Sakralna baština predstavlja vjerojatno najreprezentativniji segment hrvatske kulturne baštine, pogotovo one likovne. Istraživanje ovog neprocjenjivo vrijednog dijela nacionalne, a u značajnoj mjeri i svjetske baštine teklo je uglavnom sukladno dinamici istraživanja u ostalom dijelu Europe te baštini tradiciju koja seže još u 19. stoljeće. Hrvatski povjesničari umjetnosti pritom su se najčešće ugledali na talijanske, njemačke i autrijske kolege te primjenjivali međunarodno prihvćenu metodologiju. Jedna od najčešćih metoda povjesno-umjetničkog istraživanja, kao uostalom i ostalih povijesnih znanosti, je arhivsko istraživanje. Vrijednost arhivskih fondova odavno je prepoznata, a suvremene tendencije teže ka maksimalnoj mogućoj otvorenosti i dostupnosti dokumenata zainteresiranim korisnicima. U tom kontekstu treba sagledavati niz projekata digitalizacije arhivske građe, koji ujedno doprinose očuvanju samih dokumenata. Ilustrativan je primjer iz Italije, preciznije Firence. U tamošnjem Državnom arhivu još od 1997. godine u tijeku je digitalizacija dokumenata o slavnoj obitelji Medici iz fonda Državnog arhiva, na čiju je važnost, između ostalih primjera, u Hrvatskoj ukazala povjesničarka umjetnosti Tanja Trška 2010. godine u izlaganju i članku pod naslovom Arhivski izvori u Italiji kao vrelo za povijest umjetnosti renesansnog razdoblja u Hrvatskoj. Slični hvalevrijedni primjeri digitalizacije arhivske građe postoje i u Hrvatskoj, a moguće je izdvojiti onaj u znanstvenoj, ali i široj zajednici najpopularniji te često korišten, digitalizacija matičnih knjiga što se čuvaju u Hrvatskom Državnom Arhivu.
Nina Kudiš Burić – Nenad Labus, Dalle parti arciducali e sotto San Marco: Visite arciducali fatte del anno 1658 et venete 1659 / U kraljevskim stranama i pod Svetim Markom: Vizitacije u pulskoj biskupiji na austrijskom i mletačkom području godine 1658. i 1659., Rijeka, 2003., naslovnica
Arhivska građa od neprocjenjive vrijednost čuva se u brojnim arhivima, od kojih se nekoliko nalazi izvan granica Republike Hrvatske. Vrijednošću i obimom građe tu se posebno ističe zasigurno najpoznatija arhivska institucija, Tajni vatikanski arhiv (Archivio Segreto Vaticano), dok je za istraživanje priobalnog dijela Hrvatske nezaobilazan Državni arhiv u Veneciji (Archivio di Stato di Venezia). Njihovi fondovi već su desetljećima predmetom istraživanja, a recentno su u posebnom fokusu sustavnih istraživanja, između ostalih, dvije povjesničarke s Hrvatskog instituta za povijest, Jadranke Neralić (Vatikan) i Lovorke Čoralić (Venecija), dok su za istarsku prošlost kapitalni doprinosi povjesničara Miroslava i Slavena Bertoše. Na području Hrvatske među vrijednim se arhivskim fondovima, pogotovo za istraživanje sakralne baštine, ističu oni priobalnih biskupskih središta. U njima se čuvaju opsežni spisi crkvene administracije, poput akata biskupa te knjiga bratovština i stolnog kaptola, a nerjetko i dokumenti sekularne naravi, na primjer notarske knjige. Za proučavanje crkvene povijesti, odnosno povijesti pojedinih sakralnih objekata, od izuzetnog su značaja zapisnici pastoralnih vizitacija što su ih lokalni biskupi sastavljali prigodom pastirskih pohoda. Oni najstariji za područje kvarnerskih i istarskih biskupija datiraju u 16. stoljeće. Tijekom 17. i 18. stoljeća većim su dijelom pisani na talijanskom, a manjim na latinskom jeziku.
Zapisnici pastoralnih vizitacija odavno su prepoznati od povjesničara umjetnosti kao jedan od najvažnijih izvora za proučavanje liturgijske opreme renesansnih i baroknih stilskih karakteristika. Međutim, nemali je broj primjera i kasnosrednjovjekovne liturgijske opreme koja se navodi te opisuje u zapisnicima vizitacija. Uglavnom je riječ o tipološki iznimnim i najčešće luksuznim umjetnimana, poput srebrnih oltarnih pala, sarkofaga s tijelima svetaca ili manjim relikvijarima, koji su predstavljali trajnu vrijednost u očima vjernika te su bili posebno brižljivo čuvani i čašćeni. Također, u skromnije i ponekad konzervativnije provincijske sredine suvremena su umjetnička strujanja sporo dopirala, stoga je vrijedna kasnosrednjovjekovna liturgijska oprema u crkvama malenih gradskih i seoskih sredina znala biti i po nekoliko stoljeća u liturgijskoj upotrebi. Bez obzira na vrijeme nastanka i stilske karakteristike izvedbe, dok god je korištena u liturgijskim obredima oprema je bila (p)opisivana prilikom vizitacija.
Vizitacijski zapisnici vrlo su vrijedan izvor za povijest umjetnosti jer pružaju odgovore na niz pitanja. Vizitatori su gotovo bez iznimke u svakoj crkvi zabilježili broj kapela i oltara te njihove titulare. Iako rijetko izrijekom navode točnu poziciju u crkvi, posredno je s obzirom na smjer kretanja vizitacije najčešće moguće pretpostaviti ubikaciju pojedine kapele, odnosno oltara. Nadalje, većina vizitatora na oltarima je popisala pripadajuću liturgijsku opremu, prvenstveno raspela, svijećnjake, kanonske table i oltarnike, no gotovo jednako često navode se i antependiji, jastuci te, ako ih oltar ili najčešće bratovština posjeduje, kalež i liturgijsko ruho. Ovisno o vizitatorovu estetskom prosuđivanju, pri čemu se koriste termini poput staro, dotrajalo, novo, izvedeno na arhaičan ili moderan način, liturgijsku je opremu moguće barem približno datirati. U slučaju detaljnijih opisa doznaje se cjeloviti ikonografski program vertikalnog nastavka oltara (retabla), što omogućava pouzdanu identifikaciju umjetnine. Ponekad su vizitatori zabilježili i vrlo vrijedne podatke o naručiteljima i donatorima, što bi ih doznavali od svećenika u pratnji ili prepoznavanjem grbova crkvenih uglednika i obiteljskih grbova na liturgijskoj opremi. Posebno su dragocjeni popisi inventara sakristija, točnije liturgijskog posuđa te ruha i paramenata, koji možda najbolje svjedoče o bogatstvu crkava.
Ana Lavrič, Ljubljanska škofija v vizitacijah 17. stoletja – Vizitacije kot vir za umetnostno zgodovino, Ljubljana, 2007., naslovnica
Treba spomenuti i dva tipa podataka važna za povjesnoumjetnička istraživanja koji se gotovo nikad ne navode u zapisnicima vizitacija pa svaki njihov spomen predstavlja iznimku. Zapisnici vizitacija nisu od značajnije koristi pri rješavanju problema atribucije. Naime, autori liturgijske opreme, odnosno umjetnina, nisu bili važni vizitatorima, čak niti onda kada su bili čitko potpisani na vidljivom mjestu, na primjer na oltarnim palama. U zapisniku vizitacije krčkog biskupa Stefana Davida iz 1685. godine izuzetak, na primjer, predstavlja tek majstor Paulus Koler koji je 1477. godine izradio srebrnu palu za glavni oltar katedrale. Međutim, njegovo je ime zabilježeno kao dio prijepisa opsežnijeg natpisa na pali, u kojem se prije svega navodi donator knez Ivan VII. Frankapan s pripadajućim titulama i grbom te godina izvedbe. Donekle je sličan primjer spomen slavnog venecijanskog slikara Jacopa Robustija (Venecija, 1518. – Venecija, 1594.) kao autora pale na glavnom oltaru korčulanske katedrale. Slikarevo je ime, točnije nadimak Tentoretto (Tintoretto) pod kojim je poznatiji, zabilježio korčulanski biskup Vicko Kosović (1734. – 1761.) prilikom pastoralne vizitacije 1736. godine. No, u ovom slučaju pala nije potpisana, već su taj podatak biskupu rekli kanonici u pratnji, što ukazuje na svijest lokalne zajednice o umjetničkoj vrijednosti pale, moguće potaknutoj i značajnijim financijskim izdatkom za nabavku, gotovo dvjesto godina nakon njenog nastanka. Nenavođenje cijene ili bilo kakvog drugog podatka vezanog uz problematiku plaćanja, odnosno mehanizam naručivanja u zapisniku vizitacije biskupa Kosovića ne predstavlja iznimku već pravilo. To je drugi tip podataka važan za povijest umjetnosti koji se iznimno rijetko navodi u zapisnicima vizitacija te ga valja potražiti prvenstveno u notarskim spisima. Kao izuzetak moguće je ipak spomenuti primjer navođenja cijena u zapisniku vizitacije. Godine 1658. generalni vikar pulske biskupije Francesco Bartiroma prigodom vizitacije župne crkve u Lovranu bilježi kako je za oltar Gospe od Ružarija isplaćeno 230, a za onaj Gospe od Karmela 170 dukata.
Na kraju ovog bloga, za one koje je on zaintrigirao, treba spomenuti da upravo zapisnik pastoralne vizitacije generalnog vikara pulske biskupije Francesca Bartirome iz 1658. i 1659. godine, što su ga 2003. godine za tisak priredili Nina Kudiš i Nenad Labus, može poslužiti kao primjer publiciranja ovog dragocjenog tipa dokumenta (Dalle parti arciducali e sotto San Marco: Visite arciducali fatte del anno 1658 et venete 1659 / U kraljevskim stranama i pod Svetim Markom: Vizitacije u pulskoj biskupiji na austrijskom i mletačkom području godine 1658. i 1659.). Ako to ne bude bilo dovoljno, svakako se upućuje na dodatnu literaturu iz pera slovenske povjesničarke umjetnosti Ane Lavrič, primjerice knjigu Ljubljanska škofija v vizitacijah 17. stoletja – Vizitacije kot vir za umetnostno zgodovino.
Slika 1. Opis glavnog oltara katedrale u Krku u vizitacijskom zapisniku biskupa Stefana Davida iz 1685. godine
