Ime autora: Nepoznata venecijanska zlatarska radionica

Naziv umjetnine: Komplet od šest oltarnih svijećnjaka

Smještaj: župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, Rijeka

Vrijeme nastanka: 1734. i 1736. godine  

Materijal: srebro

Dimenzije: 63 x 17 cm i 64,5 x 19,5 cm

Naručitelj ili donator: Bratovština Presvetog Sakramenta

U župnoj se crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci, među brojnim oltarnim svijećnjacima izrađenima od mjedi, bakra i raznih metalnih legura, nalazi i jedan komplet od šest srebrnih svijećnjaka. Njihova su trobridna podnožja postavljena na tri lavlje noge. U središnjoj osi ploha podnožja, smješteni su medaljoni uokvireni vegetabilnim motivima koji se ponavljaju i na bridovima podnožja. U osi medaljona na kojima su urezani natpisi, nalaze se iskucani stilizirani akantusovi listovi te volute. Ponad podnožja nižu se ukrasni međuprsteni od kojih se posebno ističe onaj trobridni, dekoriran stiliziranim listovima akantusa i geometrijskim elementima. Nodus je oblikovan poput vaze i na gornjem dijelu ima aplicirane tri glavice anđela s krilima. Središnji dio nodusa obavija urezani natpis podno kojeg su iskucani florealni motivi. Šiljati držak za svijeću postavljen je na element u obliku vaze izvijenog ruba s dekorativnim ispupčenim ovalnim medaljonima u kojima su iskucani florealni motivi.

Na medaljonima podnožja četiriju svijećnjaka zlatar je prema uputama naručitelja urezao natpis razdijeljen na tri medaljona: „M.D.X.DE. MA/ RBURG. CANO/ D.I.B./ MILLER/ G. V. B.VE/ MATTEO/ SUSANICH/ PROCV./ A. 1734/ S.V.B./ R.MO D.NO NICOLAO TVDOROVICH/ ARCHIDIA.O“. Na preostala dva veća svijećnjaka natpisi spominju iste osobe, ali je na njima urezana 1736. godina. Navedeni natpisi otkrivaju naručitelje i vrijeme nabave ovog kompleta svijećnjaka. Riječ je o Bratovštini Presvetog Sakramenta koja je skrbila o istoimenom oltaru smještenom u četvrtoj kapeli južnog broda tadašnje zborne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci. Ista se je laička udruga brinula i za drugi oltar u ovom brodu, a bio je posvećen svetom Ivanu Krstitelju. Za podizanje oltara posvećenog Presvetom Sakramentu kojeg su oko 1726. godine izradili Pasquale Lazzarini (1667.-1731.), Paolo Zuliani (1689.-1769.) i suradnici, oporučno je novce ostavio stanoviti Gaspar Christa iz Venecije. Drugi oltar u južnom brodu posvećen svetom Ivanu Krstitelju isklesao je oko 1740. godine Antonio MIchelazzi (1707.-1771.), smjestivši na bočnim stranama skulpture svetog Andrije i Ivana Evanđelista. Isti su sveci prikazani i na prvoj stranici bratovštinske knjige iz 1739. godine koja je, nažalost, ostala neispunjena. Prisustvo dvaju svetaca koji su prije Kristovog poziva i pridruživanja apostolima radili kao ribari, upućuje na povezanost ove bratovštine s riječkim ribarima. Oni se spominju i na natpisu koji teče uokolo nodusa: „E. XELLA : PISCATORVM“, a naručitelji su i jednog visećeg svijećnjaka koji je nekoć vjerojatno osvjetljavao Michelazzijev oltar svetog Ivana Krstitelja.

Godine 1734. Nicolò Tudorovich (Nikola Tudorović) je bio riječki arhiđakon, a tu je funkciju obavljao od 1729. pa sve do 1752. godine. U povijesti je zabilježen kao arhiđakon koji je najviše poticao odvajanje liburnijskog dijela Pulske biskupije u samostalnu biskupiju. Za to je imao potporu građana Rijeke i cara Karla VI. (1711. – 1740.) pod čijom je vlasti ovo geografsko područje i bilo. No, nekoliko je papa tu inicijativu odbijalo zbog straha da se mletački dijelovi biskupije istovremeno ne odvoje od utjecaja Rima.

Natpisi na svijećnjacima ukazuju da su u narudžbi sudjelovali i prokurator Matteo Susanich (Matej Suzanić), riječki kanonik koji je, čini se, bio iz obitelji Marburg te jedan pripadnik obitelji Miller. Za sada o ovim pojedincima arhivski izvori šute, iako se obitelj Marburg u Rijeci spominje još tijekom 17. stoljeća. Jedan član obitelji Miller sudjelovao je u nabavi srebrne skulpture Gospe od Sedam Žalosti koju je oko 1731. godine naručila istoimena Bratovština, sa sjedištem u tadašnjoj isusovačkoj crkvi svetog Vida. Poznato je da je tijekom 19. stoljeća ova obitelj bila vrlo imućna. Oko 1840. godine je Antonio Miller dao 1.000 fiorina za uređenje tadašnjeg Trga Sveta Tri Kralja s istoimenom crkvom, a obnovljeni je trg njima u čast nazvan Piazza Miller, dok danas nosi naziv Pavlinski trg.

Komplet srebrnih oltarnih svijećnjaka iz crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije prvi spominje Giuseppe Poglajen 1931. godine u povijesnoj kronologiji o riječkim crkvama. Iste podatke donosi i Luigi Maria Torcoletti (Rijeka, 1881. – Loano, 1956.) koji je župom upravljao od 1924. do 1948. te je početkom pedesetih godina 20. stoljeća objavio knjižicu o riječkoj „Veloj crikvi“.

Komplet svijećnjaka se prema oblikovanju može povezati s venecijanskim zlatarstvom koje u dekoraciji predmeta koristi mesnato i pojednostavljeno akantusovo lišće, glavice anđela kovrčave kose te lavlje šape kao nožice podnožja. Ovi se motivi javljaju početkom 17. stoljeća i upotrebljavaju se sve do sredine onog idućeg. Šest svijećnjaka iz riječke Zborne crkve je vjerojatno nabavljeno za novi oltar Presvetog Sakramenta te su se, kako je bio običaj, postavljali na oltarne stepenice bočno od tabernakula.

Mjesto nastanka ovih predmeta, ovdje predloženo temeljem njihovih stilskih karakteristika, potvrđuju i zlatarske oznake. One se nalaze na podnožju svijećnjaka, a osim podrijetla, otkrivaju da ih je u venecijanskoj kovnici pregledao kontrolor (tal. sazador) Zuanne Cottini. Ova je vrsta svijećnjaka karakterističan proizvod venecijanskih zlatarskih radionica, a obzirom na učestalost pojave sličnih kompleta u samoj Veneciji, Venetu i diljem istočne obale Jadrana, pretpostaviti je da su i cjenovno bili naručiteljima pristupačni. Naravno, njihova se vrijednost procjenjivala prema ugledu i kvaliteti radionice te količini upotrijebljenog srebra. U zlatarskim su se radionicama vjerojatno mogli kupiti kao dio uobičajene ponude, a prilikom prodaje je zlatar na polirane medaljone urezivao natpise prema želji kupca. U slučaju riječkih svijećnjaka moguće je da su kupljeni u Veneciji, a natpisom opremljeni u nekoj od lokalnih zlatarskih radionica.

Bibliografija: G. Poglajen,”„Memorie cronologiche relative alle chiese e al Capitolo di Fiume“, Fiume, 8, (1930.), 1931., str. 131.; L. M. Torcoletti, Il Duomo Vecchio di Fiume, Fiume, 1952., str. 17.

MJ