Epidemija bubonske kuge o kojoj pripovijeda Alessandro Manzoni (Milano, 1785. – 1873.) u svojem slavnom povijesnom romanu I promessi sposi (prvo izdanje 1827.), kod nas preveden kao Zaručnici, bjesnila je na području Apeninskog poluotoka te istočne obale Jadrana od 1629. do 1631. godine. Smatra se da je na teritoriju današnje Italije u ovom naletu od posljedica zaraze umrlo oko 1.100.000 osoba od ukupno 4.000.000 stanovnika. Iako su Lombardija i njezin glavni grad Milano tada bili strašno pogođeni, kuga se u Veneciju proširila preko Mantove, točnije, donio ju je markiz de Strigis, ambasador Carla I. Gonzaga-Neversa, mantovanskog vojvode kojeg je Mletačka Republika podupirala u borbi za nasljedstvo Vojvodstva. Diplomat je, pripovijedaju stariji kroničari, bio već zaražen kada je stigao u Lagunu te je, mada odmah stavljen u karantenu na otočiću San Clemente, uspio proširiti bolest putem kontakata s lokalnim stanovništvom, odnosno zarazivši stolara koji je bio pozvan da uredi njegove odaje. Iako se kuga odmah počela širiti Venecijom velikom brzinom, lokalni su liječnici, kao i kod ranijih velikih epidemija, predugo raspravljali o pojavi epidemije i čak negirali njezino postojanje, pa su se preventivne i epidemiološke mjere donesle tek nakon nekoliko tjedana. To je uzrokovalo snažan zamah kuge te izuzetno velik broj žrtava. Od srpnja do listopada 1630. godine preminula je gotovo trećina od ukupno 140.000 stanovnika Venecije. Jednako je dramatičan ishod epidemije bio i na području Terraferme, odnosno u Padovi, Vicenzi, Veroni i drugim manjim centrima. Pobjeda nad kugom je konačno proglašena 21. studenog 1631. godine, na blagdan Marijina prikazanja u Hramu. Ovaj datum nije odabran slučajno: „mit o Veneciji“ građen više stoljeća i namijenjen prvenstveno podanicima Serenissime isticao je posebnost, neusporedivost i jedinstven status grada Venecije u Božjim očima, poistovjećujući je s Bogorodicom i posebnim štovanjem rezerviranim samo za nju – hiperdulijom. Zbog toga blagdan koji slavi Marijino posvećenje Bogu simbolizira, u stvari, zavjet cijelog grada koji se, upravo poput nje, predaje u ruke Svevišnjemu. Tom je prilikom donesena i odluka da će se kao zahvala za oslobađanje od epidemije podići crkva posvećena Gospi od Zdravlja – Santa Maria della Salute. Projekt je povjeren Baldassareu Longheni (Venecija, 1598. – 1682.) relativno mladom, no već vrlo uglednom arhitektu i graditelju koji je podigao kružnu građevinu iznimne ljepote čija forma treba podsjetiti na ružarij te koja i danas pozdravlja putnike na ulazu u Canal Grande.

Michele Marieschi, Canal Grande i crkva Santa Maria della Salute, 1738. – 1740., Museo Nacional Thyssen-Bornemisza, Madrid

No, traumatični događaji iz 1630. godine koji su, k tome, u paničnom nastojanju da se pronađu, izoliraju i kazne krivci za toliki broj umrlih, prouzročili brojne epizode nasilja nad ljudima (naročito „strancima“, poput Židova, Francuza i drugih) i životinjama (naročito psima, ali i, na primjer, golubima), ostavili su desetljećima nakon epidemije trag u sjećanju Venecijanaca. Trideset i pet godina nakon njezina izbijanja, točnije 1666., Bratovština svetog Roka – Scuola Grande di San Rocco, jedna od najuglednijih i najbogatijih Veneciji, čiji je patron bio upravo zaštitnik od kuge, naručila je kod prvaka tenebroznog slikarstva Antonija Zanchija (Este, 1631. – Venecija, 1722.) dva velika platna s ovom tematikom za desnu stranu svečanog stubišta što vodi s prizemlja na prvi kat njihovog sjedišta – alberga. Dakako, riječ je o jednoj od najljepših građevina 16. stoljeća u gradu, a u čijem su podizanju sudjelovali različiti arhitekti: Bartolomeo i Pietro Bon, Sante Lombardo, Antonio Scarpagnino i, na koncu, Giangiacomo dei Grigi. No, ovo je sjedište bratovštine najpoznatije po djelu Jacopa Tintoretta i njegove radionice, iznimnom ciklusu slika koje slave Bogorodicu, Krista i svetog Roka te prikazuju scene iz Starog i Novog zavjeta. Tintoretto, koji je i sam bio bratim Scuola Grande di San Rocco, radio je na ovim platnima od 1564. do 1587. godine, stvorivši cjelinu jedinstvene ljepote i vizualne raskoši što je stoljećima kasnije utjecala na slikare koji su hodočastili u Veneciju da upotpune svoje obrazovanje. U takvim je okolnostima Antonio Zanchi, veliki štovatelj Tintorettova genija, dobio vrlo težak zadatak koji se pokazao kao slikarev tour de force. Kako svjedoči Marco Boschini (Le ricche minere della pittura veneziana, 1674.), čini se na poticaj samog slikara, Zanchi je, upravo poput autora prikaza na suprotnoj strani stubišta – Pietra Negrija (Venecija?, 1628. – 1679.), bio prestravljen blizinom Tintorettovih slika te je osjetio potrebu da se ispriča zbog prevelike smjelosti da svoja djela izloži u blizini njegovih.

O Zanchijevim platnima znamo mnogo: naručila ih je Scuola Grande di San Rocco, no platio ih je 1666. godine, po svoj prilici vlastitim novcem, Guardian Grande (Guardian Grando u venecijanskom dijalektu) Bernardo Briolo koji se, po običaju, birao na godinu dana. Za ovakve ekstravagantne narudžbe bilo je sasvim uobičajeno da budu financirane novcem istaknutih članova bratovština te im je takva gesta osiguravala još veći ugled u zajednici, no sadržaj prikaza nije mogao biti osobne naravi, već je redovito promovirao institucionalnu ideologiju i samu udrugu – Scuolu. O onome što će na slici biti prikazano obično je odlučivala banca, grupa najuglednijih bratima koji su funkcionirali kao savjet i sugerirali sve bitne odluke gvardijanu što je trenutačno bio na dužnosti. No, postavlja se pitanje koju je scenu iz venecijanske povijesti banca naručila, a gvardijan Bernardo Briolo platio slikaru Antoniju Zanchiju. Do nedavno su svi autori bespogovorno slijedili riječi Marca Boschinija, inače vrlo pouzdanog svjedoka i kroničara venecijanskog slikarstva. On, naime, navodi da je na desnoj strani svečanog stubišta alberga Scuole Grande di San Rocco prikazana epidemija iz 1630. godine, upravo kao i na Negrijevu djelu smještenom na suprotnoj strani stepenica, a naslikanom samo šest godina kasnije. Recentna istraživanja (M. Favilla – R. Rugolo i A. Piai koji o tome piše za zbornik s četvrtog i zaključnog skupa u okviru ovog projekta) su, međutim, pokazala da je Zanchi vjerojatnije prikazao kugu iz 1576. godine. Tome u prilog svjedoči i silueta Palladiove crkve Il Redentore, izgrađene kao zahvala za prestanak ove epidemije, koja se nazire u pozadini platna iz 1666. godine, desno. No, čini se da način prikazivanja pizzigamorta sugerira ne samo da je Zanchi ovdje prikazao epidemiju koja je bjesnila Venecijom u osmom desetljeću cinquecenta, već i da je poznavao pisane izvore poput već spomenutog djela Rocca Benedettija iz 1630. godine.

Antonio Zanchi, Kuga u Veneciji, 1666., Scuola Grande di San Rocco, Venecija

[1] Naziv je u venecijanskom dijalektu. U Dubrovniku se koristio naziv kacamorat, odnosno kacamorti, no to su bili službenici višeg ranga koji su odlučivali o tome tko je zaražen, a tko nije.