Dana 14. svibnja 2020. je Anna Maria Grünfelder, austrijska teologinja i povjesničarka koja dugi niz godina živi i djeluje u Zagrebu, napisala otvoreno pismo kardinalu Vinku Puljiću u kojem izražava svoju zabrinutost zbog odluke ovog visokog prelata da u sarajevskoj katedrali slavi misu za „žrtve s Bleiburga“ te ga potiče da iskaže hrabrost zastupajući činjenice i da ne zlorabi svoj autoritet. Iako je riječ o vrlo zanimljivom i poučnom tekstu, njegov sadržaj nije predmet ovog bloga. Moju je pažnju već na početku svojeg pisma dr. sc. Grünfelder privukla izborom argumenta kojim adresata pisma, ali i cijelu javnost, želi uvjeriti da posjeduje stručne, odnosno znanstvene kompetencije da progovori o tematici vezanoj uz odnos teologije i zbivanja krajem Drugog svjetskog rata na području Koruške. Za razliku od danas uobičajenog pozivanja na vlastite znanstvene radove, ona s ponosom ističe kako se je obrazovala (i stekla doktorat znanosti) na „ne baš beznačajnom Teološkom fakultetu u Innsbrucku“ te u prilog tvrdnje da je riječ o uglednoj obrazovnoj instituciji navodi imena svojih profesora. No, u kakvoj je vezi ugled sveučilišta s imenima nastavnika koji na njemu djeluju? Vrlo jednostavno: što je veći znanstveni ugled profesora zaposlenih na pojedinom sveučilištu, to je veći ugled i same institucije. Zar nije to općepoznata i općeprihvaćena činjenica?
Laurentius de Voltolina, Henricus de Alemania predaje studentima na Sveučilištu u Bologni, u: Liber ethicorum des Henricus de Alemania, 1360.-1390.
Mnogi ugledni znanstvenici, intelektualci i umjetnici s ponosom ističu tko su im bili „učitelji“, bez obzira jesu li ih nadrasli ili ne, bez obzira slažu li se u svemu s njihovim radovima, stavovima ili pozicijama. Famozni talijanski povjesničar umjetnosti Roberto Longhi (1890. – 1970.) je bio student Pietra Toesce (1877. – 1962.), Heinrich Wölfflin (1864. – 1945.) bio je đak Jakoba Burckhardta (1818. – 1897.), Simone Peterzano (1535. – 1599., Caravaggiov učitelj) je s ponosom isticao da je bio Tizianov (1488.-90. – 1576.) učenik, iako ne znamo je li govorio istinu. Tizian je, pak, bio učenik Giovannija Bellinija (Venecija, oko 1435. – 1516.), čiji je otac Iacopo (Venecija, oko 1400. – oko 1470.) svojem starijem sinu nadjenuo ime Gentile (Venecija, 1429. – 1507.), po Gentileu da Fabrianu (Fabriano, 1370. – Rim, 1427.) čiji je boravak u Veneciji početkom 15. stoljeća na mladog slikara ostavio trajan dojam. Učitelji sv. Tome Akvinskog (1225. – 1274.) bili su Giovanni di San Giuliano i Pietro d’Ibernia (1224. – 1252.) koji je najvećeg srednjovjekovnog teologa upoznao s Aristotelovim (385. pr. n. e. – 323. pr. n. e.) učenjem. Zaboga, Aleksandra Makedonskog (356. pr. n. e. – 323. pr. n. e.) je poučavao sam Aristotel!
Placido Costanzi, Aleksandar Veliki osniva Aleksandriju, 1736./37.
Pred 35 godina, jedan od najslavnijih povjesničara i teoretičara umjetnosti 20. stoljeća, k tome, jedan od najsjajnijih umova moderne humanistike te baš kao i Anna Maria Grünfelder, Austrijanac koji je veći dio svoje karijere ostvario izvan domovine, E.H. Gombrich (1909. – 2001.) je svoje obraćanje u svojstvu uvodničara na North of England Education Conference (Znanstveni skup edukacijskih znanosti Sjeverne Engleske) što se je održao u Chesteru naslovio „The Embattled Humanities: The Universities in Crisis“.[1]
E. H. Gombrich
Vrlo je znakovito da je Gombrich, baš kao i mnogi znanstvenici i intelektualci diljem Europe, već tada zamijetio krizu u europskom visokoškolskom poučavanju, ali i postojanje ozbiljne ugroze za humanistiku koja je stizala iz političkih krugova. Svijest o postojanju problema je na koncu urodila Bolonjskom deklaracijom (1999.) koja je pokrenula izuzetno složen, skup i (kako se sada čini) nepovratan proces dvojbenog ishoda. Razumno je pretpostaviti da bi izostanak bilo kakve reforme visokog školstva u Europi doveo do daleko većih teškoća i danas su svi suglasni da je nešto trebalo poduzeti. No, nakon dva desetljeća razvoja i implementacije ovog projekta, jasno je da je on osim dobrih rješenja iznjedrio i čitav niz problema. Jedan od njih je napuštanje načela izvrsnosti u korist povećanja postotka europske populacije u posjedu zvanja prvostupnika ili magistra struke.
Shvativši već 1985. godine koja se opasnost iza brda valja, E.H. Gombrich je svoje izlaganje pred uglednim skupom nastavnika započeo prisjećanjem na sadržaj ugovora koji je bio dužan potpisati ranih pedesetih godina 20. stoljeća s vrlo cijenjenim University of London, kako bi stekao čast i privilegiju da postane suradnik ove institucije u zvanju docenta. „Dužnost je nastavnika“, stoji u navedenom ugovoru, „da učini sve što je u njegovoj moći da promiče, pomoću znanstvenog rada ili na druge načine, područje svojeg istraživanja.“ Sveučilišni nastavnik, nastavlja Gombrich, mora trajno i prvenstveno ostati odan znanstvenom radu čija se svrha dobrim dijelom gubi ako istraživač svoja znanja ne prenosi studentima, ne drži javna predavanja, ne piše recenzije i ne sudjeluje u javnim diskusijama. Stoga je sveta dužnost svakog sveučilišnog nastavnika da prenosi, onima koji ga žele slušati, ne samo znanje i poštovanje prema istome, već i istraživačku čestitost, ali i sumnje i nedoumice koje su zalog napretka u znanosti. Štoviše, zgrožen mogućnošću da u budućnosti predstavnici vlasti podrže ili nametnu raskid veze između istraživanja i poučavanja, Gombrich smatra da oni koji nisu u stanju radovima i javnim djelovanjem promicati svoje znanstveno područje, ne bi na sveučilištima uopće trebali raditi.
Danas se ovakva razmišljanja čine egzotičnima, mnogi bi u Hrvatskoj rekli čak i neprihvatljivima. No, imajući u vidu kako su hrvatska sveučilišta rangirana na različitim specijaliziranim stranicama (vidjeti, na primjer, vrlo uglednu stranicu https://www.timeshighereducation.com), čini se da smo prešutno pristali, a neki i svojski prigrlili trend što visoko školstvo svodi na razinu institucija koje se u Sjedinjenim Američkim Državama nazivaju community college[2]. Riječ je o javnim ustanovama na kojima školovanje traje dvije godine, nije skupo, no ima reputaciju „akademske crne rupe“ zbog prelaganog i neakademski koncipiranog programa. No, studenti community collegea na kraju školovanja ne dobivaju zvanje, već samo svjedodžbu, potvrdu ili certifikat koji im može, ali i ne mora, olakšati upis na sveučilište.
Da je riječ o problematici od životne važnosti za istraživački tim projekta ET TIBI DABO: Naručitelji i donatori umjetnina u Istri, Hrvatskom primorju i sjevernoj Dalmaciji od 1300. do 1800., svjedoči činjenica da je od njih 14, čak 9 zaposleno na hrvatskim visokoškolskim institucijama, a svih 7 mlađih istraživača bili su studenti, diplomanti te, na koncu, doktorandi suradnika i voditeljice ovog projekta. No, „unovačiti“ i motivirati najbolje za znanstvenu karijeru u humanistici lagan je posao i velika privilegija sveučilišnih nastavnika, kao i praćenje njihova znanstvenog sazrijevanja i uspjeha. Obeshrabruje i brine, međutim, prevladavajuća birokratizacija procesa visokoškolskog poučavanja u kojoj misao vodilja nije Ad Scientiarum Haustum et Seminarium Doctrinarum (Università degli Studi di Napoli Federico II ),Rerum Cognoscere Causas (London School of Economics), Cognitio Sapientia Humanitas (University of Manchester), Sapientia Urbs Conditur (University of Nottingham), Scientia Lumen Vitae (Texas Woman’s University) ili Scientia Vincere Tenebras (Université Libre de Bruxelles), već Tablice, prosjek i protočnost (Tabulae, Mediocritas et Liber Cursus).
John Tenniel, Grifon i lažna kornjača, ilustracija za knjigu Lewisa Carrolla, Alice’s Adventures in Wonderland, London 1865.
[1] Prijevod na hrvatski jezik glasi: „Ugrožena humanistika: sveučilišta u krizi“. Tekst je objavljen u E.H. Gombrich, „Topics of Our Time. Twentieth-century Issues in Learning and in Art“, London 1991., str. 25-35.
[2] Najbliži, iako ne sasvim točan prijevod na hrvatski jezik glasi pučko učilište.
