riječ o izdašnijim izvorima financiranja i provedba projekata značajno je skraćena pa se ono za što je prije bilo potrebno približno desetak godina, sada može provesti u svega dvije ili tri godine. Najdalje se u tom pogledu odmaklo s integriranim razvojnim programom „KulTERRA – Revitalizacija istarskih kaštela Morosini – Grimani i Petrapilosa“ u sklopu kojeg bi do 2019. g. navedeni kašteli trebali biti obnovljeni i stavljeni u funkciju. U isto se vrijeme u sklopu fondova za regionalni razvoj radi na pripremi projektne dokumentacije za brojne utvrde, što bi trebalo otvoriti mogućnost osiguravanju financijskih sredstava za njihovu obnovu. Takve se aktivnosti primjerice provode na pazinskom kaštelu, kršanskom kaštelu i onom kožljačkom. Pojedine su pak istarske utvrde, poput kaštela Rota ili utvrde u Pazu, obuhvaćene prijavnicama za različite prekogranične EU programe.

Jasno je stoga da će Istra uskoro raspolagati relativno brojnim obnovljenim srednjovjekovnim utvrdama, odnosno njihovim konzerviranim građevinskim ostacima. Ovakav je pozitivan razvoj događaja pokrenuo i pitanje njihove buduće namjene. Najnepoželjniji scenarij za obnovljeni spomenik je onaj u kojemu on ostaje bez funkcije i ponovno počinje propadati. Stoga je tendencija u zaštiti spomeničke baštine unaprijed odrediti buduću namjenu spomeniku i sukladno tome djelovati prilikom provedbe projekata obnove. U najrazvijenijoj turističkoj regiji Hrvatske, koja bilježi preko 25.000.000 noćenja po sezoni, u kojoj iz godine u godinu sve veći broj posjetitelja pokazuje interes za boravak u unutrašnjosti poluotoka, kao najlogičnija ideja pokazao se pokušaj uključivanja obnovljenih spomenika u kulturno-turističku ponudu. Obnovljene bi utvrde,  koje su najčešće izgrađene na dominantnim uzvisinama s kojih se pružaju prekrasni vidici na još uvijek relativno dobro očuvan prirodni okoliš i kulturni krajolik, svojom spomeničkom atraktivnošću, ali i sadržajima koji bi se u njima nudili, kao izletnike trebali privući bar dio brojnih turista smještenih u obalnim središtima, ali i povećati interes za dugotrajniji boravak u istarskoj unutrašnjosti. Jedan od ključnih postulata u provedbi takvih projekata je buduća samoodrživost spomenika, koji bi trebao generirati nova radna mjesta i potaknuti pokretanje niza novih obrta i drugih privrednih aktivnosti kod lokalnog stanovništva. Na taj bi način, ali i kroz povećan broj gostiju u lokalnim smještajnim kapacitetima ili kroz povećanu mogućnost razvoja ugostiteljske ponude, lokalna zajednica trebala osjetiti korist od obnove kulturne baštine.

Utvrda Petrapilosa uključena u projekt KulTERRA

Potrebno je naglasiti kako, s obzirom na stupanj očuvanosti, različite utvrde zahtijevaju i različite pristupe osmišljavanju budućih sadržaja. I dok bolje sačuvane utvrde, poput pazinskog i kršanskog kaštela te kaštela Morosini-Grimani, nude mogućnost cjelovite obnove, u kojoj je u ponovnu funkciju moguće staviti sve raspoložive prostore, na ostalim se primjerima pristupa konzervaciji postojećeg stanja s minimalnim zahvatima restauracije, dok su sadržaji u pravilu dislocirani od same utvrde. Turistička komercijalizacija spomeničke baštine sa sobom povlači i određene opasnosti od degradacije spomenika uvođenjem neadekvatnih sadržaja, ali i povećanom aktivnošću u okolnom prostoru koji je do sada, upravo zahvaljujući slaboj razvijenosti regije, ostao vrlo dobro sačuvan. Hoće li koncept pretvaranja feudalnih utvrda u svojevrsnu novu istarsku turističku atrakciju zaživjeti i koliko ćemo biti uspješni u osmišljavanju sadržaja koji bi, uz obnovljenu baštinu, okolni prostor trebali sačuvati od degradacije i zapravo ga oplemeniti, ostaje vidjeti u budućnosti, no s obzirom na dinamiku aktualnih zbivanja rezultate možemo očekivati za svega nekoliko godina.