Ime autora: nepoznati kasnorenesansni slikar i Girolamo Mondella

Naziv umjetnine: Krunidba Bogorodice

Smještaj: Nova crkva, Šibenik

Vrijeme nastanka: 1622.-1628. godina

Materijal: oslikani drveni strop i središnja scena na platnu

Dimenzije: 1617 x 966 cm

Naručitelj ili donator: bratovština Majke od Milosti

Stropni oslik se sastoji od trideset četiri kasete jednakih dimenzija u kojima su prikazani maleni anđeli što nose Gospine simbole i okružuju veliku središnju ovalnu scenu s prikazom Krunidbe Bogorodice. Autor najveće, centralne kompozicije na stropu nije poznat. U središtu je prikazana Gospa pognute glave, ruku prekriženih na prsima. S njezine lijeve strane je Bog Otac, a s desne Krist koji drže zlatnu krunu nad njezinom glavom. Prizor obrubljuju gusti, zlatno bijeli oblaci iz kojih proviruju kerubinske glave, dok su u krajnjim kutovima lijevo i desno prikazana po dva veća anđela svirača s instrumentima.

U odsječcima kasetiranog stropa prikazani su nagi, pokrenuti anđeli crvenih krila, naslikani na zelenoj podlozi. Oni nose simbole Gospinih vrlina te se pripisuju Girolamu Mondelli. Riječ je o projektantu, drvorezbaru i slikaru porijeklom iz Verone koji je u Šibeniku djelovao u prvoj polovici 17. stoljeća. Središnja scena na drvenom stropu stilom odstupa od Mondellinih prikaza anđela, a Vladimir Marković je smatra djelom nekog drugog mletačkog slikara.

Ovaj drveni strop jedan je u nizu primjera kasetama raščlanjenog i oslikanog drvenog stropa karakterističnog za poslije-tridentsku opremu crkava Dalmacije, od Raba do Boke Kotorske. Njegovom osliku do sada je posvećeno malo pažnje. Prve podatke o njegovoj izvedbi iznio je Krsto Stošić u rukopisu koji je zapravo prijepis knjige računa bratovštine Gospe od Milosrđa, u kojemu donosi niz podataka o isplatama majstorima, ali i neke druge činjenice. Nešto temeljitiju pažnju posvetio je stropu Vladimir Marković, u sklopu monografskog pregleda zidnog slikarstva 17. i 18. stoljeća u Dalmaciji uspoređujući tip njegove raščlambe sa stropom u muranskoj crkvi S. Maria degli Angeli. On je strop i freske ikonografski, a u određenoj mjeri i stilski analizirao, povukavši paralele i s mletačkim komparativnim materijalom, međutim nije prenio sve Stošićeve podatke o majstorima. Strop se vrlo sažeto spominje i u katalogu izložbe posvećene kulturnoj baštini Šibenske biskupije.

Na temelju arhivskih istraživanja, Krsto Stošić navodi da se novac za strop počeo prikupljati još 1621. godine te da su se godinu dana nakon toga na njemu vršili pozlatarski radovi. Iz zapisa se saznaje i da je strop dovršen 1628. godine te da su na njemu radili pozlatar Ivan Brajković, Andrija Sasinović na izradi dekorativnih zvjezdica te slikar (i drvorezbar) Jeronim Mondella na osliku likova anđela na daščanoj podlozi u kasetama svoda. U računima bratovštine Nove crkve navodi se i točan datum isplate Girolamu Mondelli za ovaj rad, a to je 24. srpnja 1623. godine. Isplaćeno mu je 44 lira i 14 solda, a zanimljiv je i podatak da je Mondella u siječnju 1624. godine dobio još pet lira za izradu nekih anđelčića. Na drvenim kasetama su i malene pozlaćene i obojene glavice kerubina koje bi temeljem oblikovnih i stilski karakteristika također mogle biti Mondellino djelo na koje se možda odnosi i navedena isplata. Osim toga, majstor je za istu bratovštinu izradio drvenu katedru i klupe za koje mu je isplaćeno 160 lira i sedam solda te ormare u sakristiji.

Temeljem stilske i tipološke usporedbe s anđelčićima iz Nove crkve, može se zaključiti da je Mondella izradio i reljefe na propovjedaonici šibenske katedrale. Nije poznato koje je predloške ovdje mogao koristiti, međutim detaljnija analiza reljefa iz šibenske katedrale i oslika u Novoj crkvi upućuje na mogućnost poznavanja pa čak i ugledanja na neke cinquecentističke grafičke listove.

Kako je već spomenuto, najveća i središnja scena na stropu u Novoj crkvi nije Mondellin rad. Iako je nešto vještije izvedbe od njegovih anđelčića, također je riječ o djelu vrlo skromne umjetničke kvalitete. Prikaz ima uzore u vrlo raširenom i popularnom grafičkom listu Jana Sadelera I. Krunjenje Gospe iz 1576. godine, nastalom prema crtežu Martena de Vosa. Šibenska je slika, zapravo, kombinacija rečene grafike i slike iz Tintorettove radionice istoga prikaza, izvedene za crkvu San Giorgio Maggiore u Veneciji, a čiji se koncept popularizirao preko reproduktivnih crteža.

Nepoznati slikar volumene likova temelji na podlozi jakog konturnog i strukturalnog crteža pokazujući anatomske nespretnosti. Vjerojatno je ovdje riječ o domaćem slikaru koji se mogao školovati u Veneciji, kao što je primjerice bio slučaj s Jurjem Božičevićem za kojega se zna da je s rodnim Šibenikom održavao veze do tridesetih godina 17. stoljeća, kada je ovaj središnji prizor stropa već bio dovršen. Međutim, s obzirom da je jedino njegovo sačuvano djelo uvelike preslikano, zasad nije moguće oval stropa iz Nove crkve dovesti u vezu s njegovim opusom.

Naručitelj oslika drvenog stropa bila je jedna od najstarijih i velikih šibenskih bratovština, ona Majke od Milosrđa sa sjedištem u tvrđavi Sv. Mihovila. Ustanovljena je još početkom 13. stoljeća, po uzoru na mletačku bratovštinu Santa Maria della Misericordia, zvanu još i Valverde. Izborom scene Krunjenja za središnju stropnu scenu u Novoj crkvi, bratovština Majke od Milosrđa je željela naglasiti trijumf marijanske ikonografije koji se nadovezuje na repertoar scena iz Gospina života prikazanih na zidnim freskama te crkve, a koje imaju didaktičku funkciju.

Bibliografija: K. Stošić, Nova crkva, rukopis, str. 7.; V. Marković, Zidno slikarstvo 17. i 18. stoljeća u Dalmaciji, Zagreb, 1985., str. 78-87.; S. T. Petrić, Bratovštine u Šibeniku, Croatica Christiana Periodica, 39, 1997., str. 97-136.; I. Prijatelj Pavičić, Kroz Matijin ružičnjak: zapadna marijanska ikonografija u dalmatinskom slikarstvu od 14. do 18. stoljeća, Split, 1998.; Na Slavu Božju, 700 godina Šibenske biskupije, katalog izložbe (22. 09. 1008. – 31. 03. 1999.), Šibenik, 1998., str. 156-157.

AŠ