U potresu koji je 22. ožujka 2020. pogodio Zagreb teško je stradala njegova povijesna jezgra, Gornji i Donji grad. Stotine zgrada zadobile su pukotine, urušili su se krovovi, dimnjaci, zabati i zidovi, a mnogi su ljudi ostali bez domova. Kad se prašina slegla, pokazali su se i razmjeri štete na kulturnoj baštini.  Među najteže stradalima je crkva sv. Katarine, jedan od baroknih simbola grada.


Sv. Franjo Regis (preuzeto iz: K. Horvat Levaj, D. Baričević, M. Repanić Braun: Akademska crkva sv. Katarine u Zagrebu, Zagreb, 2011.)

Prilikom očevida stručnog tima Ministarstva kulture, dokumentirana su oštećenja na crkvi i njezinom inventaru. U crkvi se raspucao svod cijelom dužinom lađe, a na spoju sa svetištem prijeti urušavanjem. Sa svoda su se obrušile velike količine štukature i žbuke s oslikom zasuvši lađu gomilom šute. U šuti se mogu vidjeti fragmenti anđeoskih glava, ruku i nogu, ruže i girlande, djela kiparske radionice Antona Josepha Quadrija iz 18. stoljeća. Padom štukatura mjestimično su odlomljene barokne klupe, a oštećen je i luster od raznobojnih kristala. Nešto je manja šteta na drvenim oltarima i orguljama s kojih su otpali dijelovi ornamentike.

Iluzionistički zidni oslik u svetištu, s prikazom sv. Katarine i aleksandrijskih filozofa, rad Andreja Kristofa Jelovšeka iz 1762. godine, ostao je srećom gotovo netaknut. Općenito su manje pukotine vidljive na vanjskim nosivim zidovima, i to uglavnom na nadvojima otvora, dok su u punim zidovima, kao što je svetišni, gotovo izostale.

Najviše je stradao mramorni oltar sv. Ignacija, remek-djelo Francesca Robbe iz 1728.-29. godine. S oltara se srušio kip sv. Franje Regisa, koji se drži najboljim Robbinim djelom u Hrvatskoj. Smrskavši gornji dio menze, razbio se u komade. Njegovo se tijelo raspolovilo na dva veća dijela i više manjih, a među njima je ležao i jedan prst. Odlomila mu se i glava, otkoturala u ugao kapele.

Francesco Robba (1698.-1757.) bio je jedan od najupečatljivijih protagonista baroknog kiparstva u Zagrebu, koji je ovdje donio duh, stil i uzuse Venecije. Iako podrijetlom iz Veneta, Robba je živio u Ljubljani gdje je držao kiparsku radionicu. Svojim je opusom obogatio sakralne i svjetovne prostore Kranjske, Koruške i sjeverozapadne Hrvatske u prvoj polovini i sredinom 18. stoljeća. U slovenskim je zemljama ostavio brojne realizacije, među kojima valja izdvojiti znamenitu Fontanu triju kranjskih rijeka u središtu Ljubljane, koja je osim skulpture i visoko vrijedan urbanistički element. Ne treba zaboraviti da se Robba potpisivao i kao arhitekt, premda ga je povijest zapamtila pretežno po njegovim kiparskim djelima.

U Zagrebu je, koliko je zasad poznato, imao svega nekoliko narudžbi, za katedralu i crkvu sv. Katarine. Ugovor za izradu oltara sv. Ignacija u Katarininoj crkvi sklopljen je 1727. godine, a njime je određeno da će ga Robba napraviti prema vlastitu nacrtu, sa svetohraništem, menzom, antependijem, podnožjem i stepenicama, zajedno s kamenim popločenjem i balustradom kapele. Trebao je izraditi kipove sv. Trojstva, sv. Franje Ksavera, sv. Franje Regisa, grb donatora Emerika Esterhazyja, a spominju se i drugi detalji, kapiteli i baze stupova, glave anđela, što je sve trebalo isklesati iz „bijelog đenoveškog mramora, bez pruga“. Za ostale elemente nabrojene su druge vrste mramora u više boja. Gotov oltar trebao je dopremiti Savom do Zagreba. Do postavljanja će proći dvije, a do dovršenja tri godine, kada je oltar konačno posvećen. Suvremenici spominju da je oltar izazvao pažnju i divljenje zagrebačke javnosti. Govorilo se da je „rijetke ljepote“, od skupocjenog materijala, a priznanje je iskazano i njegovu autoru.

Nekoliko godina poslije, Robba je izradio oltare sv. Katarine (1732.) i sv. Barbare (1738.) za zagrebačku katedralu, kao i kompozcijski najzanimljiviji, oltar sv. Križa (1756.), koji su, nažalost, nakon obnove prvostolnice krajem 19. stoljeća razasuti po seoskim župnim crkvama. Pred kraj života 1753. Robba je, osiromašen, preselio u Zagreb, gdje je radio za zagrebački Kaptol te naposljetku i umro 1757. godine.

Robba je u hrvatskoj povijesti umjetnosti dobio iznimnu pozornost. Još od Kukuljevića koji ga je uvrstio u „Slovnik umjetnikah jugoslovenskih“ 1858. godine, Viktora Hoffillera koji je 1919. utvrdio njegovo autorstvo na oltaru sv. Ignacija, niza slovenskih autora prve polovine 20. stoljeća (Steska, Vodnik), Željka Jiroušeka koji je donio njegovu prvu valorizaciju u nizu članaka tridesetih godina, nazivajući ga „Berninijem zagrebačkog baroka“, a potom i nezaobilazne monografije Vere Horvat Pintarić iz 1961. koja je u proučavanje Robbina djela unijela znanstveni, analitički pristup. Cjelinu njegova djela zaokružio je Matej Klemenčić u posljednjoj velikoj studiji o ovom umjetniku 2013. godine, utemeljenoj na svim dosadašnjim saznanjima i nadopunjenoj novima.

Robbin zagrebački Sv. Franjo Regis je zbog svoje ljepote posebno intrigirao istraživače. Hoffiller ističe da ova skulptura u licu ima izražene posve individualne crte, ali objavljuje ugovor za njegovu izradu u kojem stoji da će „držanje i kretnje svetaca odrediti rektor ljubljanskih isusovaca“. Vera Horvat Pintarić upravo u tome nalazi da je „Robba uspio skulptorski oblikovati nametnut motiv patosa. Kretnja tijela izvedena je u kontrapostnoj shemi, ali pokret je doista obuzeo tjelesnu masu te raste smjerom spiralne osovine, odozdo prema gore. Površine su draperije zaglađene tako da se sa sviju strana ocrtavaju konture kontraspostiranih volumena.“ Konstatira kako se ovdje prvi put „tijelo figure angažira u cjelini u kotrapostnom pokretu i svi su dijelovi masa jednako aktivni“.  Matej Klemenčič dodaje kako upravo ovakvom posturom sv. Franjo Regis „evocira renesansne ‘figure serpentinate’ pri čemu se izvrsno prilagođava pogledu kako iz lađe, tako i iz kapele.“ Doris Baričević zaključuje kako se Robba već na ovom svom najranijem radu u Zagrebu „predstavio kao kipar velikog formata i kao vrlo kreativan umjetnik koji je svakoj skulpturi pristupio kao specifičnom oblikovnom problemu“.

Kip sv. Franje Regisa bio je hrvatskoj povijesti umjetnosti visoko valoriziran. Putovao je u Pariz 1971. na izložbu Umjetnost Jugoslavije kroz stoljeća, gdje je predstavljao domete našeg baroka, a zatim i u Ljubljanu 2010. na izložbu posvećenoj Robbinoj fontani. Sv. Franjo Regis postao je tako amblematski lik hrvatskog baroka.

Za kraj, spomenimo da je oltar sv. Ignacija već jednom stradao u zagrebačkom potresu, onom najgorem 1880. godine, kada se srušio kip sv. Franje Ksavera razbivši se u više komada, kako to navodi Hoffiller, koji su nakon toga „dosta spretno opet sastavljeni“. Tragedija je htjela da u potresu koji je Zagreb pogodio točno 140 godina kasnije, padne i sv. Franjo Regis. Teško je suočiti se s činjenicom da smo upravo mi generacija koja je morala biti svjedok tome.

OSNOVNA LITERATURA:

Doris Baričević, Kiparstvo, u: Akademska crkva sv. Katarine u Zagrebu, Zagreb, 2011., 135-202.

Viktor Hoffiller: Djela ljubljanskog kipara Franje Robbe u Zagrebu, u: Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, sv. 14, 1919., 205-235.

Vera Horvat Pintarić, Francesco Robba, Zagreb, 1961.

Željko Jiroušek: Francesco Robba – Bernini zagrebačkog baroka, Jutarnji list, 27. 3. 1937.

Matej Klemenčič: Francesco Robba (1698-1757). Beneški kipar in arhitekt v baročni Ljubljani, Maribor, 2013.