Ime autora:

  1. faza, nepoznati graditelj aktivan prije 1480.

2 . faza, radionica Nikole Firentinca i, naknadno, Mihovil Puhera?

  1. faza, nepoznati graditelj aktivan 1430-ih godina

Naziv umjetnine: Kapela obitelji Detrico

Smještaj: crkva svetog Frane, Zadar

Vrijeme nastanka:

  1. faza, oko 1480.
  2. faza, kraj 15., početak 16. stoljeća
  3. faza 1530-te

Materijal: vapnenac

Dimenzije  4,2 x 16,2 m

Naručitelj ili donator: začetnik izgradnje Ivan Detrico, kapelu je nakon njegove smrti dovršila supruga Ivana

 

Kapela Detrico trotravejna je struktura, prigrađena crkvi sv. Frane sa sjeverozapadne strane, čime se svrstava u veću srodnu skupinu kapela koje se tijekom 15. i 16. stoljeća prigrađuju samostanskim crkvama na istočnoj obali Jadrana. Kapela Detrico je stilski veoma heterogena, te se u konstrukciji i arhitektonskoj plastici njezinih traveja i njihovih lukova s nosačima mogu razabrati tri faze izgradnje.

Nema sumnje da je najraniji dio njezine konstrukcije krajnji zapadni travej, koji se povezivao s titularom sv. Jeronima, naslijeđenom prema nekim pretpostavkama od građevine koja je mogla prethoditi i samoj franjevačkoj crkvi. Travej nosi križno-rebrasti svod koji se upire o konzolice u obliku obrnutog stošca, a ključni kamen svoda je u točki križanja rebara naznačen malenom školjkastom rozetom.

Prema prostoru crkve kapela se otvara s tri luka oslonjena na dva pilona i dva pilastra s kapitelima ukrašenim stiliziranim lišćem i oblim gotičkim profilima. Debla pilona vijencem su podijeljena u dvije zone naznačena manjim zasebnim ukladama. Kapiteli su na svim prednjim nosačima slični, gotovo identični, osim što su listovi pilona između središnjeg i krajnjeg istočnog luka manje stilizirani. Svi oni pripadaju drugoj fazi izgradnje, odnosno radionici odgovornoj za izgradnju središnjeg traveja koji počiva na jedrastom svodu oslonjenom na susvodnice, a koje se oslanjaju na konzolice ukrašene nizovima ovula u gornjem i kratkih kanelira u donjem dijelu. Taj se prostor prema crkvi otvara lukom koji je u intradosu ukrašen kasetama s peterolatičnim cvjetovima. S prednje je strane luk obrubljen plitkim renesansnim profilima, a središnja ploha ispunjena reljefnim vijencima lovorova lišća koji izrastaju iz sitnih dvoručnih vaza smještenih na petama lukova. Nasuprotno postavljeni nizovi lovorova lišća susreću se u tjemenu luka nad kojim je postavljena okomita pravokutna ploča s grbom obitelji Detrico.

 

 

Asimetrični štit s heraldičkim oznakama obitelji Detrico (osmerokraka zvijezda s križem u gornjem, dok je donje polje prazno) pridržavaju dva simetrično postavljena krilata putta grbonoše. Nad vrhom grba turnirska je kaciga iz koje se s obje strane široko izvija kasnogotičko lišće koje se poput zastora razvija i scenski definira prostor iza scene s puttima. Povrh kacige je zmaj oštećene glave koji na leđima nosi visoku vazu ukrašenu stiliziranim lišćem i žljebovima. Pod ručkama vrata vaze kruto se izvijaju dvije vrpce, a iz njezina grla izlazi šaka s ispruženim kažiprstom koji nosi (ili ukazuje na) medaljon s lavom sv. Marka. Na grbu su do 1960-ih godina bili vidljivi tragovi polikromije, na vrpci tragovi pozlate, na gornjem polju štita uz zvijezdu i ruke anđela ostaci crvene, a u udubini gotičkog lišća plave boje.

Na formalno – morfološkoj razini bliske rođake puttima grbonošama Detrico možemo pronaći u zadarskim puttima s potprozornika kuća Ghirardini i Pasini pripisanih Nikoli Firentincu, ali i onih iz Trogirske kapele. Svi spomenuti primjeri dijele identičnu impostaciju jedne prignute i druge ispružene noge, kao i jastučasto oblikovanje ekstremiteta, te za Firentinca veoma karakteristična malena usta spuštenih krajeva i malene oči utisnute u voluminozne obraze.

Sjeverni se pilastar istočnog luka srednjeg traveja razlikuje od ostalih nosača u kapeli budući da počiva na široj profiliranoj bazi na kojoj je visoko podnožje ukrašeno ukladom u kojoj je još jednom prikazan grb obitelji Detrico pripisan majstoru iz kruga Ivana Duknovića. Grb je postavljen u veoma razvedenu i konveksno istaknutu kartušu s dva donja desno okrenuta kraka rollwerka kojim završavaju i gornji rubovi. Kroz bočno podvijene volute provučena su dva tordirana konopca koji završavaju čvorovima s kitnjastim resama. Čitava je kartuša obješena o vrpcu pričvršćenu o alku koju u razjapljenim raljama nosi lavlja glava. Ona je prikazana posve frontalno i prilično je stilizirana, posebno u predjelu grive koja se u plitkim pramenovima spušta uokolo snažne gornje čeljusti i čela. Naročito su izražajno prikazane goleme oči s podignutim kapcima utopljenima u živo naborane volumene čela i gornjeg dijela grive. Dramskom gradacijom plitkih i dekorativnih pramenova grive prema naglašenim volumenima očiju i gubice stvoren je jedinstven, gotovo kiparski dojam. Izvanredno živo, napeto i elastično povijanje gornjih vrpci u dalmatinskoj renesansnoj produkciji jasno upućuje na krug Ivana Duknovića, a za najizglednijeg kandidata za autorstvo može se uzeti Mihovila Puheru, majstora iz Duknovićeva ugarskog kruga koji se krajem 15. st. naselio u Zadru gdje je imao dobro razvijenu radionicu koju su u 16. st. nastavili i njegovi sinovi.

 

Krajnji istočni travej kapele Detrico arhivskim je podacima datiran nakon 1532. godine.  Presvođen je jednostavnim križnim svodom koji se upire o ugaone konzolice ukrašene jednostavnim profilima. Pročelni luk je uži i niži od dva istočnija, no i taj je u intradosu ukrašen kasetama s peterolatičnim cvjetovima. Ipak, ove se kasete razlikuju od onih pod središnjim lukom jer su izduženog, pravokutnog, umjesto kvadratnog oblika, te nešto plošnijeg oblikovanja latica. S prednje je strane ukrašen tek motivom bastona isklesanim uz donji rub.

Zadarska obitelji Detrico se, uz Fanfogne, istaknula brojnim članovima koji su, osim uglednih pozicija u komuni, u mletačkoj vojsci zauzimali i značajne zapovjedničke pozicije.  Za razliku od nekih drugih zadarskih plemićkih obitelji, nakon 1409. Detricovi su naglašeno iskazivali privrženost mletačkoj vlasti. Tako je 1414. Šimun Detrico nagrađen za vjernost Serenissimi u trenutku u kojemu je određen broj zadarskih plemića u mletačkom zarobljeništvu. Ugled u zadarskoj komuni Detricovi dokazuju službom prokuratora škrinje sv. Šime. Potom je mletački kapetan Ludovik Detrico krajem 15. st. bio zapovjednik stradiota, a Lombardin Ivanov Detrico je 1554. zapovjednik hrvatskih konjanika.

Visokim položajima i ugledom od njih se ponajviše ističe upravo Ivan Grgurov Detrico, naručitelj kapele u crkvi Sv. Frane. On je po prvi puta u dokumentima zabilježen 1473. godine kao soprakomit zadarske galije, a tu će službu obavljati i od 1502.  do 1504. godine. Kao zadarski predstavnik sudjelovao je 1499. u pregovorima s hrvatskim podbanom Marčinkom o zajedničkoj obrani protiv Osmanlija. U mletačkoj se vojsci naročito iskazao kao zapovjednik mletačkih konjaničkih odreda u napetostima izazvanima Cambraiskom ligom, a hrvatskim će konjaništvom zapovijedati tijekom 1513. i 1514. te 1520. godine kada je organizirao obranu u sjevernoj Dalmaciji i Krbavi. Plodonosnu vojnu karijeru okrunio je službom ankonitanskog podestata, a taj je podatak zabilježen i na njegovoj nadgrobnoj ploči iz zadarske franjevačke crkve, danas izloženoj u klaustru. Sve su njegove vojno-političke aktivnosti u potpunosti sukladne obiteljskoj privrženosti Mletačkoj republici, ali proizlaze i iz povijesnog trenutka, života u u osjetljivom području koje će tijekom ranog novog vijeka postati rubnom zonom, granicom dviju civilizacija. Takav je obiteljski stav naročito potvrđen činjenicom da je čitava obitelj Detrico, zaslugama Ivanova oca Grgura, postala članom bratovštine sv. Ivana Kapistranskog što je sam svetac-ratnik potvrdio pismom od 9. svibnja 1449. godine. Veze s Ivanom Kapistranskim zasigurno su osnažile i potporu opservantskoj franjevačkoj struji koja je pedesetih godina prevladala u nadmetanju za preuzimanje sudbine zadarskog franjevačkog samostana. Tada je okončana kriza koja je trajala od još od 1430. kada su konventualci u potpunosti preuzeli samostan u kojemu su živjeli redovnici obaju struja,  da bi konačno 1453. odredbom mletačkih vlasti samostan bio predan opservantima.

 

Pro-venecijanska politička naklonost Detricovih, napose Ivana Grgurova, iskazana je i u grbu nad srednjim lukom kapele, gdje kažiprst nad turnirskom kacigom pokazuje prema medaljonu s lavom Sv. Marka prikazanim u inačici „in molecca“.

U ikonografsko-svjetonazorskom ambijentu kapele razabire se vojno-politički angažman njezina naručitelja i kroz oltarnu palu Lazzara Bastianija koja je naručena za jedan od oltara, sa znakovitom ikonografijom Ecclesie militans u čijem trijumfu, u donjem dijelu slike sudjeluju mnogobrojni europski vladari od Matijaša Korvina, Lodovica Sforze, Ferdinanda II., dužda Pietra Moceniga predvođenima papom Sikstom IV. iza kojeg stoji i njegov nećak kardinal Giuliano della Rovere, budući papa Julije II. Skupinu žena s druge strane predvodi pak glasovita Caterina Cornaro, kraljica Cipra.

Središnji travej kapele i čitavo njezino pročelje uglavnom se datira u dva posljednja desetljeća 15. st., vezujući se uz zadarski boravak Nikole Firentinca arhivski zabilježen 1485. godine, kada je majstor sklopio ugovor za izradu šest prozora benediktinskog samostana svetog Krševana. Tako preciznu dataciju, osim što nije potkrijepljena dokumentima, zapravo opovrgava silna zauzetost Firentinca i njegovih suradnika tijekom osamdesetih godina na izradi znatnog dijela kiparske opreme trogirske kapele, a istovremeno i na gradnji šibenske katedrale. Dakako, moguće je da je jedan odvjetak radionice bio zaposlen na drugoj fazi gradnje kapele Detrico.  Treba upzoriti na dokument datiran 20. lipnja 1502. u kojemu se, u klaustru samostana sv. Frane spominje Ivan, sin lapicide majstora Nikole Firentinca. Budući da je teško vjerovati da je riječ o pukoj koincidenciji, može se pretpostaviti da je Ivan Nikolin 1502. godine u zadarskom franjevačkom samostanu zaposlen upravo na radovima u kapeli Detrico, što bi značilo da druga faza izgradnje vjerojatno nije započela dugo nakon 1480. godine. Okolnosti narudžbe rasvjetljava jedan drugi dokument datiran 8. veljače 1498. godine, u kojemu se spominju Nicolota, kćer pokojnog Trogiranina Ivana Sobote i Katarine, njegove supruge, koja je bila udana za ser Petra Detrica. Obiteljske okolnosti koje povezuju obitelji Sobota i Detrico mogle su utjecati na odabir Firentinca za projektanta i graditelja druge faze izgradnje kapele, ali ne rasvjetljavaju datum narudžbe. Ako su otac i brat Nicolote Detrico pokopani u Firentinčevoj grobnici Sobota ubijeni kasnih šezdesetih godina, ona je 1498. godine morala biti zrelija žena, pa bi trenutak njezine udaje za Petra Detrica, te povezivanja dviju obitelji mogao biti mnogo raniji, upravo oko 1480. godine. U takvim okolnostima mogli bismo zamisliti narudžbu gradnje koja se, iz nekih razloga, znatno odužila, o čemu svjedoči oporuka supruge kapetana Ivana. Naime, Ivana Detrico je 26. 5. 1532. sastavila oporuku u kojoj spominje svoju i suprugovu nadgrobnu ploču, a sinovima ostavlja i financije namijenjene konačnom dovršetku izgradnje kapele koju je započeo njezin suprug.

Kapela je u kasnijim razdobljima bila opremana i oltarima, a ondje je već krajem 15. stoljeća morao postojati oltar na kojemu je bila izložena spomenuta Bastianijeva pala. Oltar Ara Coeli spominje se već u oporuci Josipe Maineri iz 1529. godine na temelju čega se može naslutiti da je barem dio nedovršene kapele bio u funkciji, dakako pod uvjetom da je taj oltar s pripadajućom palom doista bio smješten u kapeli Detrico.

I nakon sredine 16. stoljeća se nastavilo s opremanjem kapele. Tako su izvršitelji oporuke Ivana Ciprianisa, rođaka obitelji Detrico, od doseljenog padovanskog slikara Bernarda Ricciardija naručili oltarnu palu s prikazom Glavosjeka za oltar sv. Ivana Krstitelja za kojega D. Fabianich tvrdi da se nalazio nasuprot ulaza u kapelu, ondje gdje će kasnije biti postavljeno raspelo, dakle u srednjem traveju kapele. Prema J. Velniću, upravo ovaj oltar predstavlja prvi slučaj zamjene drvenog oltara mramornim, a izvršio ga je Tripun Bokanić po narudžbi Pietra Bortolazzija 1595. godine. Nadbiskup Luca Stella je 1617. godine u kapeli posvetio još dva oltara: ranije postojeći Gospe milosrdne koji je, prema Fabianichu, zapravo stariji oltar Aracoeli s Bastianijevom palom, te oltar Gospe od Zdravlja, očito svaki u zasebnom traveju kapele. Ricciardijevu će palu 1747. godine zamijeniti raspelo, premješteno s pozicije glavnog  oltara, pa je tek od tog vremena Kapela Detrico dobila titular Križa ili Raspeća.

Literatura: Donato Fabianich, Storia dei frati minori dai primordi dalla loro istituzione in Dalmazia e Bossina fino ai goirni nostri, Zadar 1864., str. 8-10, 13-14; Donato Fabianich, Convento più antico dei frati minori in Dalmazia, Prato 1882., str. 102-106, 165; Giuseppe Sabalich, Guida archeologica di Zara, Zara 1897, str. 99-100, 105, 109-110; L. Benevenia, “La chiesa di S. Francesco a Zara”, Rivista Dalmatica, a. V., fasc. I. (1909.), str. 123-134, 136; Giuseppe Bersa, Guida storico artistica di Zara, catalogo del R.o museo di S. Donato, Trieste 1926, str. 68-69; Carlo Cecchelli, Catalogo delle cose d’arte , di antichità d’Italia, Roma 1932. str. 126; Angelo de Benvenuti 1944, Storia di Zara dal 1409 al 1907., Milano 1944., str. 202; Cvito Fisković, „Radovi Nikole Firentinca u Zadru“, Peristil, 4, Zagreb 1961., str. 66-67; Justin Velnić,  „Samostan sv. Frane u Zadru, povijesni prikaz njegova života i djelatnosti“, Samostan Sv. Frane u Zadru – Zbornik radova posvećen 700. obljetnici posvete crkve Sv. Frane u Zadru, Zadar 1980., str. 52-53; Pavuša Vežić, „Zaštita kulturnog naslijeđa samostana Sv. Frane u Zadru“, Samostan Sv. Frane u Zadru – Zbornik radova posvećen 700. obljetnici posvete crkve Sv. Frane u Zadru, Zadar 1980., str. 149-150; Ivo Petricioli, „O važnijim umjetninama u franjevačkom samostanu u Zadru“, Samostan Sv. Frane u Zadru – Zbornik radova posvećen 700. obljetnici posvete crkve Sv. Frane u Zadru, Zadar 1980, str. 158; Ivana Prijatelj Pavičić, Kroz Marijin ružičnjak, Split 1998., str. 68-76; Ivo Petricioli, „Umjetnička baština franjevačkih samostana u Zadru, Kamporu, Ugljanu i Pašmanu“, Pod zaštitom svetoga Jeronima, Radovi Simpozija u prigodi Proslave 600. obljetnice imena Provincije sv. Jeronima, održanoga u Zadru 3. i 4. listopada 1995. godine, Dubrovnik 1999., str. 97; Samo Štefanac, Kiparstvo Nikole Firentinca i njegovog kruga, Split 2006., str. 142; Emil Hilje – Radoslav Tomić, Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije – Slikarstvo, Zadar 2006., str. 206-212; Pavuša Vežić, „Sveti Frane u Zadru – arhitektura crkve i samostana u doba gotike i renesanse“, Ars Adriatica, 8, Zadar 2018., str. 17-46.

LB