Srebro je jedna od najljepših i za oblikovanje najpodatnijih vrsta plemenitih metala. Upotrebljava se za izradu raznovrsnih umjetničkih predmeta, od liturgijske srebrnine do čitavih skulpturalnih djela. Kao sirovina, srebro se nalazi u rudama, nerijetko pomiješano s drugim metalima te ga je nužno tehničkim procesima izdvajati. Plemenite su metale počeli iskopavati Egipćani na području Nubijske pustinje već oko 4000. godina prije Krista, a nalazili su leguru zlata i srebra koja se nazivala electrum, te nekoliko različitih slitina poput galenita ili halkopirita. Početkom trećeg milenija prije Krista, na lokacijama Bliskog Istoka i Grčke nalazimo predmete izrađene od kombinacije srebra i zlata poput raskošnog nakita nađenog u sumerskim kraljevskim grobnicama u Uru (o. 2500 g, pr. Kr.), brončanih heraldičkih simbola iskopanih u nekadašnjem naselju Alaca Hüyük u Kapadociji (o. 2400. do 2200. g. pr. Kr.) ili pak čuvenog blaga kralja Prijama u maloazijskoj Troji (o. 2200 g. pr. Kr.). To su primjeri profinjenog dizajna izrađeni zlatarskim tehnikama kojima se majstori služe i danas. Zapadna se Anatolija prema kvaliteti nalazaka čak smatra kolijevkom zlatarstva odnosno umijeća obrade svih vrsta plemenitih metala.

Amfora, 4. st. pr. Kr., Humak Chertomlyk, Nikopol, Ukrajina (Muzej Ermitaž, Sankt Peterburg)

Zlatarska se vještina s jugoistoka Europe širila prema sjevernim dijelovima starog kontinenta, ali i istočno prema Perziji i Indiji, a potom do Kine i Japana. Čini se da obradu plemenitih metala stanovnici Sjeverne Amerike nisu poznavali, međutim, plemena koja su naseljavala Južnu Ameriku, primjerice na području Perua, izrađivala su predmete od zlata još oko 2000. godine prije Krista.  Tisućljeće poslije, javljaju se i predmeti izrađeni od srebra. Tradicija obrade plemenitih metala se prema Sjevernoj Americi proširila tek između 8. i 10. stoljeća kada se otprilike datiraju najstariji zlatarski predmeti pronađeni u Meksiku. Ovladavanju svih zlatarskih tehnika na području obje Amerike doprinijeli su Španjolci kolonizacijom nakon otkrića Novoga svijeta.

Ceremonijali nož (tumi), 850.-1050. g., Sicán, Peru (Etnografski muzej, Berlin)

Najraniji poznati rudnici srebra organizirani su oko 2500. godine prije Krista u Maloj Aziji, a čini se da je već oko 800. godine prije Krista bilo ustrojeno aktivno vađenje srebra na prostoru Iberijskog poluotoka. Istovremeno se na tržištu u manjoj mjeri javljaju sirovine iz rudnika pokraj Atene (od 600 g. pr. Kr. do 1. stoljeća). Prevlast iberijskih rudnika trajala je sve do invazije Maura u 8. stoljeću koji zaustavljaju crpljenje ruda. Posljedično, tržište plemenitim metalima preuzimaju vlasnici rudnika u pokrajini Šleskoj, sve do otkrića Amerike kada Španjolci ponovno preuzimaju vodeće mjesto. Španjolske kolonije su od 16. stoljeća crpile sirovine iz bogatih rudnika u Meksiku, Peruu i na prostoru današnje Bolivije. Danas su najpoznatiji izvoznici srebra uz Meksiko i Peru, Sjedinjene Američke Države, Kanada i Rusija te u manjoj mjeri Australija i Japan.

 

Relikvijar – privjesak, 1550.-1600., Španjolska ili Meksiko (British Museum, London)

Umjetnička djela nastala od plemenitih metala svoju ljepotu, osim majstorima zlatarima, duguju i prirodnim svojstvima plemenitih metala. Naime, oni su vrlo rastezljivi i mahom pucaju samo u ohlađenom stanju. Također, mogu se u potpunosti rastopiti što omogućuje lijevanje i spajanje s drugim metalima, a u ohlađenom se stanju mogu ažurirati, rezati ili pak polirati. Nedostatak plemenitih metala je da, osim u slučaju zlata i platine, u dodiru sa zrakom i zemljom korodiraju. U svojem čistom stanju, srebro je premekano za obradu, stoga se najčešće miješa s bakrom kako bi očvrsnulo i bilo dugotrajnije. Zato je najčešća varijanta ona koja se sastoji od 92,5 % srebra i 7,5 % bakra. Prema omjeru srebra i bakra razlikuju se i oznake vrste srebra koje djelomično određuju u uporabu: 800/1000 (pribori za jelo), 900/1000 (u manjoj mjeri za nakit), 925/1000 (najčešća čistoća nakita) te naposljetku, 999/1000 od kojeg se formiraju srebrne granule, poluge, pločice i srebrnjaci. Točka topljenja srebra 925/1000 je 893°C te je značajno niža od one čistog srebra, koja iznosi 960°C. Ta karakteristika omogućuje i lakše oblikovanje srebra s primjesom bakra.

Primjer zlatarskog žiga i utisnute oznake za 925/1000 srebro

Godine 1742. Thomas Boulsover, izrađivač posuđa iz Sheffielda izumio je novu vrstu srebra, odnosno, njegovu „imitaciju“ nazvanu prema mjestu nastanka, Sheffield srebro. Tehnički gledano, ono se sastoji od bakrene osnove presvučene s obje strane tankim slojem srebra zbog čega je imalo znatno nižu cijenu te se najčešće upotrebljavalo za izradu posuđa. Druga vrsta jeftinijeg srebra nastala je galvanizacijom koja je 1840-ih godina istisnula Sheffield srebro. Riječ je o tehnici oblaganja predmeta metalima pomoću električne disocijacije, odnosno o elektrolitičkom postupku u kojem se na predmet nanose metalne prevlake. Iako je ova tehnika prihvatljiva za izradu novih predmeta, tijekom 20. stoljeća, a nažalost i danas, koristila se za popravak starih zlatarskih predmeta što je u potpunosti neprihvatljivo. Naime, postupkom galvanizacije nepovratno se prekrivaju fini reljefi i gravirane površine te se mijenja izvorni izgled nekog umjetničkog predmeta.

Čajnik, 1780.-1800. g., Sheffield, Engleska

O najstarijim zlatarskim tehnikama saznaje se iz traktata redovnika Teofila naziva De diversis artibus koji je nastao oko 1100. godine. Pretpostavlja se da je ime redovnika zapravo pseudonim zlatara Rogera von Helmarshausena (?, oko 1070. – Helmarshausen kraj Karshafena, 15. II. 1125.) koji je 1120. godine izradio prijenosni oltar od plemenitih metala posvećen svetom Kilijanu i Liberiju od Le Mansa za katedralu u Paderbornu u Njemačkoj. Traktat, prvi puta tiskan tek 1781. godine, sadrži iscrpan popis svih poznatih umjetničkih tehnika onoga vremena (zlatarske, zidnoga slikarstva, minijaturnog i slikarstva na staklu, izrade predmeta od bjelokosti i dr.). Jedan od tri sveska je u potpunosti posvećen zlatarstvu i sastoji se od 96 poglavlja u kojima se detaljno opisuju načini oblikovanja zlatnih, srebrnih, mesinganih, bakrenih i ostalih vrsta metala. Zlatarstvo je od srednjeg vijeka, pa sve do pojave pomoćnih strojeva u drugoj polovici 18. stoljeća, bilo obrt u kojem je dominirao postupak ručne izrade. U srednjem je vijeku unutar radionice moglo djelovati nekoliko zlatara koji su u potpunosti poznavali proces izrade različitih predmeta. U ranom novom vijeku radionica je mogla brojati čak nekoliko desetaka majstora specijaliziranih za određene zlatarske tehnike. Neizostavni dio majstorske opreme činio je jedan drveni stol, malo ognjište ili metalna posuda u kojoj je tinjao žar, škrip (stega ili držač alatki) za oblikovanje metala, bačva s vodom i mali slivnik za ispiranje predmeta. Uz te osnovne predmete, upotrebljavali su više desetaka metalnih klinova različitih završetaka za iskucavanje plemenitih metala kao i čekiće različitih veličina, a za ukrašavanje površina služili su se brojnim turpijama ili šiljcima profiliranih vrhova.

Roger von Helmarshausen, Prijenosni oltar posvećen svetom Kilijanu i Liberiju od Le Mansa, Katedrala, Paderborn

Kvalitetu srebra je nemoguće procijeniti na temelju izgleda stoga se već u 13., ponegdje tek u 14. stoljeću, razvio sistem kontroliranja i označavanja svih vrsta srebrnih predmeta. Oni su pregledavani u gradskim kovnicama novca za što su bili zaduženi posebni službenici, zlatari po zanimanju. Ukoliko je kvaliteta proizvoda odgovarala postavljenim standardima, na poleđinu predmeta, uz obod ruba ili pak na neko drugo manje primjetno mjesto, utiskivali su se zlatarski žigovi. Tako se engleski proizvod može raspoznati prema žigu u obliku lavlje glave, francuski prema slovu H iznad kojeg se nalazi kraljevska kruna, a mletački rad po prikazu lava in moleca (lav raširenih krila s knjigom – heraldička oznaka Republike Venecije). Međutim, zlatarski centri na području Svetog rimskog carstva njemačkoga naroda nisu imali jedinstveni državni žig već su koristili zasebne zlatarske oznake koje su se sastojale od nekog figuralnog prikaza ili početnog slova imena grada ili pak kombinacije jednog i drugog.

Osim žigova mjesta proizvodnje, na zlatarskim se predmetima nerijetko nalaze i oznake radionice. To omogućava preciznije datiranje predmeta, pogotovo ako se može točno utvrditi vrijeme kada su neki majstor i njegova radionica bili aktivni. To se, naposljetku, može potvrditi i analizom stilskih karakteristika pojedinog predmeta, što čini važan dio u metodološkom pristupu povijesti umjetnosti. Najznačajniji zlatarski centri ranog novog vijeka bili su u Coimbri i Lisabonu, Madridu, Parizu, Londonu, Münchenu, Augsburgu i Nürnbergu te Veneciji, Napulju i Rimu. Obilje vrsta uporabnih predmeta izrađenih od plemenitih metala, sačuvanih u brojnim muzejima, a na kojima je vidljivo raskošno, ali istovremeno i minuciozno oblikovanje materijala, svrstavaju zlatare toga vremena u redove vrhunskih umjetnika, uz bok arhitektima, slikarima i kiparima.

Oznake na venecijanskom zlatarskom predmetu (kalež, Barban), sredina 16. stoljeća