Ime autora: Giambattista Pittoni (Venecija, 1687. – 1767.)

Naziv umjetnine: Sveta Ana sa svecima

Smještaj: crkva Marije od Milosrđa, Buje

Vrijeme nastanka: druga polovica petog desetljeća 18. stoljeća

Materijal: ulje na platnu

Dimenzije: 247 x 124 cm

Donator: vjerojatno bratovština svete Ane

Na lijevom bočnom oltaru crkve svete Marije od Milosrđa u Bujama nalazi se pala koja prikazuje svetu Anu u gornjem dijelu kompozicije, a u donjem su dijelu, ispod Bogorodičine majke, smještena tri sveca što stoje na stepenicama. Sveta Ana sjedi na oblacima, tijela nagnuta unatrag i na desnu stranu. Njezin je pogled okrenut k nebu, a glavu prekrivenu blijedozelenim rupcem joj okružuje elegantna aureola u vidu zlatne kružnice. Odjevena je u tuniku sljezove boje i tamnožuti plašt. Podlakticom lijeve ruke pridržava bijelu zastavu što ponavlja i naglašava nagib njezina tijela. U donjem lijevom dijelu kompozicije je sveti Maksim, ranokršćanski mučenik i osnivač novigradske biskupije. Njegov je pogled usmjeren prema promatraču, dok kažiprstom lijeve ruke pokazuje na svetu Anu. Gesta svetog Maksima je jasnija ako se ima na umu da je juspatronat nad oltarom od početka 17. stoljeća imala ženska bratovština svete Ane. Kada je pak riječ o likovima nasuprot svetog Maksima, Enrico Lucchese ih prepoznaje kao svetog Hermagoru i svetog Fortunata, mučenike i zaštitnike Akvilejske patrijaršije, kojoj je novigradska biskupija pripadala do 1751. godine. Iako se Luccheseov zaključak doimlje uvjerljivim, zbog pomanjkanja pisanih izvora iz ranijih razdoblja te nedostatka svetačkih atributa, pitanje njihova identiteta još je uvijek predmetom rasprave.

Oltar na kojem se nalazi pala Sveta Ana sa svecima izvorno je bio posvećen svetom Maksimu i svetom Pelagiju, također zaštitniku novigradske biskupije. Giuseppe Urizio u Relazione storica della chiesa della B. V. Miracolosa di Buje in Istria iz 1867. godine donosi podatak da je 1665. godine padovanski slikar Giulio Cirello (Padova?, 1633. – Padova, 1709.) napravio sliku s prikazom rođenja Djevice Marije kojoj se klanjaju sveti Maksim i sveti Pelagije, a na njoj je bila prikazana i sveta Ana, čime se nastojalo udovoljiti bratovštini žena što se skrbila o oltaru. Tu je sliku naručio tadašnji novigradski biskup Giorgio Darmini (1655. – 1670.). Pittonijeva pala zamijenila je Cirellovu sliku, a prve podatke o njoj donose Antonino Santangelo i njegovi suradnici u djelu Inventario degli oggetti d’arte d’Italia iz 1935. godine, opisujući je kao prikaz Bogorodice sa svetim Maksimom, svetim Alojzijem Gonzagom i svetim Pelagijem. Temeljem natpisa GIO. BATTA. PITTONI F./ VENEZIA, Santangelo i suradnici su utvrdili da je riječ o djelu Giambattiste Pittonija (Venecija, 1687. – 1767.), jednom od najboljih slikara venecijanskog rokokoa, koji je uz sakralna djela radio i velik broj slika mitoloških i alegorijskih tema za klijentelu u Serenissimi, ali i diljem Europe. Pittonijeva djela karakterizira naglašena patetičnost likova te zasićeni kolorit, što je bilo u skladu s naručiteljskim ukusom tog doba. Stasao je u radionici strica Francesca Pittonija (Venecija, 1654. – o. 1724.), a na njegov je stil još utjecalo slikarstvo Sebastiana Riccija (Belluno, 1659. – Venecija, 1734.) i Giambattiste Piazzette (Venecija, 1682. – 1754.). Ipak, u literaturi se najviše apostrofira uloga Antonija Arrigonija (Venecija, 1664. – oko 1730.) pri formiranju slikarske prakse Giambattiste Pittonija tijekom drugog i trećeg desetljeća 18. stoljeća. Arrigoni je u tom razdoblju postao suradnik radionice njegova strica, a mladi Giambattista Pittoni se radije priklonio i apsorbirao klasicizam njegova slikarstva, nego tenebristički izričaj Francesca Pittonija.    

Antonino Santangelo i suradnici su također naveli da, osim Pittonijeva potpisa, na pali postoji i datum kada je bujska slika nastala, no ističu da ga, nažalost, nisu uspjeli pročitati. Antonio Alisi također donosi podatak o tome da se na slici, za koju je pogrešno mislio da prikazuje svetog Antuna s tri sveca, nalazi potpis venecijanskog majstora te prve tri znamenke datuma nastanka, odnosno „174…“. Ipak, Višnja Bralić u Slikarskoj baštini Istre ističe kako je nakon poduzetih restauratorskih radova ustanovljeno da natpis ne sadrži godinu nastanka djela. Metodom komparativne analize Wart Arslan je 1936. godine sliku Sveta Ana sa svecima smjestio u četvrto desetljeće 18. stoljeća. Franca Zava Boccazzi je pak u monografiji o slikaru iz 1979. godine pomaknula dataciju bujskog rada u prve godine petog desetljeća 18. stoljeća. Naime, u crkvi Santo Stefano u mjestu Bedizzole, nalazi se Pittonijeva slika Bogorodica s Djetetom, svetim Petrom, svetim Ambrozijem i svetim Karlom Boromjeskim što se datira u 1742. godinu, temeljem godine podizanja oltara na kojem se nalazi. Na njoj je prikazan sveti Ambrozije, identičan u formi i koloritu svetom Maksimu na bujskoj pali. Poznato je kako je Giambattista Pittoni imao vrlo veliku radionicu te su se on i njegovi suradnici, da bi odgovorili na potrebe tržišta, uvelike oslanjali na radioničke predloške. Stoga ne čudi da Pittoni nerijetko na različitim djelima ponavlja ista kompozicijska rješenja. Tako je svetu Anu s bujske pale izradio prema modelettu s prikazom Uznesenja što se danas nalazi u New Walk Museum & Art Gallery u Leicesteru i na kojem je Bogorodica gotovo istovjetna prikazu svoje majke s pale iz crkve Marije od Milosrđa. Venecijanski je majstor ponovio varijantu ovog lika na još nekoliko svojih djela. I lik mladog prezbitera, s malim razlikama, Pittoni ponavlja u više navrata. U recentnoj literaturi se ističe primjer sveca s oltarne pale u vičentinskoj katedrali što je nastala 1744. godine, koji je prepoznat kao sveti Ante Padovanski, no zacijelo je riječ o svetom Nikoli Tolentinskom kako je to još 1907. godine primijetila Laura Pittoni u radu Dei Pittoni: artisti veneti. Tome u prilog svjedoči i istovjetna kompozicija što ju je u medij grafike prenio Pietro Monaco (Belluno, 1707. – Venecija, 1772.), a na kojoj je zabilježeno da su prikazani Bogorodica, sveti Nikola iz Barija te sveti Nikola Tolentinski. Također, ovdje treba dodati kako je moguće da je Pittoni likove svetog Nikole Tolentinskog s pale u Vicenzi te mladog prezbitera s bujske slike napravio služeći se grafičkim listom Giovannija Antonija Faldonija (Asolo, o. 1690. – o. 1770.), što je nastao prema crtežu Giambattiste Piazzette, na kojem je prikazan sveti Antun Padovanski s Djetetom. Primjeri ovog bakroreza nalaze se u The British Museum u Londonu te i Civica Raccolta di Incisioni Serrone Villa Reale u Monzi.

Poput France Zave Boccazzi, Višnja Bralić i Enrico Lucchese smatraju kako je bujska slika Sveta Ana sa svecima nastala u periodu prve polovice petog desetljeća 18. stoljeća, no razilaze se u mišljenju o imenu naručitelja. Višnja Bralić je 2006. godine u Slikarskoj baštini Istre iznijela tezu kako je novigradski biskup Marino Bozzatini (1742. – 1754.) zaslužan za narudžbu slike kod Giambattiste Pittonija. Mišljenje je potkrijepila činjenicom da se ovaj biskup dao ukopati ispred oltara, o čemu nas izvješćuje i natpis na nadgrobnoj ploči. Također, autorica povezuje odabir lika mladog prezbitera, za kojeg je vjerovala da prikazuje Alojzija Gonzagu, s didaktičkim aktivnostima biskupa Bozzatinija. Međutim, kako je u međuvremenu ikonografsko tumačenje golobradog svećenika kao Alojzija Gonzage napušteno, ovaj je argument odbačen. S druge strane, Enrico Lucchese narudžbu djela veže uz ime novigradskog (1732. – 1742.), a zatim i porečkog (1742. – 1778.) biskupa Gaspara Negrija. Naime, Lucchese smatra da je ovaj crkveni velikodostojnik osmislio složeni ikonografski koncept u bujskoj crkvi svetog Servula pa stoga pretpostavlja kako je upravo Negri zaslužan i za narudžbu slike Sveta Ana sa svecima u nekoliko stotinjaka metara udaljenoj crkvi Marije od Milosrđa. Međutim, ovdje valja istaknuti da Negrjevo angažiranje venecijanskih slikara Giuseppea Camerate (Venecija, 1676. – 1762.) i Sante Piattija (Venecija, 1687. – 1747.) te kipara Giovannija Marchiorija (Caviola d’Agordo, 1696.  –  Treviso, 1778.) u crkvi svetog Servula zasad još uvijek nije potvrđeno arhivskim vrelima. Sa sigurnošću se s Gasparom Negrijem jedino može povezati slika Sante Piattija Bogorodica s Djetetom i svetim Kajetanom iz Tiene, Lovrom Giustinianijem i Pietrom Orseolom, na kojoj je naslikan biskupov grb. Ipak, logično je pretpostaviti da je Negri zaslužan i za nabavu Cameratinih slika i Marchiorijevih kipova jer je riječ o majstorima što su, uz Sante Piattija, bili zaposleni na radovima matične Negrijeve župe San Simeone e Giuda (San Simeone Piccolo) u Veneciji, koju je baš novigradski biskup posvetio nakon završene obnove 1738. godine. Slične poveznice pak s Giambattistom Pittonijem do sada nisu utvrđene, iako društveni milieu kojem je Negri pripadao upućuje na tu mogućnost.

Međutim, treba imati na umu da su oltari o kojima su se skrbile bratovštine obično podizani njihovim novcem, a iz istog izvora su se podmirivali troškovi nabave pale i liturgijske opreme. Jedno od najdojmljivijih ostvarenja na području Istre nabavljeno novcem bratovštine, a o čemu svjedoče arhivski dokumenti, nalazi se u župnoj crkvi svetog Jurja i Eufemije u Rovinju. Riječ je o oltaru svetog Mihovila, djelu Alvisea Tagliapietre (Venecija, 1670.  – 1747.) u suradnji s radionicom (više o radu vidjeti na: http://donart.uniri.hr/djela-i-narucitelji/skulptura/alvise-tagliapietra-i-radionicaoltar-svetog-mihovila/), a čiji stipes Damir Tulić opisuje kao „najljepši i najrafiniraniji reljefni rad ovakve vrste u čitavoj Istri“. Takvih primjera ima još, pa je stoga moguće pretpostaviti da je ženska bratovština svete Ane u Bujama financirala palu Giambattiste Pittonija, a da je biskup – bilo da je riječ o Negriju ili Bozzatiniju – bio tek posrednik prilikom narudžbe kod renomiranog venecijanskog slikara. U prilog ovoj mogućnosti govori i izostanak biskupskog grba na slikanoj pali, ali i na mramornom oltaru.

Potrebno je, međutim, još jednom analizirati stilske odlike Pittonijeva djela Sveta Ana sa svecima iz Buja. Ako palu usporedimo s onom iz Bedizzola što se datira u 1742. godinu, možemo vidjeti kako je Pittoni na istarskoj pali reducirao predmete i gotovo u potpunosti uklonio arhitektonski prostor iz pozadine, ostavljajući samo stepenice. Slika iz Vicenze, datirana u 1744. godinu, se pak u tom kontekstu može okarakterizirati kao prijelazna, odnosno nastala nakon pale iz Bedizzola, ali i prije one u crkvi Marije od Milosrđa u Bujama. Štoviše, radovi iz Vicenze i Bedizzola još uvijek manifestiraju tenebristički izričaj Giambattiste Pittonija, dok je na slici iz Buja majstor rasvijetlio paletu boja te je puno klasičniji u izričaju. Bujskoj je pali formom i koloritom puno bliža Pittonijeva slika Martirij svete Uršule u crkvi svete Uršule u Brescii, koju Francesco Maccarinelli 1751. godine u djelu Le glorie di Brescia datira u 1748. godinu pa bi oko te godine valjalo datirati i istarsko djelo. Stoga, iako ne treba odbaciti mogućnost da su se donatori obratili Negriju da posreduje u narudžbi pale zbog ranijih zasluga kojima je zadužio stanovnike Buja, ipak se čini izvjesnijim da je Marino Bozzatini, koji je 1742. godine naslijedio Negrija na čelu novigradske biskupije, osoba koja je bila uključena u dobavljanje pale.

Iako Višnja Bralić iznosi mišljenje da je bujska slika u Pittonijevu opusu tek „djelo standardne religiozne produkcije četrdesetih godina“ 18. stoljeća, ovu palu nedvojbeno treba ubrojiti među najkvalitetnija slikarska ostvarenja settecenta na prostoru istočne obale Jadrana koje se, k tome, još uvijek nalazi in situ.

Bibliografija: A. Santangelo, Inventario degli oggetti d’arte d’Italia, V, Provincia di Pola, Roma 1935, str. 21; W. Arslan, „Studi sulla pittura del primo Settecento veneziano. II“, La Critica d’Arte, I, V, 1936., str. 241; F. Zava Boccazzi, Pittoni. L’opera completa, Venezia 1979., str. 123, kat. 39.; R. Matejčić, „Barok u Istri i Hrvatskom primorju“, A. Horvat, R. Matejčić, K. Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982., 558; A. Alisi, Istria: Città minori, Trieste 1997., [1937.], 29, 57, 125;  E. Lucchese, „Episodi di pittura veneziana in Istria e Dalmazia. I. Per l’attività di Giuseppe Camerata in Istria“, Arte in Friuli Arte a Trieste, 18-19, 1999., 234, bilj 36.; V. Bralić, Oltarne slike 18. stoljeća u Istri, magistarskì rad, Zagreb 2000., 113-119; V. Bralić, „Slikarstvo XVIII. stoljeća u Istri, Hrvatskom primorju i na Kvarnerskim otocima“, Hrvatska i Europa: kultura, znanost i umjetnost, 3, Barok i prosvjetiteljstvo, Zagreb 2003., str. 699-700; V. Bralić, „Sv. Ana sa sv. Maksimom, sv. Alojzijem Gonzagom i nepoznatim biskupom“, Slikarska baština Istre, Zagreb/Rovinj 2006., str. 124-127, kat. 24; Rodolfo Pallucchini, La pittura nel Veneto: il Settecento, 1, Milano 1995., 539; E. Lucchese, „Ermagora e Fortunato nella pala di Giambattista Pittoni a Buje d’Istria“, Arte in Friuli Arte a Trieste, 26, 2007., 271-276; E. Lucchese, „Gaspare Negri vescovo di Cittanova e Parenzo, un mecenate del Settecento in Istria“, Saggi e memorie di storia dell’arte, 30, 2006. (2008.), 299-300; A. Lavrič, „Svetniški zavetniki vojvodine Kranjske v 17. in 18. stoletju. Kulturnozgodovinska in ikonografska predstavitev“, Acta historiae artis Slovenica, 14, 2009., 67-71; E. Lucchese, „Istria e Dalmazia“, La pittura nel veneto. Il Setteceto di Terraferma, Milano 2011., 422-423; V. Bralić, „Sveta Ana sa Svecima“, Sveto i profano: slikarstvo talijanskoga baroka u Hrvatskoj, Zagreb 2015., str. 29, 55, 200 -203, kat. 38.

MBo