Smatra se da su vitezovi, ratnici i drugi pripadnici viših slojeva feudalnog društva od 12. stoljeća počeli koristiti različite simbole i druge grafičke oblike kao svoja osobna obilježja. Ona bi bila prikazana na štitovima i njihova je funkcija prvenstveno bila utilitarna, u svrhu lakog raspoznavanja na bojištu. Tako su nastali grbovi koji su kroz srednji vijek pa do danas postali trajne oznaka pojedinca, obitelji, crkvenih redova, udruženja, gradova i država. Oni služe kao obilježja kojima se sažetim vizualnim znakom prikazuje vlasništvo, pripadnost ili neki drugi oblik djelovanja, odnosno prisutnosti u vremenu i prostoru. No, grb je i više od toga. To je vizualni medij za prenošenje složenog i opsežnog semantičkog sadržaja koji daje uvid u povijest njegova vlasnika, onu stvarnu ili mitologiziranu. Ukazuje na razlog dobivanja titula, a time i grba, kao i na geneaološke promjene poput grananja obitelji na rodove ili pak povezivanju dviju plemićkih obitelji rodbinskim vezama.
Grb Kristofora Ježića. Crtež iz: Osterreichisches Adelslexiko, Ergänzungsband 1701-1820, Beč, 1826.
Grb Kristofora Ježića na nagdrobnom spomeniku u klaustru nekadašnjeg augustinskog samostana, Rijeka
Na prostoru Hrvatskog primorja u razdoblju ranog novog vijeka nalazimo niz zanimljivih primjera grbova koji odlično oprimjeruju navedene načine oblikovanja grbova. Tako, na primjer, nadgrobna ploča senjskog plemenitaša i trgovca Kristofora Ježića, sačuvana u augustinskom samostanu u Rijeci, nosi njegov grb kojeg je zajedno s plemićkom titulom dobio 1791. godine od cara Leopolda II. Počasti su dane kao nagrada za zasluge u opskrbi žitom u vrijeme gladi koja je pogodila ove krajeve 1787. i 1788. godine. To se odražava i u sadržaju grba. On je vertikalno podijeljen u dva polja, u lijevom su ukršteni zastava i lopata što obično simbolizira zasluge ili bogatstvo stečeno trgovinom. Desno je polje dodatno horizontalno podijeljeno. U gornjem je štap oko kojeg se obavija zmija, odnosno kaducej, simbol grčkog boga Merkura, božanskog glasnika te boga trgovine i putovanja. Donje polje ispunjava prikaz tri snopa žita, žitaricom koja je bila ključna u razdoblju gladi.
Drugi je primjer grb knezova Krčkih, kasnije Frankapana. Riječ je ovdje o dobro poznatoj „heraldičkoj priči“. Do sredine 15. stoljeća oni koriste grb sa šesterokrakom zvijezdom na crvenoj pozadini u gornjem te srebrnim poljem u donjem dijelu. U duhu humanističkih intelektualnih ideja i ugledanja na antiku koja prevladavaju u Europi quattrocenta, obitelj stvara mit o svojem rimskom porijeklu. Antički Frankapani potomci su slavodobitnika iz trećeg Ilirskog rata, Lucija Ancija koji je imao veze s antičkim Krkom. Kada je 717. velika poplava zadesila Rim, gladnom stanovništvu pomogao je patricij Flavij Ancij Pierleone koji je sirotinji dijelio kruh, lomeći ga rukama. Po tome je prozvan Frangipane (frangere panem – lomiti kruh). Formalnu potvrdu „novoj“ obiteljskoj povijesti dao je papa Martin V. te od tada obitelj počinje koristiti grb s prikazom dva propeta lava koji lome kruh.
Novi grb Frankapana na zaglavnom kamenu kapele sv. Barbare u krčkoj katedrali
Opisivanjem grbova bavi se heraldika, pomoćna povijesna znanost koja još proučava njihovu povijest, nastanak, korištenje simbola i oblika, a bavi se i analizom njihove primjene. Kako su grbovi prvenstveno vizualni medij za prenošenje značenja, često su u fokusu interesa povjesničara umjetnosti, bilo kao zasebna umjetnička dijela, poput Donatellova Marzocca, ili u kontekstu proučavanja uloge naručitelja. Nerijetko su grbovi jedini trag naručiteljeve aktivnosti pa ih primjerice nalazimo naslikane pri dnu slika, kao klesarski ukras na građevinama, djelima umjetničkog obrta ili pak kao umjetničku interpretaciju heraldičkih simbola u slobodnoj formi. Za potonju se vrstu može izdvojiti jedna od najpoznatijih slika, Botticelijeva Primavera. U pozadini mitoloških božanstava prikazani su nasadi naranči s plodovima za koje se smatra da su ujedno simbol obitelj Medici, naručitelja slike. Ovdje treba imati na umu da porijeklo grba jedne od najvažnijih firentinskih obitelji nije u potpunosti poznato te da ima više teorija o značenju grba. Prema nekima nekima zlatne kugle predstavljaju utore na štitu viteza Averarda, kojemu je Karlo Veliki nakon borbe s divom Mugellom dao titulu i posjede uokolo istoimenog grada odakle potječu Medici. Prema drugim teorijama kugle predstavljaju liječnički pribor zbog pretpostavke da su se Medici (tal. liječnici) isprva bavili medicinom a neki pak smatraju da kugle predstavljaju zlatnike što ukazuje na bankarsku djelatnost obitelji po kojoj je postala bogata i utjecajna.
Umjetnička djela nerijetko dobivaju nazive po svojim naručiteljima kao što je Sikstinska kapela nazvana po papi Sikstu IV. ili Pala Pesaro koju je od Tiziana naručio biskup Jacopo Pesaro. Ispravno identificiranje naručitelja zadatak je povjesničara umjetnosti pri čemu pomažu heraldičke oznake i čijom se analizom usmjerava istraživanje ili rekonstruira povijest, provenijencija ili okolnosti nastanak umjetnine. U tom kontekstu, zanimljiv je primjer triptiha iz američkog Portland Art Museuma kojeg je naslikao sljedbenik Bernarda Daddija u prvoj polovici 14. stoljeća. Na središnjem polju prikazuje Bogorodicu s Djetetom na tronu pod baldahinom, okruženu svecima te scene Navještenja, Kristova rođenja i Raspeća na bočnim stranicama. Triptih je relativno malih dimenzija te je služio za privatnu pobožnost, a na njegovom su podnožju naslikana dva grba. Desni je identificiran 1949. godine kao grb obitelji Aldobrandini od kada je triptih ušao u stručne rasprave pod nazivom Aldobrandini triptih. Pripremajući izložbu i katalog Florence at the Dawn of the Renaissance koja se bavila iluminacijama i slikarstvom u Firenci od 1300. do 1350. godine provedeno je istraživanje kojim se identificirao drugi, lijevi grb kao heraldička oznaka obitelji Coppini. Time je preciznije određen naziv dijela kao Coppini-Aldobrandini triptih, a položaj grba obitelji Coppini na dominantnoj lijevoj poziciji, otvorio je nove smjerove u istraživanju okolnosti njegova nastanka.
Coppini-Aldobrandini triptih, 1350.-1365., sljedbenik Bernarda Daddija, tempera i pozlata na drvu, 95 x 66 cm, Portland Art Museum
Grb obitelji Coppini (lijvo) i grb obitelji Aldobrandini (desno)
Drugi važan aspekt proučavanja grbova u kontekstu povijesti umjetnosti je pomoć pri određivanju vremena nastanka umjetničkog dijela ili intervencija na njemu, posebice kada su u pitanju arhitektonska dijela. Tako se često veći zahvati na javnim građevinama, u koje je uključena cijela gradska komuna, obilježavaju grbovima predstavnika vlasti u čijem se mandatu izvode određeni radovi. Kao primjer može se izdvojiti jedan od značajnijih spomenika u Dalmaciji, šibenska katedrala sv. Jakova. Iznimno važan primjer arhitekture i skulpture 15. stoljeća predmetom je brojnih znanstvenih rasprava naročito u pogledu definiranja autorstva gornjeg dijela sjevernog transepta na čijem se frizu javljaju neki od ranijih primjera renesansnih reljefa nastalih pod utjecajem Squarcioneova i Donatellova djelovanja u Padovi. Na tom se dijelu katedrale nalazi grb gradskog kneza i predstavnika mletačke vlasti Stefana Malipiera koji je na dužnosti bio od 1465. do 1468. godine te po kojem se navedeni dio naziva Malipierova partija. Ona je nastala u zadnjoj fazi djelovanja Jurja Dalmatinca na izgradnji katedrale.
Vrste štitova. Preuzeto iz A. Rizzi, Scultura esterna a Venezia, Venezia, 1987., str. 42
Kao što je iz dosadašnjih primjera vidljivo, heraldika nam uvelike pomaže prilikom povijesno umjetničkih istraživanja. No, ne smije se zanemariti određene probleme koji proizlaze iz različitih početnih polazišta dviju znanstvenih disciplina. Dok je heraldika usmjerena na sadržaj grbova pri čemu je razvijena terminologija za njihovo opisivanje, manjkava je, naročito u nacionalnim okvirima, kada je u pitanju opisivanje njihove forme i likovnog oblikovanja. To je, pak, u fokusu interesa povjesničara umjetnosti. Karakteristični oblici grbova, naročito tipovi štitova prevladavaju u određenom povijesnom i stilskom razdoblju kao i kulturnom krugu. Primjerice, štit s polukružnim utorom na lijevoj strani karakterističan je za razdoblje kasnog srednjeg i ranog novog vijeka, naročito u germanskim zemljama. Zbog nedostatka odgovarajuće terminologije za ovu se vrstu grbova koristi talijanski termin a tacca. Slično je i s karakterističnim vertikalno izduženim štitom suženih bočnih strana koji se javlja u renesansnom razdoblju a naziva se tip testa di cavallo jer ima oblik konjske glave ili lubanje.
Postojeće manjkavosti otvaraju prostor za nova istraživanja, prvenstveno ona komplementarna i interdisciplinarna koja uključuju heraldiku i povijest umjetnosti. Na taj bi se način moglo doći do novih spoznaja prvenstveno na području kulturne povijesti, ali i vizualne kulture, povijesne percepcije identiteta, vlasništva te naručiteljske aktivnosti.
