U kojoj mjeri istraživanja u povijesti umjetnosti mogu biti uzbudljiva, iznenađujućih i posve neočekivanih rezultata svjedoči moje iskustvo s otkrivanjem podataka o životu i likovnim dometima Cresanina Ivana Gapića koji je od Kukuljevića koji ga je u nacionalni likovni panteon uveo 1861. godine do nedavne objave bio posve zaboravljen.

Ivana Gapića nalazimo u svetojeronimskim rimskim arhivima kao člana nacionalne bratovštine između 1568. i 1589. Kronološkom okviru Gapićeva života treba dodati bilješku creskog bilježnika C. Colombisa koji je 1595. njegove sestre Nikolinu i Katarinu uveo u posjed imanja „vrsnog slikara koji je ovih dana umro u Rimu“.

Kukuljević bilježi i da je nacionalna bratovština 1561. od slikara naručila i sliku Gospe sa sv. Jeronimom za koju pretpostavlja da je ona koju je osobno vidio u spremištu ocijenivši je izvedbeno kvalitetnom. Prema njegovom opisu bila je to tipična pala sredine 16. st., prikazujući u donjem dijelu kompozicije čitavu figuru sveca u pokajničkoj ikonografiji s raspelom, a u gornjem Gospu s Djetetom.

No, donedavno se nije znalo da se na Gapića osvrnuo i Vasari, jednom, ali zanimljivom rečenicom u poglavlju o radovima Federica Zuccarija u ljupkoj vili, tzv. Casini, pape Pija IV. u Vatikanskim vrtovima. Vasari navodi mlade slikare koji su prema ikonografskim konceptima kardinala Marcantonia da Mula i Zuccarijevim likovnim predlošcima, početkom 1560-ih izvodili dekoraciju prostorija Casine, a među njima nalazimo i buduća ugledna imena Cinquecenta poput onog Santi di Tita i, još više, Federica Baroccija. Nakon podatka da je Federico Zuccari osobno oslikao središnju dvoranu prvoga kata, Vasari čitatelja dovodi u pročelni salon, smješten nad prizemnim trijemom i kaže kako je ondje radio Giovanni da Carso, assai buon maestro delle grotesche. Da je riječ o Vasarijevom tipfeleru, odnosno pogrešci u prijenosu toponimika svjedoče i arhivalije, odnosno potvrde o isplatama priličnog iznosa od 463 škude koji je Gapić u nekoliko rata, od 1561. do 1563., osobno primio za oslik gallerie. Svod i friz u potpunosti su prekriveni vrsno oblikovanim groteskama u štuku i oslikom, a kompoziciju definiraju veće scene, središnja sa Zarukama sv. Katarine te samostalnim punim likovima sv. Pavla s jedne i sv. Petra s druge strane kao i dvije antičke kompozicije s Apolonom i muzama s jedne i Heraklom s druge strane. Duž friza su unutar groteski starozavjetni prizori, pustinjaci i scene s krajolikom.

Povjesničari umjetnosti koji su pisali o tim oslicima bili su donekle zbunjeni posve nepoznatim imenom te su dio oslika pripisivali samom Federicu, što treba dopustiti kao mogućnost, naročito zbog činjenice da je od svih mladih majstora prisutnih na osliku Casine, Gapić jedini ostao u Federicovoj blizini. On je po svoj prilici od početka svojeg likovnog sazrijevanja bio Zuccarijev učenik, o čemu svjedoči i specijalizacija za groteske koje su dio rimskog likovnog jezika još od Rafaelove škole, pa i ranije. K tome, pouzdano znamo da se i Taddeo, stariji brat Zuccari, divio groteskama Polidora da Caravaggia. Nakon Casine, Federico je s Taddeom radio za Farneseove u Capraroli i u njihovoj rimskoj palači, da bi potom otišao u Veneciju gdje je radio za patrijarha Giovannija Grimanija, dovršivši palu za njegovu obiteljsku kapelu u venecijanskoj crkvi San Francesco della Vigna. Ne znamo je li i Gapić pošao s Federicom raditi za Grimanije, no u kapeli su osim pale izvedene i zanimljive groteske, a još su ljepše one na svodu stubišta patrijarhove palače Grimani kod crkve Sta Maria Formosa, također atribuirane Federicu. Osim toga, Zuccarijev venecijanski boravak dijelom se poklapa s Gapićevim izbivanjem iz svetojeronimskih arhiva… No o tome kojom drugom prilikom.

Bez obzira što je tko za kapelu i palaču Grimani naslikao i ukrasio štukom, krajem 16. stoljeća Gapića i dalje nalazimo na radovima za ugledne rimske naručitelje. Nakon pape Pija IV. to je sada kardinal Ippolito d’Este za kojeg je Gapić radio u bajkovitoj vili vrh Tivolija. Cresanin je ondje 1569. zabilježen uz Cesarea Nebbiju na dekoraciji Salona Slave, no iznesene su i teze da je i ondje radio s Federicom, na dekoraciji kardinalove kapele u vili, također ukrašenoj groteskama.

Sedamdesetih je godina Gapićeva umjetnička karijera donekle izgubila uzlaznu putanju. Iako se o njegovim radovima nakon Tivolija donedavno ništa nije znalo, jedna creska arhivska vijest donijela je nove spoznaje. Gapićev istoimeni nećak, od sada Ivan Gapić mlađi, 1589. je od creskog Gradskog vijeća zatražio posao ukrasa okvira netom nabavljene pale glavnog oltara creske Zborne crkve. U molbi se Gapić mlađi pohvalio činjenicom da se vratio sa sedmogodišnjeg nauka u Rimu gdje je sa stricem, slavnim slikarom, radio na dvjema narudžbama pape Grgura XIII.: na štuko dekoraciji kapele Gregorijane u novoj bazilici Sv. Petra te na novom stropu crkve Sta Maria Aracoeli posvećenom Lepantskoj pobjedi. Iako do sada objavljeni dokumenti vezani uz ove dvije narudžbe ne spominju Gapiće, njihova je suradnja unutar veće skupine majstora potvrđena creskim dokumentom te implicira stagnaciju Schiavoneove karijere. Nekoć vješt majstor groteski koji je u jednoj papinskoj narudžbi radio na samostalnim kompozicijama sada je sveden na suradnika. Dijelom to možemo pripisati učestalom Federicovom izbivanju iz Rima, ali još više promjenom likovnih i svjetonazorskih paradigmi nakon Tridenta. U kojoj su mjeri groteske postale gotovo nepoželjne, barem u onom obliku u kojem se sadržajno i oblikovno izravno nadovezuju na antičke modele redefinirane u djelu Giovannija da Udine i Polidora da Caravaggia, svjedoči i mišljenje kardinala Carla Borromea da ta vrsta ukrasa nije poželjna u sakralnim prostorima. S tim u vezi treba primijetiti da se dekoracija u Aracoeli i kapeli Gregorijani značajno odmiče od ranijih all’antica groteski slobodnije kompozicije. Poslijetridtenske groteske su naglašeno centralizirane u kompoziciji i organizirane oko križolikih formi. Nova je struktura zapravo izvedena iz kasnoantičkih primjera poput onih u Sta Constanzi.

Gapić mlađi osim narudžbi pape Grgura XIII. navodi i neke radove za kardinala Alessandra Farnesea na lokalitetu nazvanom „a’Patto“, no to u ovom trenutku nije moguće povezati se nekom od poznatih kardinalovih gradnji. On, uz to, navodi da je sa stricem tijekom svojeg sedmogodišnjeg rimskog boravka radio i na „altri santissimi“, no i time će se pozabaviti buduća istraživanja u arhivima Cresa i Rima.

 

Naslovna slika: Ivan Gapić prema predlošcima Federica Zuccarija, Oslik svoda pročelne dvorane prvoga kata Casine pape Pija IV., 1561.-1563.