Ime autora: Pieter Thijs (Antwerpen, 1624. – 1677.)
Naziv umjetnine: Pranje nogu
Smještaj: župna crkva svetih Petra i Pavla, Bribir
Vrijeme nastanka: sedmo desetljeće 17. stoljeća
Materijal: ulje na platnu
Dimenzije: 258 x 188,5  cm
Naručitelj ili donator: Daniele Antonio Bertoli (San Daniele del Friuli, 1677. – Beč, 1743.)

 

Krist, odjeven u tamnu tuniku kleči ispred apostola Petra, koji sjedi okrenut leđima promatraču, pružajući lijevu nogu iznad metalne posude u prvom planu. On je odjeven u svijetloplavu halju i žuti plašt. Desno od Krista stoji sluškinja koja mu pruža dugačak bijeli ubrus i u rukama pridržava velik mjedeni vrč. U pozadini se vidi veći broj apostola i slugu iza kojih se prostire impozantna zasjenjena arkada. Kroz njezin se središnji otvor može nazrijeti raskošan interijer osvijetljen velikim visećim kandelabrom, sa stolom prostrtim za pashalnu večeru, s dvama apostolima i slugom. Na zidu, u plitkoj niši, prikazan je kip Mojsija s pločama Zakona.

Emilij Laszowski prvi je objavio podatak da u Bribiru postoji slika „‘Isus pere noge apostolima’ od Thysa“. Autor je ovaj podatak zacijelo pročitao u nekom dokumentu, ali svoj izvor prešućuje. Desetak godina kasnije, Artur Schneider zamjećuje da je riječ o iznimno kvalitetnom i reprezentativnom djelu, no pripisuje ga, bez detaljnijeg obrazloženja, Jacopu Palmi Mlađem (Venecija, oko 1548.– 1628.). On u svojemu godišnjem izvješću s obilaska terena navodi da je njegov prethodnik na poziciji ravnatelja Strossmayerove galerije, Menci Clement Crnčić, u dogovoru sa župnikom pokušao ovo djelo preuzeti na čuvanje, no tome se je usprotivila lokalna vlast. Bribirani su, po svemu sudeći, predavanje slike na čuvanje Strossmayerovoj galeriji uvjetovali izgradnjom vodovoda. O ishodu ovih pregovora najbolje govori činjenica da se slika i danas nalazi u bribirskoj župnoj crkvi.

Iako je bila upoznata s podatkom koji donosi Laszowski, Radmila Matejčić se je priklonila Schneiderovu mišljenju o autorstvu Pranja nogu. Ona, međutim, prva iznosi prijedlog da je sliku bribirskoj crkvi darovao Daniele Antonio Bertoli, inspektor i ravnatelj Carske pinakoteke i galerije u Beču te vlasnik Bribirske gospoštije od 1732. godine. Bertoli je dao sagraditi ili, vjerojatnije, obnoviti neke gradske utvrde, oboružao gradsku stražu i crkvi darovao pokaznicu koja je vrijedila 20 dukata. Godine 2008. objavljeno je da je Gian Domenico Bertoli, uz pokaznicu, župnoj crkvi darovao i sliku Pranje nogu, kako pamte mnogi Bribirani. Čini se da je s ovom informacijom, koja se najvjerojatnije temelji na nekom izgubljenom dokumentu, bila upoznata i Radmila Matejčić. Možda je riječ o istom arhivskom izvoru koji je Laszowskog ponukao da navede ime autora djela, Pietera Thijsa. No, od izuzetna je značaja spominjanje imena Gian Domenica, umjesto Daniele Antonija Bertolija, jer ono potvrđuje autentičnost podatka sačuvanog u vidu lokalne predaje. Naime, vlasnik Bribirske gospoštije i mlađi brat, Daniele Antonio Bertoli, nikada nije posjetio svoj posjed. To je učinio njegov stariji brat, Gian Domenico, od 9. svibnja do 5. lipnja 1735., kako je zabilježeno u njihovoj obiteljskoj kronici i kako svjedoči veduta Bribira koju je tom prilikom nacrtao.

Pieter Thijs jedan je od najvažnijih sljedbenika slavnog flamanca Antoona van Dycka (Antwerpen, 1599. – London, 1641.) tijekom sredine i treće četvrtine 17. stoljeća. Dok mu je početak karijere bio obilježen narudžbama za vladarske kuće i u katoličkoj Flandriji i u kalvinističkoj Nizozemskoj, Thijs je tek kasnije tijekom svoje karijere počeo slikati scene religiozne tematike za samostane u Antwerpenu i za brojne crkve u gradovima i selima diljem Brabanta i Flandrije. Pretpostavlja se da je baš tip naručitelja snažno utjecao na Thijsovo opredjeljenje da slijedi teatralno i profinjeno, dvorsko van Dyckovo slikarstvo, no malo je vjerojatno da mu je bio učenikom. Naime, van Dyck već 1632. odlazi u London, gdje i umire devet godina kasnije. Thijsu je možda učiteljem bio Willeboirts Bosschaert (Bergen op Zoom, 1613. – Antwerpen, 1654.), dok je na njega svakako utjecalo i slikarstvo Gonzalesa Coquesa (Antwerpen, 1614. – 1684.) – oba su slikara bila ne samo vjerni van Dyckovi sljedbenici već i prethodnica mlađem slikaru na briselskom i haškom dvoru.

Pieter Thijs bio je vrlo tražen kao slikar mitoloških i alegorijskih kompozicija, a bio je i vrlo cijenjen portretist. Njegovi naručitelji, osim aristokracije, bili su bogati građani Antwerpena koji su s povećanjem svojih financijskih mogućnosti počinjali sve više oponašati životni stil plemića. Kako se čini, djela sakralne tematike Thijs je izrađivao samo za sakralne prostore, pa je pitanje kako je Daniele Antonio Bertoli bio u mogućnosti tijekom drugog ili trećeg desetljeća 18. stoljeća doći u posjed ovakve slike. Iako je moguće da je ona prethodno pripadala privatnoj zbirci, vjerojatnije je da se našla na tržištu po preuređenju nekog sakralnog prostora ili ukinuću religiozne institucije negdje u Europi.

Bibliografija: E. Laszowski, Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923., str. 216; A. Schneider, „Proučavanje, popisivanje i fotografijsko snimanje umjetničkih spomenika u Hrvatskom Primorju 1934“, Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 47 (1933/1934), Zagreb 1935., str. 173; J. Horvat, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Zagreb 1939., str. 90; R. Matejčić, „Barok u Istri i Hrvatskom primorju“, u: Horvat-Matejčić-Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982., str. 547; R. Matejčić „Pregled kulturno-povijesnih spomenika Vinodola“, Vinodolski zbornik, 3, 1983., str. 355; R. Matejčić, Crikvenica – territorio del comune, Zagreb 1987., str. 90; M. Galić, „Slikarstvo, skulptura i primijenjene umjetnosti“,u: Prošlost i baština Vinodola, Zagreb 1988., str. 84; R. Tomić, „Prijedlog za Pietera Thysa: ‘Pranje nogu’ u Bribiru“, Peristil, 38, 1995., str. 117-120; D. Maufort, Le peintre anversois Peter Thijs (1624-1677) : l’un des derniers élèves d’Antoine van Dyck, doktorska disertacija, Université catholique de Louvain 2004., str. 122-125; S. Antić Peverin, Bribir. Župa sv. Petra i Pavla, Bribir 2008., str. 158; Tomić „Barokno slikarstvo u jadranskoj Hrvatskoj“, Hrvatska umjetnost. Povijest i spomenici, Zagreb 2010., str. 377; N. Kudiš, „Pieter Thijs (Antwerpen, 1624. – 1677.) Pranje nogu“, u: Czriquenicza 1412. Život i umjetnost Vinodola u doba pavlina, Crikvenica 2012, str. 178-180, kat. 19.

NK