Ime autora: Antonio Michelazzi (Gradisca d’Isonzo, 1707. – Rijeka, 1771.)

Naziv umjetnine: oltar svetog Filipa Nerija

Smještaj: lijeva strana trijumfalnog luka nekadašnje Zborne, danas župne crkve Uznesenja Marijina u Rijeci

Vrijeme nastanka: oko 1754.

Materijal: bijeli, crveni veronski i crveni francuski mramor

Dimenzije: 489 x 302 cm

Naručitelj ili donator: građani Rijeke i riječko gradsko vijeće

Oltar svetog Filipa Nerija smješten je s lijeve strane trijumfalnog luka nekadašnje Zborne crkve u Rijeci. Uzdignut je na dvije stube, a supedanej je ukrašen s četiri zarotirana kvadrata umetnuta u pravokutno polje. Na trapezoidnom stipesu nalazi se reljefna mramorna kartuša sastavljena od vitica i voluta, a dva kerubina  smještena su na njegovim bočnim bridovima. Retabl se sastoji od dva mramorna stupa s kompozitnim kapitelima koji flankiraju potpisanu palu Valentina Metzingera (Saint-Avold, Lorena, Francuska, 1699. – Ljubljana, 1759.) iz 1753., nad kojom su u tjemenu luka postavljena dva kerubina. Stupovi nose raskinuto gređe naglašenih obrata, a čiji je središnji lučni segment ukrašen stiliziranim volutama i zaključen školjkom.

Prve arhivske podatke o oltaru svetog Filipa Nerija donosi kanonik Luigi Maria Torcoletti u monografiji o Zbornoj crkvi iz 1932. godine. Navodi da je oltar isklesan oko 1753. i da je podignut kao zavjet Riječana zbog snažnih potresa koji su pogodili grad tijekom 1750. godine. Nadalje, spominje da je u trenutku završetka gradnje oltara splitski nadbiskup Pacifik Bizza poklonio riječkom Kaptolu relikvije svetog Filipa Nerija koje su se otada čuvale u sakristiji. Radmila Matejčić je prilikom povijesno-umjetničke analize mramorne opreme Zborne crkve oltar pripisala majstoru Sebastijanu Petruzziju koji je u Rijeci bio aktivan od 1775. godine. Međutim, Danko Šourek je pronašao dotada nepoznati dokument iz kojeg saznajemo kako je riječko gradsko vijeće 1754. uputilo dopis Vrhovnoj trgovačkoj upravi u Trstu s molbom da se odobri svota od 100 dukata potrebnih za završnu isplatu oltara. Temeljem ovog novopronađenog arhivskog zapisa, autor je predložio da se oltar uvrsti u opus Antonija Michelazzija.

Riječki kipar, altarist i arhitekt Antonio Michelazzi rodio se 1707. u Gradisci d’Isonzo gdje oko 1720. ulazi u kiparsku i altarističku radionicu obitelji Zuliani. Zajedno sa svojim učiteljem Paolom Zulianijem dolazi u Rijeku oko 1724. gdje otvara vlastitu bottegu u lipnju 1733. godine. Zbog klesanja oltara svetog Josipa za nekadašnju isusovačku crkvu svetog Vida u Rijeci, majstor iz Venecije dovodi dvojicu suradnika, odnosno kamenoklesare Giovannija Rigettija i Pietra Baraziollija. Tijekom sljedećih tridesetak godina Michelazzi i njegovi pomoćnici su mramornim oltarima i kipovima opremali crkvene interijere Rijeke, Bakra, Bribira, Senja, Pićna, Krka, Zagreba i Graza. Upravo se vješto klesani arhitektonski i dekorativni dijelovi oltara svetog Filipa Nerija uklapaju u Michelazzijev  tehnički i stilski rukopis.

Mramorni oltar svetog Filipa Nerija je, kako je ranije rečeno, podignut kao zavjet Riječana prilikom razornog potresa koji se dogodio u studenome 1750. godine. Stoga se na oltarnoj pali uz Bogorodicu s Djetetom i svetim Filipom Nerijem nalazi i sveti Emidije, zaštitnik od potresa koji rukom pokazuje na vedutu grada Rijeke. Tijekom 1753. s Antoniom Michalazzijem je dogovorena izrada oltara za 540 dukata, od kojih je Grad trebao priskrbiti 100, a građani 380 dukata. Izgradnja oltara odužila se do 1754. jer je prilikom završetku gradnje nedostajalo 60 dukata za klesanje završnih arhitektonskih dijelova oltara te 40 dukata za premještanje nadgrobne ploče i grobnice koja se nalazila uz lijevu stranu trijumfalnog luka. Iz sačuvanog arhivskog dokumenta saznajemo kako je 24. svibnja 1754. riječko gradsko vijeće uputilo dopis Vrhovnoj trgovačkoj upravi u Trstu s molbom da se odobri svota od 100 dukata potrebnih za dovršetak radova. Zahvaljujući velikodušnim donacijama riječkih građana i gradskog vijeća, oltar je iste godine konačno postavljen uz trijumfalni luk, a tada ga je svečano posvetio pulski biskup Giovanni Andrea Balbi (1732. – 1771.).

Bibliografija: L. M. Torcoletti, Il Duomo vecchio di Fiume, Fiume, 1932., str. 10; R. Matejčić, Sakralni spomenici barokne dobi u Rijeci, (magistarski rad), Zagreb, 1970., str. 52; D. Šourek, Mramorna skulptura i altaristika XVII. I XVIII: stoljeća na području Rijeke i Hrvatskog primorja, II, (doktorski rad), Zagreb, 2012., str. 389-392; D. Šourek, Altarističke radionice na granici: barokni mramorni oltari u Rijeci i Hrvatskom primorju, Zagreb, 2015., str. 238.; M. Pintarić, ,,Antonio Michelazzi „di profesione, scultore de’ Marmi“: novi arhivski prilozi za riječkog kipara“, Zbornik za umetnostno zgodovino, LIV., 2018., u tisku.

MP