U široko shvaćenoj struci koji obuhvaća arhitekturu, povijest umjetnosti, arheologiju i zaštitu kulturne baštine, nasušna je potreba za postojanjem arhitektonskih i umjetničkih topografija pojedinih gradova i regija, utemeljenih na stručnim i znanstvenim istraživanjima, kako bi se u svakom aspektu mogao sagledati fond spomenika arhitekture koje to područje sadrži, a ponajviše osigurati njegovu zakonsku i fizičku zaštitu. To se čini osobito bitnim u današnje vrijeme kada brojni spomenici stradavaju pod pritiskom ekonomskog razvoja, čiji protagonisti često nemaju razumijevanja za prostor i baštinu. Hrvatsko je primorje u tom smislu možda ponajviše ugrožena regija jer je povijesna arhitektura ondje znatno slabije dokumentirana, istražena i opisana nego, primjerice, ona Dalmacije ili nekih dijelova kontinentalne Hrvatske.

Hrvatsko primorje, odnosno Primorsko-goranska županija, obuhvaća nekoliko područja koja se mogu razmatrati zasebno, s obzirom na geografske datosti, stanovništvo i koncentraciju spomenika. Bogatstvom spomenika se ističu četiri velika otoka Krk, Cres, Lošinj i Rab, svi s antičkim, srednjovjekovnim i novovjekovnim slojevima. Vinodol je zasebno područje s gradovima južno od Rijeke, dakle Bakar, Kraljevica, Senj, Crikvenica i Novi Vinodolski, gdje također nalazimo izrazitu povijesnu slojevitost. U Gorskom kotaru su manji gradovi i sela, a nešto je i manja koncentracija spomenika. Tu je zatim sjeveroistočni dio Istre s Opatijom, gdje dominira arhitektura 19. stoljeća. I na koncu Rijeka, najveći i najvažniji grad regije, s najbogatijom prošlošću. U Rijeci se pronalaze slojevi antičke, srednjovjekovne i novovjekovne kulture, a najbrojniji ostaci potječu iz razdoblja novog vijeka, te 19. i 20. stoljeća, koja su ujedno i najsnažnije obilježila povijesni identitet grada.

Dokumentiranje Rijeke započelo je još u drugoj polovici 20. stoljeća osnivanjem Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, koji je na tisućama fotografija zabilježio stanje od pedesetih do sedamdesetih godina. Najveći obol u stručnom smislu dala je Radmila Matejčić koja je u nizu članaka i knjiga iz anonimnosti izvukla brojne građevine koja danas smatramo znamenitostima Rijeke. Od njezinog vremena do danas napravljeni su novi koraci jer se započelo s detaljnim istraživanjem pojedinačnih spomenika. Doduše, ne sustavno i uvijek temeljito, ali neki počeci su ipak tu. Devedesetih je godina bilo nekoliko izložbi gdje je, u sklopu bogato opremljenih kataloga, obrađena arhitektura historicizma, secesije i moderne u Rijeci, kojima je zapravo obuhvaćen najveći broj građevina u gradu. Od početka ovog stoljeća rađene su konzervatorske i povijesne studije pojedinih građevina ili manjih cjelina. Ipak, središnja gradska jezgra, riječki Stari grad, kao i nekadašnji „Novi grad“, a danas područje oko Korza, Fiumare i Delte, nije nikad bilo predmetom detaljnih istraživanja. S obzirom da je riječ o središnjoj gradskoj zoni, najosjetljivijem dijelu gradskog tkiva, ne treba ni reći da bi ono itekako to zasluživalo.

Nadalje, riječki Stari i Novi grad imali su zlosretnu sudbinu tijekom druge polovice 20. stoljeća kada se djelovanjem arhitekta Igora Emilija i Građevno-projektnog zavoda, djelomično uz podršku Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika, prišlo sustavnom rušenju starih kuća na čijem su mjestu podignute nove suvremene zgrade. Činjenica da su poneke bile porušene u bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata nije bila presudna jer se nije radilo o takvim razmjerima koji bi zahtijevali izgradnju čitavih blokova iznova. No, kao da i jest jer je upravo takvim pristupom, zamjenom stare arhitekture novom, prišlo „obnovi“ povijesnog središta Rijeke. Očigledno zbog nedostatka znanja ili volje da se primijene suvremena načela zaštite spomenika koja su u nekim drugim hrvatskim gradovima tada već uvelike zaživjela, Rijeka je ostala bez znatnog dijela građevnog fonda iz novog vijeka upravo u tom razdoblju.

Danas se suočavamo s problemom kako sačuvati ono što je ostalo, odnosno kako pristupiti zaštiti povijesne jezgre čiji je identitet velikim dijelom narušen. U svakom slučaju, put ne bi trebao biti daljnje rušenje zgrada niti odviše suvremene intervencije na povijesnim zgradama već promišljeno konzerviranje postojećih, s korektivnom valorizacijom donesenom tijekom i nakon istraživanja. Na mnogima je, naime, brojne elemente potrebno restituirati pa obnova u svakom slučaju ne može biti samo zadržavanje postojećeg stanja i rješavanje tehničkih pitanja, nego i rekonstrukciju povijesnih elemenata koji su s vremenom izgubljeni. Upravo su u tom smislu najvažnija istraživanja, povijesna, arhivska, povijesno-umjetnička, arheološka. Da bi se uopće započela istraživanja, potrebno je izraditi odgovarajuće inventare, topografije kojima će se sve što je vrijedno zabilježiti, popisati i valorizirati. To će biti temelj za bilo kakva daljnja istraživanja, projektiranje i zahvate.

Rijeka će 2020. biti Europskim prijestolnicom kulture, za što se već naveliko rade pripreme, a gradska je uprava uložila velike napore kako bi se u bivšem industrijskom kompleksu „Rikard Benčić“ formiralo novo kulturno središte grada. Hvalevrijedan pothvat zahtijeva dakako i ogromne financijske izdatke, koji su djelomično potpomognuti EU sredstvima. Sretnom okolnošću je bivši industrijski kompleks vrlo dobro istraženo područje pa su njegovo planiranje i obnova, koja je već započela, utemeljeni na stručnoj valorizaciji tog prostora.

No, takvu pozornost i brigu zasluživalo bi i središte Rijeke, ponajprije Stari grad i Korzo, njegova „dnevna soba“. Sagledavanje tog područja je znatno složenije, upravo zbog slojevitosti, ne samo u smislu istraživanja, projektiranja, već i bilo kakvih intervencija i izgradnje. Čini se da se dugo godina ono odvijalo stihijski i sporadično, a ne cjelovito, pa onda ni rezultati nisu mogli biti dobri. Danas kada šećemo starom Rijekom, koliko god je voljeli ili ne, osjeća se zapuštenost i izvjestan urbanistički kaos. Suvremene i moderne zgrade smještene su u urbanističkom rasteru srednjovjekovnih ulica, a poneke od njih neuspješno imitiraju stare zgrade koje su se nekad tu nalazile. Čak ni dobro uređenim dijelovima grada, poput Korza, ne nedostaju neprimjereni dodaci, poput reklama, klimatizacijskih uređaja, plastične stolarije i slično. Popločenje ulica i urbana oprema iznimno je važan element koji može doprinijeti gradskom ambijentu ili ga sasvim upropastiti.

Sagledavanje kompleksnog sustava kao što je jedan grad nije pitanje koje bi se moglo riješiti u nekoliko godina, niti pripada jednoj struci ili instituciji. No, arhitektonska i povijesno-umjetnička, odnosno konzervatorska struka, ovdje imaju ključnu ulogu. Mapiranje i istraživanje pripada u našu sferu i svakako je prvi korak u čitavom procesu. Posvetili smo možda i preveliku pažnju malim i ne toliko bitnim sredinama, a naš najveći grad i luka sjevernog Jadrana, bogat prošlošću i prožet urbanom tradicijom, desetljećima je ostao zanemaren. Kada će doći red na Rijeku?

Slika 1. Korzo na koloriranoj razglednici s početka 20. stoljeća (izvor: PPMHP). Istraživanjem arhitekture gradske jezgre otkriva se slojevitost struktura i povijesni ambijenti koji se naziru na starim fotografijama.