Ime autora: Francesco Bonazza (Venecija, 1695. – 1770.)
Naziv umjetnine: Glavni oltar s kipovima svetog Stjepana i svetog Lovre
Smještaj: glavni oltar župne crkve svetog Stjepana, Motovun
Vrijeme nastanka: 1735. godina
Materijal: kararski, crveni, ljubičasti, žuti, zeleni smeđi i plavo-sivi mramor
Dimenzije: visina oltara 582 cm, širina 570 cm, visina svetog Stjepana 176 cm, visina svetog Lovre 176 cm
Naručitelj ili donator: Jacopo Contarini (podestat Motovuna 1734. – 1736.)

U središtu uzdignutog svetišta motovunske župne crkve smješten je mramorni tabernakulski oltar. Uzdignut je na tri pristupne stube, a pravokutni supedanej i stipes ukrašeni su geometrijskim inkrustacijama od raznobojnog mramora. Nad menzom je poligonalni tabernakul flankiran sa šest korintskih stupića. Ponad lučnih vrata su dva kerubina, a nad njima trapezoidno polje natkriveno lukovičastom kupolom s kipom uskrslog Krista na vrhu. Na stražnjoj strani tabernakula uklesan je natpis: GESTA IACOBE TVA ARA HAC CONTARENE REFVLGENT./ PRAETORIS TANTI QVIS NEGET ESSE MEMOR/ A. D. MDCCXXXV. Na postamentu s lijeve strane je kip svetog Stjepana postavljen na nepravilnu bazu. Svetac stoji odjeven u albu i dalmatiku držeći u spuštenoj ljevici kamenje, dok je u desnici, položenoj na prsa, nekada držao brončanu palmu. S desna je sveti Lovro, također odjeven u albu i dalmatiku s izvezenim medaljonima s prikazom Navještenja i dva putta kako drže stup bičevanja. U spuštenoj je desnici svetac nekada držao palmu, a ljevicom se naslonio na veliki roštilj s rešetkama na čijoj je donjoj prečki kiparev potpis: FR.s BONAZZA. F.

 

 

Motovunske je kipove u literaturu uveo L. Moretani 1894., pišući o podestatu Jacopu Contariniju kao donatoru oltara te o autoru kipova Francescu Bonazzi. Morteani je, međutim, pogrešno pročitao godinu podizanja oltara kao 1725., umjesto ispravne 1735. godine. F. Semi je 1939. ovo potpisano Francescovo djelo uvrstio u katalog njegova oca Giovannija Bonazze. U važnom radu o venecijanskim kiparima u Istri iz 1949., G. Biasuz je opisao oltar, donio točan prijepis i godinu te istaknuo kako se na skulpturama uočava minucioznost kod izvedbe detalja, a što se može povezati uz Francescovu umjetničku svestranost. Ipak, C. Semenzato 1959., u katalog Giovannija Bonazze uvrštava i motovunske kipove, ispravljajući to 1966. u korist Francesca, no i dalje s pogrešnom 1725. godinom. R. Matejčić upozorila je da je Francesco kao model za motovunske skulpture koristio Giovannijev kip svetog Danijela na glavnom oltaru u župnoj crkvi u Ponte di Brenta, no kako je očevu stvaralačku snagu na istarskim skulpturama zamijenio ljupkim i elegantnim „akademizmom“. M. Bartolić i I. Grah 1991. donose napokon točnu 1735. kao godinu podizanja oltara, a S. Guerriero 1997. ističe Francescovu umjetsničku svestranost budući da je uz kipove na oltaru potpisao i sliku Posljednje večere nekoć postavljenu na začelni zid svetišta.

U opusu Francesca Bonazze (Venecija, 1695. – 1770.) motovunskim je skulpturama izrazito blizak kolosalni lik Pravde iz 1736. na pročelju crkve Santa Maria del Rosario u Veneciji. On ponavlja fizionomiju svetog Stjepana iz Motovuna, ocrtavajući jednaku idealiziranu ljupkost, svedenu na pročišćeni, nedeskriptivni izraz lica. Ovakve tipologije likova Francesco je preuzeo od oca Giovannija, no pojednostavnio je kiparski postupak. Stoga mramorna površina njegovih kipova ima slabije izražene kjaroskuralne efelte, a lica su zaglađena poput porculana. Repetitivnost ljepuškastih fizionomija motovunskih kipova uočljiva je i na vrlo sličnim kasnijim licima četiriju anđela u župnoj crkvi u Perastu ili onima u svetištu crkve San Domenico u Chioggi. Francesco se za modele motovunskih svetih Stjepana i Lovre poslužio istoimenim svetačkim parom koje je za ukinutu crkvu Sant’Agostino u Padovi isklesao njegov otac Giovanni. Spomenute su skulpture poznate tek sa stare fotografije, budući da su stradale tijekom Prvog svjetskog rata u župnoj crkvi mjesta Quero u okolici Belluna, a kamo su dospjele iz Padove u 19. stoljeću.

Bonazzu treba gledati i kao projektanata uređenja čitavog motovunskog prezbiterija, gdje oltar s tabernakulom, kipovima te slikom čini logičnu, jedinstvenu i neraskidivu cjelinu. Francesco je isklesao dva kerubina na tabernakulu, kao i skulpturu Uskrslog na njegovu vrhu, koja izduženom formom najavljuje majstorova kasnija djela iz Perasta. Također, može se pretpostaviti da je sudjelovao u izvedbi modela za pozlaćene vratnice tabernakula na kojima je majstorski izvedena scena Prijenosa Kristovog tijela u grob. Zlatarsku izvedbu, međutim, treba pripisati venecijanskom majstoru Pieru Grappinu na temelju izrazite sličnosti s njegovim likovima na antependiju glavnog oltara u venecijanskoj crkvi Santa Maria della Consolazione iz 1738. godine. Motovunske vratnice mogu se smatrati remek-djelom, te uz one u župnim crkvama u Rovinju i ponovno Grappinove u Višnjanu (1736.), najvažnijim takvim radom na istarskom poluotoku.Prema laskavom natpisu na poleđini oltara, razvidno je da ga je dao podići Jacopo Contarini, koji je dužnost motovunskog podestata obnašao između 1734. i 1736. godine. Imajući na umu majstorovu umjetničku svestranost, jer je osim kipara bio i altarist, slikar, graver te rezač dragog kamenja, može se pretpostaviti da je zamisao i izvedba glavnog oltara, zaslugom motovunskog podestata Contarinija bila u cijelosti povjerena upravo Francescu Bonazzi i radionici. Stoga ne čudi visoka umjetnička kvaliteta i izvorna ikonografska cjelovitost Motovunskog prezbiterija kakvu ne nalazimo u drugim istarskim crkvama.

 

Bibliografija: L. Morteani, „Storia di Montona“, L’Archeografo Triestino, XIX, 1894., str. 315; F. Semi, L’arte in Istria, Pola, 1937., str. 206; G. Biasuz, „Di alcune sculture veneziane dei secoli XVII e XVIII nell’Istria“, Atti e memorie della Società Istriana di archeologia e storia patria, n. s. 1 (LIII), 1949., str. 285; C. Semenzato, La scultura veneta del Seicento e del Settecento, Venezia, 1966., str. 123; R. Matjčeć, „Barok u Istri i Hrvatskom primorju“, A. Horvat, R. Matejčić, K. Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb, 1982., str. 506- 507;  I. M. Bartolić, I. Grah Crkva u Istri, Pazin, 1991., str. 92 – 93; A. Alisi, Istria. Città minori, Trieste, 1997., str.132-133; S. Guerriero, „Antonio e Francesco Bonazza: tre scultore e un dipinto“, Venezia Arti, ,11, 1997., str. 148-150; M. Klemenčič, „Francesco Bonazza“, A. Bacchi, (ur.) La scultura a Venezia da Sansovino a Canova, Milano, 2000., str. 702; V. Bralić u: V. Bralić, N. Kudiš, Slikarska baština Istre. Djela štafelajnog slikarstva od 15. do 18. stoljeća na području Porečko – pulske biskupije, Zagreb, 2006. str. 229, 231; D. Tulić, „Le opere degli Bonazza sulla costa orientale del Adriatico“, A. Nante, C. Cavalli, (ur.), Antonio Bonazza e la scultura veneta del Settecento. Atti della Giornata di studi, Padova, Museo Diocesano, Venerdi 25 ottobre 2013, Verona, 2015., str. 60-64; D. Tulić, u P. Marković, I. Matejčić, D. Tulić; Kiparstvo 2. Umjetnička baština istarske crkve/ Scultura 2. Il patrimonio artistico della chiesa istriana, Pula-Pola, 2017., str. 39, 292-297.

DT