Renaissance Society of America je najveća međunarodna udruga istraživača koji se bave razdobljem između 1300. i 1700. godine te trenutačno broji oko 4000 članova od kojih su tri četvrtine državljani Sjedinjenih Američkih Država. Osnovano je 1954, a okuplja uglavnom sveučilišne nastavnike, studente doktorskih i diplomskih studija, kustose, bibliotekare i djelatnike u kulturi. Članom ovog društva mogu postati i istraživači bez afilijacije i svi koje zanima istraživanje ranog novog vijeka. U okviru društva razvile su se vremenom grupe usredotočene na istraživanje užih tema i područja, kao što su Povijest, obje Amerike, Umjetnost i arhitektura, Povijest knjige, Klasična tradicija, Komparativna književnost, Književnost na germanskim jezicima, Hebraica, Hispanska literatura, Humanizam, Islamski svijet, Talijanska literatura, Pravna i politička misao, Medicina i znanost, Glazba, Neo-latinska književnost, Performativne umjetnosti i kazalište, Filozofija, Religija, Retorika te nezaobilazno vrlo en vogue područje Ženskih i rodnih studija. RSA ima oko devedeset pridruženih društava i institucija. To su različita učena društva, znanstveni instituti i sveučilišni odsjeci.

Glasilo udruge, ugledni znanstveni časopis Renaissance Quarterly izdaje University of Chicago Press, a RSA financijski podupire i izdavanje knjiga te godišnje dodjeljuje preko trideset različitih stipendija i daje godišnje nagrade za postignuća u istraživanju. Godišnji skup udruge obično se održava krajem ožujka ili početkom travnja te predstavlja najveće svjetsko okupljanje znanstvenika koji se bave ranim novim vijekom. Sastoji se od radnog dijela rezerviranog za upravna tijela i povjerenstva, tijekom kojeg se biraju članovi, odlučuju politike udruge te biraju destinacije idućih kongresa i od znanstvenog dijela koji je podijeljen na nepregledan broj tematskih sesija na kojima izlažu istraživači čija su izlaganja prihvaćena tijekom složenog procesa izbora radnog programa skupa. Kao što je to slučaj sa svim sličnim manifestacijama, godišnji kongres RSA sjajna je prilika za istraživače da predstave svoja otkrića, ali da se neformalno druže s kolegama, steknu nova poznanstva, planiraju suradnju i slično.

RSA je neprofitna organizacija, a dobrim se dijelom alimentira donacijama i godišnjim članarinama čija visina ovisi o visini prihoda pojedinog člana. Iako su za američke standarde naša primanja komično niska, biti članom RSA nije financijski trivijalno. Stoga ne samo hrvatski, već i većina europskih znanstvenika uplaćuje članarinu samo onih godina kada namjerava sudjelovati u radu kongresa. No upravu RSA to ne smeta: svaki je dolar dobrodošao.Godine 2018. RSA je svoj kongres održala u New Orleansu, a dvije mlade stručnjakinje za kasnorenesansno slikarstvo u Veneciji, Maria Aresin (Kunsthistorisches Institut in Florenz) i Marie Louise Lillywhite (University of Warwick) su me pozvale da sudjelujem u radu njihova panela naslovljenog Assessing the Venetian Artists of the Sette Maniere. Nevjerojatna količina sesija i panela koji se odvijaju paralelno u dvoranama nekoliko hotela onemogućuje praćenje svega što bi vas moglo zanimati, pa nakon inicijalnog trčanja iz dvorane u dvoranu shvatite da ste jednog govornika upravo propustili, da se drugi nije niti pojavio i da je redoslijed promijenjen. Stoga se je najbolje usredotočiti na grupu u kojoj sami imate izlaganje. Tako ćete bolje upoznati znanstvenike s kojima dijelite područje interesa i vjerojatno se družiti u dobroj atmosferi. Kao i kod brojnih drugih razvikanih kongresa i ovdje se auditorij u načelu sastoji od samih izlagača i manjeg broja znalaca čije diskusije „outsiderima“ mogu biti samo dosadne i slabo razumljive.

Organizatorice panela Assessing the Venetian Artists of the Sette Maniere obećavajuće su mlade znanstvenice, no njihov je pristup tematici kasnorenesansnog slikarstva u Veneciji donekle različit jer je Maria bliža atribucionističkom pristupu, dok je Marie Louise sklonija socijalnoj povijesti umjetnosti. Da je Maria već stekla dobru reputaciju u struci i šire, govori događaj koji se je zbio netom nakon održavanja panela. Iz publike joj je prišao stariji gospodin, držeći u ruci relativno veliku mapu. Pokazao joj je oktogonalni crtež, očigledno skicu stropne slike, koja je u vlasništvu njegove obitelji već duže vrijeme. Netko mu je rekao da je riječ o Tintorettu, pa je žalio čuti mišljenje mlade specijalistice za venecijanski renesansni crtež. Svi smo odmah utvrdili da nije riječ o Tintorettu, što je vlasnika dosta oneraspoložilo. No, hm, hm, hm, zamislila se cijela grupa „venecijanista“ i počela mudrovati trljajući bradu, praveći se da ih rad u biti ne zanima ili pokušavajući iščitati ikonografski motiv. No, riječ je bila o jednom vrlo vještom slikaru iz kruga Pietra Liberija – Federicu Cervelliju. Pomislila sam da će vlasniku crteža ipak biti drago da zna što posjeduje, pa sam svoje mišljenje i iznijela. No, kulturne barijere, podozrivost prema strancima, štoviše nekakvim sumnjivim Europljanima koji očigledno nisu Englezi ili Nijemci, učinile su svoje: crtež je bio munjevito vraćen u mapu uz vlasnikovu opasku da on ipak vjeruje da je to Tintorettov krug. Možda će ipak morati promijeniti mišljenje kada i ako ga bude odlučio prodati.