Ime autora: Antoni Grill I. (Augsburg, vijesti od 1668. – Augsburg, 1700.)
Naziv umjetnine: Par zidnih svijećnjaka
Smještaj: Franjevački samostan na Trsatu, Rijeka
Vrijeme nastanka: 1689. – 1692.
Materijal: srebro
Dimenzije: 50 x 41 cm
Naručitelj ili donator: Leopold I. (1658. -1705.), car Svetog rimskog carstva njemačkoga naroda

U sakralnoj je riznici franjevačkog samostana na Trsatu od 2016. godine izložen par srebrnih svijećnjaka. U središtu svijećnjaka izrađenog od stiliziranog mesnatog akantusovog lišća nalaze se udubljenja u obliku školjke s apliciranim srebrnim poprsjima rimskog cara i mladog ratnika s kacigom na glavi. Obod udubljenja ispod njihovih poprsja dekoriran je iskucanim maskeronom nalik lavljoj glavi, smještenim između zavijenih voluta. Ispod njih se nalaze baze za postavljanje držača za svijeće, danas izgubljene. Središnju edikulu okružuje složeni splet stiliziranih akantusovih vitica koje tvore ovalnu formu.

Svijećnjake prvi spominje biskup Juraj Franjo Ksaver Marotti  1710. godine u djelu Dissertatio historica pro Deipara Tersactana donoseći podatak kako ih je darovao car Leopold I. 1693. godine. Nedugo nakon, slične podatke prenosi Petar Francetić u svom djelu Tersactum coronata Deipara Virgine sive triumphus gloriosissimus te potom Klaro Pasconi  1731. godine u knjizi Triumphus Coronatae Regimae Tersactensis. Nakon više od stoljeća, 1886. godine Julije Janković ponovno spominje careve svijećnjake i to prilikom opisivanja franjevačkog samostana u kratkom povijesnom osvrtu o Trsatu. Iz njegovog se kratkog opisa saznaje da su se svijećnjaci krajem 19. stoljeća nalazili postavljeni na mramorne stupove glavnog oltara te da se figure smatraju personificiranim prikazima cara i njegovog sina. Već početkom 20. stoljeća, svijećnjaci su izmješteni iz svetišta te su upotrebljavani prilikom crkvenih svečanosti. Taj podatak donosi Riccardo Gigante u relativno detaljnom pregledu riznice franjevačkog samostana, napisanom 1914. godine, a tiskanom tek desetljeće kasnije.  Zidne svijećnjake je zamijetio i Gjuro Szabo 1915. godine koji ih, nakon pregleda najznačajnijih zlatarskih djela riznice, usputno navodi kao: „…bogate svijećnjake za stijenu, sa kartušama, na kojima su dobra poprsja izvedena. Djela rokoko doba.“ Desetljeće kasnije, franjevac Apolinar Braničković još uvijek zatiče svijećnjake u svetištu crkve i to na glavnom oltaru kako osvjetljavaju sliku Gospe Trsatske: „Car Leopold I. darovao je Svetištu godine 1693. dva svijećnjaka od suha srebra, koji se sada nalaze među stubama velikog oltara te na njima skoro cijeli dan gore svijeće pred čudotvornom slikom“.  Može se pretpostaviti da ih je na istom mjestu našao i Artur Schneider koji je 1936. godine proveo terensko fotografiranje i popisivanje kulturne baštine na području Rijeke i njezine okolice.  Tom ih je prilikom opisao kao „srebrni svijetnjaci iz godine 1693. (dar cara Leopolda I.)“. Povijesno-umjetničke publikacije o trsatskoj riznici nakon prve četvrtine 20. stoljeća do danas nisu spominjale ove zidne svijećnjake. Međutim, da su svijećnjaci dar cara Leopolda I. podsjetio je ponovno franjevac Paškal Cvekan koji ih je naveo kao samostansku dragocjenost u povijesnom pregledu Trsatskog svetišta objavljenom 1985. godine.

Car Leopold I. je darivajući trsatske franjevce ovim svijećnjacima, osim u političkom kontekstu, podržao tradiciju koju je započeo njegov prethodnik Karlo V. (1519.-1556.). Ovakvi su se zidni svijećnjaci mahom izrađivali za privatne odaje ili bogate salone plemićkih obitelji, a slični se primjeri, izrađeni od različitih materijala, nalaze u muzejskim zbirkama na području Njemačke i Francuske. Iako namijenjeni sakralnom prostoru, car Leopold I. se pri naručivanju trsatskih svijećnjaka vjerojatno vodio idejom iskazivanja moći, ikonografski se povezujući vlastitu ličnost s mitologijom i poviješću antičkog Rima. Tako lik cara Augusta najvjerojatnije predstavlja samoga cara, dok mladi rimski ratnik personalizira njegova sina Josipa s kojim će se nastaviti carska moć.

Na kontekst darivanja ovih svijećnjaka, ukazuju najstariji publicirani izvori koji navode da je car Leopold I. trsatskim franjevcima uz svijećnjake poklonio i simbole pobjede nad Turcima kod Budima. Riječ je o jednom šarenom konjskom repu i trima turskim zastavama darovanima kao dio Pietas Austriaca. Osnovnim informacijama o darivanju pridodaje se i prijepis zapisa primitka svijećnjaka kojeg su potpisali gvardijan samostana Petar Francetić, tadašnji provincijal Franjo Uzolin i nekoliko franjevaca. Njime se potvrđuje da je 22. rujna 1693. godine svijećnjake franjevcima predao Stjepan Ladinić iz Rijeke u ime cara Leopolda I. Međutim, samostanska predaja prenosi podatak da je car Leopold I. tom prilikom poslao i sliku svoga grba koja se nalazi u refektoriju samostana te zajedno sa slikom grba obitelji Frankapan, flankira zidnu kompoziciju govornice i umivaonika.

Na svijećnjacima su prilikom čišćenja 2015. godine, nađeni dosad nezamijećeni zlatarski žigovi koji ih nedvojbeno vezuju za jednu augsburšku zlatarsku radionicu. Naime, jedan je žig u obliku stiliziranog češera, simbola Augsburga, dok je na drugom žigu prikazana roda koja u kljunu drži ribu. Taj je žig u svoje radove utiskivao Antoni Grill I. koji je u Augsburgu kao majstor dokumentiran od 1668. pa sve do smrti 1700. godine. Iako potječe iz zlatarske obitelji čiji su pripadnici još od polovice 16. stoljeća izrađivali maštovita umjetnička djela za europske dvorove, njegovi se, dosad poznati radovi, čuvaju u tek nekoliko muzejskih i privatnih zbirki. Najbrojnije su sačuvani pozlaćeni srebrni pladnjevi s pomno razrađenim kompozicijama na kojima je vidljiva vještina iskucavanja različitih dubina reljefnih motiva te skladnog popunjavanja površine ukrasnog predmeta. Ta se karakteristika očituje i na trsatskim svijećnjacima, a moguće predloške za njihovu izradu Antoni Grill I. je mogao naći u radu grafičara Jakoba Wilhelma (Augsburg, dokumentiran od 1694.-1738.) i Leonharda Heckenauera (Augsburg, oko 1655.- München 1704.) koji su također pripadali augsburškom krugu umjetnika. Naime, među njihovim se radovima nalazi nekoliko primjera zidnih svijećnjaka koji složenim kompozicijama i odabirom dekorativnih motiva mogu biti povezani s trsatskim svijećnjacima.

Bibliografija: G. F. X. Marotti, Dissertatio historica pro Deipara Tersactana, Roma, 1710., str. 57.; P. Francetich, Tersactum coronata Deipara Virgine sive triumphus gloriosissimus, Venecija, 1718., str. 29.; C. Pasconi, Triumphus coronatae reginae Tersactensis, signis, prodigiis ubique nitentis, Venecija, 1731., str. 183.-184.; J. Janković, „Nekoliko crtica o sadašnjosti i prošlosti Trsata“, Izvješće gimnazije na Rijeci za školsku godinu 1885./1886., Rijeka, 1886., 15.-17.; J. Ivančić, „Kratka povijest Svetišta Majke Božje Trsačke u Hrvatskom Primorju“, Svetište Bogorodičino na Trsatu, (ur.) Josip Ivančić, Ljubljana, 1895., str. 79.-100.; G. Szabo, „Dragocjenosti samostana franjevačkoga na Trsatu“, Katolički list, br. 25., Zagreb, 1915., str. 257.; R. Gigante, „Anche una Sagrestia dei belli arredi“, Fiume, br. 2., Rijeka, 1924., 3.-9.; A. Schneider, „Popisivanje, naučno proučavanje i fotografijsko snimanje umjetničkih spomenika u Hrvatskom Primorju 1936.“ , Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, svezak 49, godina 1935./1936., Zagreb, 1936., str. 213.; A. Braničković, Naša Gospa Trsatska, Zagreb, 1926., 18.-28.; P. Cvekan, Trsatsko svetište Majke milosti i franjevci njeni čuvari, Trsat, 1985., str. 193.-200.; E. Hoško, Trsatski franjevci, Rijeka, 2004., 25.-27., 55.-58., 106., 116.-117.; N. Sabljić, Trsatsko svetište u zbirkama Muzeja grada Rijeke, Rijeka, 2007., 52.; E. Hoško, Na vrhu Trsatskih stuba, Rijeka, 2007., 41.-42., 71.-74.; M. Bradanović, E. Hoško, Marijin Trsat, (ur.) Mato Njavro, Zagreb, 2009., 46.-53.; M. Jerman, „Srebrni zidni svijećnjaci cara Leopolda I. u franjevačkom samostanu na Trsatu“, Ars Adriatica, 6, 2016., str. 139.-154.

MJ