Ime autora: Leopold Kecheisen (?, 1726. – Sveti Petar u Šumi, 1799.)

Naziv umjetnine: Portret biskupa Gaspara Negrija

Smještaj: u Zbirci crkvene umjetnosti u Biskupiji Eufrazijane

Vrijeme nastanka: 1755.

Materijal: ulje na platnu

Dimenzije: 140 x 80 cm

Naručitelj: pavlini iz Svetog Petra u Šumi

Na slici je u tričetvrt profilu prikazan novigradski (1732. – 42.), a zatim i porečki (1742. – 1778.) biskup Gaspare Negri. Prikazan je kao proćelavi, sredovječni čovjek, što i odgovara njegovoj tadašnjoj dobi. Odjeven je u bijelu vezenu roketu. Iznad nje nosi zelenu biskupsku mocetu, na naborima koje se odražavaju crvenosmeđi tonovi. Mitra, pastoral, biskupski prsten na malom prstu desne ruke i pektoral što ga u njoj drži atributi su koji upućuju na Negrijevu biskupsku službu. U pozadini, s desne strane, nalazi se i polica s knjigama koja aludira na njegovu biblioteku, odnosno na povijesna i arheološka istraživanja što ih je provodio u dijecezama kojima je stolovao. S lijeve se pak strane slike nalazi prikazana baza stupa na kojoj je natpis: Ill(ustrissi)mu s et R(everendisi)mus D(ominus) Caspar de Nigris/ Epis(cop)us Parenty, D(ominus) et Comes Ursariae/ Consecravit Eccl(esiam) S(ancti) Petri in Sylvis/ D(om)nica in Fra oct: Asumpto(ne)/ die vero 17. Aug 1755. Čitava kompozicija portreta smještena je u oval što je upisan u pravokutni format slike.   

Višnja Bralić je sliku pripisala pavlinskom slikaru Leopoldu Kecheisenu. Kao što je navedeno, natpis na bazi stupa otkriva kako je djelo nastalo u kolovozu 1755. godine povodom biskupova posvećenja obnovljene pavlinske crkve svetog Petra i Pavla u Svetom Petru u Šumi. Kecheisen je „Bijelim fratrima“ pristupio u srpnju 1755. godine, pa se može pretpostaviti da je ovo jedan od njegovih prvih radova nakon zaređenja. Sudeći prema stilskim karakteristikama njegovih slika, prije dolaska Istru on se je likovno formirao na prostoru jugoistočnog alpskog kulturnog kruga. Najveći broj djela je napravio za pavline na području Istarsko-vinodolske provincije, no radio je sakralne slike te portrete i za druge naručitelje, što ga čini najproduktivnijim majstorom na teritoriju hrvatskog sjevernog Jadrana u 18. stoljeću. Međutim, kao što su gotovo svi slikari iz provincije činili, i Kecheisen je nerijetko posezao za grafičkim listovima kao predlošcima za svoje  kompozicije. Da je to učinio i prilikom izrade portreta Gaspara Negrija zamijetio je Enrico Lucchese. Naime, u venecijanskoj biblioteci Correr čuva se list s prikazom biskupa Gaspara Negrija što ga je napravio Francesco Bartolozzi (Firenca, 1727. – Lisabon, 1815.), jedan od najboljih grafičara tog doba na Apeninskom poluotoku. Usporedbom grafičkoga otiska i Kecheisenove slike evidentno je da se pavlinski majstor u potpunosti drži predloška prilikom prikazivanja biskupove figure. Ipak, u pozadinu dodaje elemente poput simbola biskupske časti, stupa, zavjese, police s knjigama itd. kojih na Bartolozzijevoj grafici nema.

Kako je Negrijev portret s posvetom obnovljene crkve svetog Petra i Pavla u Svetom Petru u Šumi, tada pod austrijskom upravom, završio u Poreču nije poznato. Malo je vjerojatno da je on izvorno bio namijenjen za katedralni kompleks u Poreču. Naime, osim što nije logično da netko u Poreču naručuje djelo koje obilježava posvećenje pavlinske crkve u Svetom Petru u Šumi, podaci što ih donosi Bartolomeo Vergottin dodatno potkrepljuju tu hipotezu. On 1796. godine u Breve Saggio D’Istoria Antica, E Moderna Della Città Di Parenzo Nell’Istria piše kako je u sakristiji katedrale u Poreču zatekao Negrijev portret što su ga njemu u čast dali napraviti porečki kanonici. Također, bilježi i natpis na njemu, drugačiji od onog na Kecheisenocoj slici: Gasparo de Nigris Veneto Episcopo Parentino Ob plurima canonica collata Beneficia / ipsis que restituta  antiqua Ornamenta Collegium universum adhuc viventi / grati animi Monumentum posuit. Anno sal. MDCCLV. Identičan natpis onome što ga Vergottin zatječe javlja se, međutim, na Bartolozzijevoj grafici. Stoga je Višnja Bralić pretpostavila kako je bakrorezu firentinskog majstora prethodila, danas izgubljena, slika iz sakristije Eufrazijane. Enrico Lucchese pak iznosi  puno oprezniju pretpostavku, odnosno smatra da je Vergottin mogao vidjeti sliku prema kojoj je nastao Bartolozzijev bakrorez, ali i samo grafički list. Naime, u tekstu ne navodi eksplicitno da je riječ o naslikanom radu, već da se u sakristiji nalazi Negrijev „ritratto di sua vera effigie“. No, bez obzira na medij u kojem je Vergottin vidio portret biskupa Negrija u sakristiji katedrale, malo je vjerojatno da je to bio Kecheisenov rad što se danas čuva u Poreču. Njega su, po svemu sudeći, naručili pavlini iz Svetog Petra u Šumi kod brata laika Leopolda Kecheisena, kao ukras i uspomenu za svoj samostan.  Kako je već istaknuto, Gaspare Negri je posvetio obnovljenu pavlinsku crkvu 1755. godine, ali je i ranije njegovao dobre odnose s redom kako je zabilježeno u rukopisu biskupove vizitacije provedene deset godina ranije.

Bibliografija: V. Bralić, „Zdrava, morska zvezda (Ave maris stella)“ – prilog poznavanju portretne vrste u pavlinskom slikarstvu Istre, Nebeska roža i človečki kip: uz 600-tu godišnjicu dolaska pavlina u Lepoglavu, Lepoglava, 1999., str. 28-30; E. Lucchese, „Note a margine di una mostra di dipinti del Seicento veneziano a Rovigno“, Atti e Memorie della Societa Istriana di Storia Patria, LI/1, 2003., str. 252-255; V. Bralić, „Slikarstvo XVIII. stoljeća u Istri, Hrvatskom primorju i na Kvarnerskim otocima“, Hrvatska i Europa: kultura, znanost i umjetnost, 3, Barok i prosvjetiteljstvo, Zagreb 2003., str.  701.; V. Bralić, „Portret biskupa Gasparea Negrija“, Slikarska baština Istre, Zagreb/Rovinj 2006., str. 332-333, kat. 257; E. Lucchese, „Gaspare Negri vescovo di Cittanova e Parenzo: un mecenate del Settecento in Istria“, Saggi e memorie di storia dell’arte, 2008. (2006.), 30, str. 289, 301.; V. Bralić, Barokno slikarstvo u sjevernojadranskoj Hrvatskoj – slikari, radionice i utjecaji, doktorski rad, Zagreb 2012., str. 279-280, 293-294.

MBo