Fortuna critica tekstilnih predmeta u Hrvatskoj i dalje značajno zaostaje za svjetskim trendovima. Interes hrvatskih povjesničara umjetnosti za teme povijesnog tekstila tijekom prošlog stoljeća bio je minimalan, što je rezultiralo krajnje selektivnim objavama predmeta pojedinih katedralnih ili samostanskih riznica. Stoga je nužan proces inventarizacije tekstilne baštine izostao, a brojni su predmeti uništeni i nestali upravo tijekom 20. stoljeća. Istraživanja tekstilne baštine u Hrvatskoj započeli su povjesničari umjetnosti Ljubo Karaman, Grgo Gamulin, Ivo Petricioli, Cvito Fisković, Nevenka Bezić-Božanić, Vanda Pavelić-Weinert, Zdenka Munk, Jelena Ivoš te Snježana Pavičić. Kod starijih autora doprinos se uglavnom odnosi na figuralne vezene dijelove crkvenog ruha iz 15. i 16. stoljeća dok je tkanina pritom u potpunosti zanemarena. Tijekom druge polovice 20. stoljeća liturgijsko je ruho bilo predstavljeno na nekoliko većih tematskih izložbi koje su bile popraćene i katalozima od koji je jedino onaj Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, kustosice Jelene Ivoš napravljen sa znatnim iskorakom u metodološkom pristupu. Iako neusklađen sa standardima terminologije i katalogizacije tekstila, predloženima od strane instituta CIETA, prvi put u domaćoj literaturi u opis predmeta uvrštena je i tekstilno-tehnološka analiza koju potpisuje Stana Kovačević iz Zavoda za projektiranje i menadžment tekstila Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu.
Venecijanska vezilačka radionica, detalj veza misnice s prikazom Bogorodice s Djetetom, sredina ili druga polovica 16. stoljeća, župna crkva sv. Mihovila Arkanđela, Žminj
Dragocjen doprinos nužnoj kontekstualizaciji tekstilnih umjetnina u okviru discipline povijesti umjetnosti ostvaren je u radovima Zoraide Demori Staničić. Autorica je člankom Figuralni umjetnički vez obrednog ruha iz vremena renesanse u Dalmaciji i Istri (2008.) po prvi put u hrvatskoj literaturi jasno ukazala na tipološke i stilske karakteristike pojedinih vezenih fragmenata te ih opisala usporedivši ih s istovremenim likovnim djelima. Korak dalje u upoznavanju stručne i šire javnosti s postojanjem značajnih količina skupocjenog povijesnog tekstila sačuvanog na liturgijskom ruhu u Hrvatskoj, kao i s nužnošću korištenja internacionalno prihvaćene terminologije (CIETA) u definiranju tipova tkanja i veza, napravila je Silvija Banić, s povijesno umjetničkog stajališta, te Sandra Lucić Vujičić, Mateo Miguel Kodrič Kesovija i Danijela Jemo u pogledu restauracije i tekstilno-tehnološke analize. Osim niza znanstvenih članaka i kataloških jedinica kojima je Silvija Banić ukazala na nužan odmak od tradicionalnog shvaćanja tekstilne problematike, primjenjujući model međunarodno prihvaćenog oblika kataloške jedinice i argumentiranje iznesenih datacija i ubikacija, obranila je prvu modernu doktorsku disertaciju vezanu uz temu povijesnih svila u Hrvatskoj (2016.).
Venecijanska vezilačka radionica, detalj veza misnice s prikazom Bogorodice s Djetetom, sredina ili druga polovica 16. stoljeća, područje Biskupije Trento
Na koncu, treba naglasiti da su predložene atribucije i datacije brojnih objavljenih tekstilnih predmeta u Hrvatskoj argumentirane temeljem vizualnih karakteristika uzoraka, dok tehnički elementi nisu smatrani relevantnima. Također, nepoznavanje istraživačke i izdavačke prakse europskih i svjetskih povjesničara tekstila te svijest o značajnoj količini do sada objavljene građe još uvijek je u Hrvatskoj gorući problem. Hrvatske knjižnice gotovo da uopće ne posjeduju publikacije na temu povijesnog tekstila, a trenutno ne vidim ni namjeru da se takva situacija u bližoj budućnosti promijeni. Tekstilna baština u Hrvatskoj tek je djelomično inventarizirana i publicirana, što je rezultiralo slabom informiranošću stručne i šire javnosti o sačuvanim predmetima što je utjecalo i danas utječe na njihovo stanje očuvanosti. Tome u prilog ide i činjenica da su sve velike sinteze povijesno-umjetničke baštine u Hrvatskoj gotovo u potpunosti zanemarile predmete povijesnog tekstila. Takav odnos obilježio je stručnu publicistiku čitavog 20. stoljeća, uz pojedine iznimke na njegovom kraju, dok se značajniji pomak u osuvremenjivanju metodologije dogodio tek u proteklih nekoliko godina.
Slika 1. Venecijanska vezilačka radionica, detalj veza, sredina ili druga polovica 16. stoljeća, župna crkva sv. Mihovila Arkanđela, Žminj
