Nepoznati slikar, Venecijanska tkalačka radionica, 16. stoljeće, Museo Correr, Venecija
U povijesti pisanja o umijeću tkanja i proizvodnji svilenih tkanina moguće je razlikovati nekoliko skupina izvora ovisno o interesima i ciljevima pojedinih autora te općoj percepciji primijenjenih umjetnosti. Tako je primjerice fortuna critica primijenjenih umjetnosti do 18. stoljeća bila podređena temama klasifikacije i hijerarhije umjetnosti te pitanjima kriterija umjetničke vrijednosti i ljepote. Prve studije usmjerene ka sistematiziranju znanja o povijesti proizvodnje svilenih tkanina nastaju tijekom 19., ali su tek sredinom 20. stoljeća dosegle znanstvenu razinu. No, doprinos istraživanjima povijesnog tekstila, iako donekle posredno, dali su mnogi autori i prije 19. stoljeća. Tako, ključne podatke o povijesti i osobitostima umijeća tkanja saznajemo iz dokumenata proizašlih iz praktičnog bavljenja zanatom: priručnika, traktata, radioničkih knjiga računa i narudžbi, službenih spisa poput cehovskih statuta, državnih propisa i zakona. Značajni izvori takve vrste uglavnom pripadaju razdoblju 15. i 16. stoljeća što koincidira s trenutkom naglog povećanja proizvodnje svilenih tkanina u Europi te razdoblju 18. i 19. stoljeća kada se potreba za detaljnim tehničkim priručnicima ponovno javlja kao posljedica industrijalizacije. Osim navedene skupine važan izvor za razumijevanje povijesti tekstila čine traktati i priručnici namijenjeni slikarima kao i biografski podaci iz kojih je vidljiva njihova djelatnost i u polju primijenjenih umjetnosti. Iz takvih publikacija saznajemo o vrstama tkanina koje su slikari razlikovali kao i o pažnji koju su pridavali prikazima tekstila na svojim djelima te o načinima izrade tekstilnih slikanih predložaka.
Značajno je da prvi opis izrade veza i slikanja na tkaninama nalazimo u priručniku koji nije bio namijenjen veziocima ili tkalcima već slikarima. Riječ je o knjizi Libro dell’arte koju je oko 1390. godine napisao Cennino Cennini (Colle di Val d’Elsa, 1370. – Firenca, 1440.). U svojem kapitalnom djelu Le vite de’ più eccellenti pittori, scultori, e architettori (1550.), koje se smatra prvim ozbiljnim povijesno-umjetničkim tekstom te jednom od najutjecajnijih knjiga iz toga područja, Giorgio Vasari (Arezzo, 1511. – Firenca, 1574.) donosi podatke o slikarima koji su na neki način bili djelatni u tekstilnoj industriji, izrađujući nacrte za tkanine ili predloške za vez, kao u slučaju braće Antonia i Pietra Pollaioula, samog Giorgija Vasaria ili Giulia Romana. Ključni tekstovi vezani uz poznavanje svilarstva nastat će tek u 18. stoljeću kada su za potrebe rastuće industrije sa svojim djelovanjem započeli brojni kreatori odnosno autori nacrta za tekstilne uzorke. Njihovi dizajnerski nacrti sačuvani su u knjigama predložaka i skica koje su danas važan izvor za rekonstruiranje stilskog i tipološkog razvoja tekstilnih kompozicija 18. stoljeća. Nagla industrijalizacija u proizvodnji koja se dogodila sredinom 19. stoljeća rezultirala je novim interesom za područje primijenjenih umjetnosti. No, prvi istraživači tekstilne baštine tijekom druge polovice 19. stoljeća pristupali su temi relativno površno analizirajući samo pojedine segmente problematike sukladno određenim ciljevima i kriterijima koje su si postavili. U središtu njihova interesa bila su pitanja ornamenta, stila i dizajna koja su trebala riješiti probleme suvremene industrijske proizvodnje poput manjka kreativnosti.
Djelovanje teoretičara Arts & Chrafts pokreta poput Williama Morisa, A.W.N. Pugina, Henrija Colea i Johna Ruskina ili teoretičara dizajna Owena Jonesa i Augusta Racineta tijekom 19. stoljeća bilo je usmjereno ka rješavanju navedenih problema što je uvelike utjecalo na publicistiku vezanu uz teme umjetničkog obrta. U duhu toga pokreta otvorena su pitanja naravi ornamentalne dekoracije i stila što je rezultiralo interesom za povijesnu, prvenstveno tekstilnu, baštinu. Od druge polovice 19. stoljeća primjetno se intenzivira djelatnost kolekcionara čije zbirke postaju temeljem za osnivanje prvih muzeja primijenjenih umjetnosti i povijesnog tekstila. Upravo zahvaljujući njihovom djelovanju istraživanja tekstila dobila su ključni zamah. Naime, danas najznačajnije muzejske zbirke povijesnog tekstila, na temelju kojih su nastale prve ozbiljne znanstvene studije, upravo se sastoje od nekadašnjih privatnih kolekcija. To su, na primjer, Musées royaux d’Art et d’Histoire di Bruxelles, Musée de Cluny, Museo Civico di Modena i Museo Nazionale del Bargello.
James Leman, Nacrt za svilenu tkaninu, 1711., Victoria & Albert Museum, London (© Victoria and Albert Museum London)
Značajan iskorak u istraživanju povijesnog tekstila može se zamijetiti kod njemačkih istraživača koji teže ka povezivanju povijesnih karakteristika tekstilne proizvodnje s općim stilskim promjenama u povijesno-umjetničkim razdobljima. To se očituje i u preuzimanju te primjeni metodologije znanstvenog istraživanja bliske povijesti umjetnosti. Na početku toga procesa stoji povjesničar umjetnosti i arheolog Otto von Falke (Beč, 1862. – Schwäbisch Hall, 1942.) koji je temu povijesnog tekstila uveo u sferu znanstvenog istraživanja. Prvu opsežnu sintezu povijesti proizvodnje svilenih tkanina u velikim talijanskim produkcijskim središtima napravila je Fanny Podreider knjigom Storia dei Tessuti d’arte in Italia (secoli XII-XVIII) (1928.). Njezina, i slične studije poput one povjesničara umjetnosti Antonina Santangela (1959.) temelje se gotovo isključivo na razini stilske, odnosno vizualne, analize što često dovodi do krivih ili nedovoljno preciznih zaključaka. Konačan iskorak u metodologiji istraživanja povijesnih tekstila označila je knjiga Donate Devoti L’arte del tessuto in Europa (1974.) u kojoj se je prvi put, kao relevantan argument, korištena tehnička analiza tkanine. Suvremenim je studijama ukazano da su greške starije literature u dataciji ili ubikaciji najčešće posljedica krivo analizirane strukture tkanine kao i nedovoljnog poznavanja komparativnog materijala i arhivske dokumentacije.
Najznačajnije promjene u pristupu temi istraživanja povijesnih svila dogodile su se tijekom druge polovice 20. stoljeća. Veliki europski muzeji primijenjene umjetnosti te novo osnovane fondacije, instituti i centri tada su postali nosioci važnih istraživačkih projekata i organizatori značajnih izložbi te se tako istaknuli kao središta stručnih i znanstvenih inicijativa. Tijekom druge polovice 20. stoljeća osnivaju se i s radom započinju dvije ključne institucije Centre International d’Etude des Textiles Anciens (CIETA) u Lyonu te Institut der Abegg-Stiftung u švicarskom mjestu Riggisbergu s ciljem istraživanja i očuvanja povijesnog tekstila. Djelovanje Centra od samoga je osnutka bilo usmjereno ka stvaranju jedinstvenog znanstvenog kriterija u pristupu te ka standardizaciji terminologije i stvaranju jedinstvenog pojmovnika, a u sklopu Instituta osnovana je restauratorska radionica koja se danas smatra najmjerodavnijom na području restauracije i konzervacije tekstila. Od kraja 20. stoljeća pa do danas objavio se velik broj opsežnih kataloga i sinteza velikih svjetskih muzejskih zbirki tekstila te je organiziran niz izložbi i proveden niz projekata kako bi se rasvijetlilo što veći broj aspekata fenomena proizvodnje skupocjenih europskih, ali i azijskih svila.
