Ime autora: Antonio Michelazzi (Gradisca d’Isonzo, 1707. – Rijeka, 1771.)

Naziv umjetnine: propovjedaonica

Smještaj: katedrala svetog Vida, ulaz u kapelu Gospe Žalosne

Vrijeme nastanka: 1731.

Materijal: kamen i raznovrsni polikromirani mramor

Dimenzije: 183 x 210 cm

Naručitelj ili donator: riječki isusovci

Mramorna propovjedaonica smještena je sa sjeverozapadne strane katedrale svetog Vida tik do ulaza u kapelu Gospe Žalosne. Nad jednostavnom bazom od crnog mramora izdižu se dvije lomljene volute od žutog mramora na koje je postavljena konkavno-konveksna govornica. Ona je raščlanjena s četiri volutna pilastra, a ispred njih se nalaze sjedeći kipovi četvorice evanđelista. Njezino središnje polje je konveksno uvučeno i prekriveno mramornim zastorom s grbom Družbe Isusove. Niz evanđelista s lijeve strane započinje mramornom skulpturom svetog Luke. On je prikazan u polusjedećem stavu, a lijevom rukom pridržava o koljeno naslonjenu knjigu. Frontalan lik svetog Ivana lijevom rukom drži napola otvorenu knjigu, a na njezin sadržaj upućuje desnicom. Kip svetog Mateja isklesan je u jednostavnom habitu te mu je u lijevoj ruci zatvorena knjiga. Evanđelist Marko svojom je staračkom tipologijom lica vrlo blizak svetom Luki. Njega je kipar izveo kako desnom rukom pritišće zatvorenu knjiga o prsa, a lijevom hvata kraj plašta prebačen preko koljena.

Prve podatke o propovjedaonici donosi riječki kanonik i lokalni historiograf Giuseppe Poglajen. Prema neimenovanom arhivskom zapisu spominje kako je nastala 1731. te da je za njezinu gradnju utrošeno 425 fiorina. Ubrzo nakon toga Giuseppe Viezzoli prilikom sastavljanja inventara nekadašnjeg arhiva riječkih isusovaca navodi postojanje ugovora oko podizanja propovjedaonice s goričkim kiparom Antonijem Michelazzijem. U monografskom članku o Michelazziju, Radmila Matejčić objavljuje izvorni ugovor oko njezine gradnje kojeg je prvi naveo Viezzoli. Damir Tulić je stilskom analizom utvrdio kako kipovi četvorice evanđelista jasno ukazuju na veliki utjecaj Michelazzijeva učitelja Paola Zulianija. Naposljetku, Danko Šourek u svojoj doktorskoj disertaciji donosi transkripciju ugovora riječkih isusovaca s Michelazzijem.

Udomaćeni riječki kipar, altarist i arhitekt Antonio Michelazzi prvi puta dolazi u Rijeku oko 1724. iz rodne Gradisce d’Isonzo. Njegov boravak u gradu je najvjerojatnije povezan s podizanjem oltara Presvetog Sakramenta u riječkoj Zbornoj crkvi za kojeg je Michelazzijev učitelj Paolo Zuliani isklesao kipove svetog Petra i Pavla te dva anđela. Michelazzi je tada još kao mladi šegert u bottegi bio zadužen za klesanje manje zahtjevne kiparske dekoracije. Majstor se 1727. odlučio posve preseliti u Rijeku, a njegovo prvo dokumentirano mladenačko djelo je propovjedaonica u nekadašnjoj isusovačkoj crkvi svetog Vida. Ubrzo nakon njezina dovršenja uz odobrenje gradskih vlasti 1733. podiže veliku baraku ispred gradskih zidina kako bi mogao nesmetano obavljati svoju profesiju. Iste je godine s riječkim isusovcima potpisao ugovor za klesanje oltara svetog Josipa i tada se obavezao kako će cjelokupni posao biti završen do sredine iduće godine. Nakon toga, Michelazzi je dobio niz novih narudžbi, a posebno se ističu one za Zagreb, Krk, Senj, Graz, Celje i Cinto Caomaggiore. Krajem 1750-ih carica Marija Terezija imenovala ga je carsko-kraljevskim arhitektom zaduženim za nadzor i projektiranje svih javnih gradnji u Rijeci, Senju i Karlobagu. Umro je u Rijeci 18. rujna 1771. i pokopan je u Zbornoj crkvi.

Početkom ožujka 1731. uz odobrenje rektora kolegija Luke Slatopera tadašnji prokurator Pietro Pernat sklopio je ugovor s Michelazzijem oko podizanja propovjedaonice. Dogovoreno je njena izrada za cijenu od 300 dukata, dvadeset i pet spudova vina od riječke desetine i jednu ploču običnog kamena koja se nalazila u crkvu, a ona je kiparu trebalo poslužiti kao podnožje buduće propovjedaonice. Michelazzi je prilikom potpisivanja ugovora priložio i vlastiti crtež s označenim svim vrstama mramora koje će koristiti prilikom klesanja. Dobro ulašteni kipovi evanđelista trebali su biti istaknuti na propovjedaonici u sjedećem položaju. Majstor se obavezao kako će posao završiti do blagdana Marijina Rođenja (Male Gospe, 8. rujna). Ugovorom je bilo određeno da će dobiti 250 dukata kada počinje klesati prve dijelove propovjedaonice, a preostalih 50 će mu se isplatiti nakon završetka posla.

Bibliografija: G. Poglajen, ,,Memorie chronologiche relative alle chiese e al capitolo di Fiume”, Fiume. Rivista della Societa di Studi Fiumani in Fiume, VIII, 1930., str. 145; G. Viezzoli, ,,La Compagnia di Gesu a Fiume 1627-1773, Fiume. Rivisa della Socitea di Studi fiumani in Fiume, IX, 1931., str. 221.; R. Matejčić, ,,Antonio Michelazzi ”sculptor fluminensis”, Peristi, 10-11, 1967.-1968., str. 165.; R. Matejčić, Sakralni spomenici barokne dobi u Rijeci, (magistarski rad), Zagreb, 1970., str. 52; R. Matejčić, Crkva svetog Vida, 1994., str 54.; D. Tulić, Katedrala svetog Vida, 2011., str. 41.; D. Tulić, ,,Skulptura, altaristika i liturgijska srebrnina u pićanskoj katedrali. Prilozi za Antonija Michelazzija i Gasparea Albertinija”, Pićanska biskupija i Pićanština, 2012., str. 245.; D. Šourek, Mramorna skulptura i altaristika XVII. I XVIII: stoljeća na području Rijeke i Hrvatskog primorja, II, (doktorski rad), Zagreb, 2012., str. 389-392; D. Šourek, Altarističke radionice na granici: barokni mramorni oltari u Rijeci i Hrvatskom primorju, Zagreb, 2015., str. 238.; M. Pintarić, ,,Antonio Michelazzi „di profesione, scultore de’ Marmi“: novi arhivski prilozi za riječkog kipara“, Zbornik za umetnostno zgodovino, LIV., 2018., str. 101.; D. Tulić, M. Pintarić, ,,Prilozi za kipara i arhitekta Antonija Michelazzija o 250. obljetnici majstorove smrti”, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 45, 2021., str. 127-130.

MP