Već više od deset godina, skupa s izv. prof. dr. sc. Damirom Tulićem, boravim tijekom veljače, dok nema nastave, u Veneciji. Naši su troškovi tek manjim dijelom pokriveni sredstvima znanstvenih projekata. Valja ovdje sasvim otvoreno reći da financijska potpora kako malih, tako velikih projekata, kako onih koje podupre Sveučilište u Rijeci, Ministarstvo znanosti ili Hrvatska zaklada za znanost za ovakvu vrstu istraživanja nije dovoljna: bez trajnog gostoprimstva naših venecijanskih prijatelja i kolega ovakav bi „pothvat“ bio potpuno nezamisliv. I tako, svake godine, nakon što nas foto-finiš zimskog semestra izbaci polumrtve, poput utopljenika, na obećavajući žal zimskih praznika, mi pakiramo kofere i jurimo na posao u Veneciju. Prijatelji, znanci, kolege, pa čak i članovi obitelji nas obično isprate dobronamjernim željama: „Uživajte! Zabavite se!“
Uživajte? Zabavite se? Doista? Iz početka bih se čak upuštala u tumačenje što mi u stvari tijekom boravka u Veneciji radimo, ali sam poslije shvatila da to baš i nema previše smisla, naročito kada ove lijepe želje stižu od prijatelja i znanaca koji nisu upućeni u sadržaj i metodologiju znanstvenog istraživanja u povijesti umjetnosti ranog novog vijeka. No, nekoliko nedavnih događaja izravno i neizravno vezanih uz realizaciju projekta ET TIBI DABO: Naručitelji i donatori umjetnina u Istri, Hrvatskom primorju i sjevernoj Dalmaciji od 1300. do 1800. potaklo me je da razmislim i jasno se odredim o nekoliko ključnih tema vezanih uz prirodu i sadržaj svojeg znanstvenog istraživanja. Naročito stoga što već duže vrijeme vodim na Diplomskom studiju povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci kolegij s nazivom Metodologija znanstvenog istraživanja.
Problem
Da je percepcija sadržaja znanstvenog istraživanja u humanističkim znanostima problem za širu javnost u Hrvatskoj, znamo već duže vremena. Vjerujem da je ovdje riječ o kombinaciji nekoliko faktora. Generalna neupućenost i slaba opća kultura naših sugrađana jedan je od važnijih, no on se odnosi na najnevjerojatniju paletu znanja i činjenica, raste s urušavanjem sustava osnovnog i srednjeg obrazovanja te se stječe dojam da je riječ o dugoročnoj strategiji društvenih elita koje su shvatile kako se to radi, na primjer, u SAD: vrhunsko obrazovanje za manjinu koja se priprema uzeti društvene uzde u budućnosti i blaženo neznanje za mase kojima je tako daleko lakše manipulirati, naročito u vrijeme predizborne kampanje. Trenutačna politička situacija u Americi, s Trumpovom administracijom na čelu, sjajna je ilustracija navedene obrazovne politike. Kod nas ovome valja dodati i jedan relikt real-socijalizma koji se je sjajno uklopio u balkansku, primordijalnu sumnjičavost prema „ljudima od pera“: u svijesti masa te nerijetko u literarnom imaginariju ili političkim programima vođa svakojakih revolucija i društvenih preokreta, intelektualci su ona sumnjiva ekipa, kolebljvci, slabići, koji ne vide bogomdanu jednostavnost svijeta u kojem je sve crno ili bijelo. Za domaće potrebe taj je svijet, doduše, crn ili crven. Valja ovdje biti sasvim iskren i priznati da su ovakvoj percepciji doprinijeli svi oni koji su svoje znanje, vještine, „pero“ upregnuli u kola politike ili stavili u službu neke moćne društvene institucije ili grupacije, no u ovom djeliću svijeta uvijek je bilo teško i opasno biti intelektualno neovisan.
Vjerujem, ipak, da krajem drugog desetljeća 21. stoljeća u Hrvatskoj bavljenje humanističkim znanostima sa sobom ne nosi opasnost po fizički ili psihički integritet istraživača. Iako sam sigurna da se mnogi humanisti, moje drage kolegice i kolege koji ovaj blog budu čitali, malo u šali, a malo ozbiljno neće samnom složiti glede ovog drugog – psihičkog integriteta istraživača. Problem percepcije sadržaja i svrhe istraživanja u humanističkim znanostima danas je teže detektirati, ali i definirati te često dolazi iznutra, iz same akademske zajednice. Rado se krije iza brda procedura, pravila, citatnih baza, „impact“ faktora i sličnih sustava zamagljivanja koji se oslanjaju na sve osim na zdrav razum i procjenu znanstvene relevantnosti jednog članka, knjige ili izlaganja. Ne dajte se prevariti: u znanstvenoj zajednici, barem kada je o humanistici, ili bolje – povijesti umjetnosti riječ, vrlo se dobro zna koliku „specifičnu težinu“ ima neki rad ili istraživač, bez obzira na sve napore da se uz pomoć scientometrije prikažu željeni rezultati, da se „poravnaju“ oni koji nezgodno strše (nadolje ili nagore, kvantitativno ili kvalitativno), da se pacificira pobuni sklone pojedince i nagradi poslušne, ali stručno slabe.
Nije cilj ovog teksta ući u polemiku s cijelim sustavom ili birokratskim svjetonazorom koji želi svakom rezultatu istraživanja ili objavi u humanističkim znanostima pridodati ocjenu na uglavnom apsurdnim, neprimjenjivim, smiješnim, tek smišljenim ili skalama vrijednosti za jednokratnu uporabu. Njegov je cilj da ukaže na postojanje problema i vrlo zabrinjavajuću praksu. Tako je, na primjer, povjerenstvo sastavljeno od znanstvenika pri jednom hrvatskom sveučilištu nedavno u dopisu kojim obrazlaže kategorizaciju jednog istraživačkog projekta, vjerojatno, pri punoj svijesti formuliralo sljedeću misao: „nedostupnost [se] arhivske građe u mnogim slučajevima može riješiti danas dostupnim informatičkim alatima“. Zbog ove tvrdnje koja odražava zastrašujuću i poražavajuću neupućenost, ali i neukost glede količine, načina čuvanja i metodologije istraživanja arhivske građe u Hrvatskoj i svijetu, bačena je sjena na cijelu proceduru kategorizacije projekata, na njezinu objektivnost i mjerodavnost. Dodatno obeshrabruje i zabrinjava kada ovakva neupućenost i paušalne ocjene dolaze od sveučilišnog povjerenstva koje odlučuje o financiranju znanstvenih istraživanja.
Stoga evo nekoliko činjenica vezanih uz istraživanje umjetničke baštine ranog novog vijeka koje će, nadam se, doprinijeti razumijevanju fenomena i metodologije:
1. u Republici Hrvatskoj ne postoji specijalizirana ili primjereno opremljena biblioteka za istraživanje umjetnosti nastale između 1400. i 1800. godine; odgovornim i savjesnim istraživačima ne preostaje drugo do li putovati do Venecije, Firence, Beča, Münchena, Londona… kako bi napisali rad u skladu s razinom pristupa i metodologijom prihvaćenom u međunarodnim časopisima ili zbornicima radova s kongresa objavljenih od uglednih institucija, što je ujedno, za moju struku, jedino pravo mjerilo znanstvene relevantnosti;
2. iako se na internetu danomice javlja sve više starijih i novijih znanstvenih publikacija koje su, k tome, svima dostupne, još dugo vremena se neće moći pisati ozbiljne znanstvene radove „od kuće“ jer postoji nepregledan broj kataloga, časopisa, knjiga, zbornika radova koji su vezani autorskim pravima ili, jednostavno, zbog svoje uske specijalizacije ili izostanka šire relevantnosti još nisu došli na red za skeniranje;
3. isto vrijedi i za arhivsko istraživanje, koje je nezaobilazno kada je umjetnost ranog novog vijeka u pitanju; smiješna je i naivna zamisao da se 2019. arhivsko istraživanje crkvenih i državnih arhiva u Hrvatskoj, Italiji ili Austriji može odvijati „online“, no ona je ujedno i vrlo opasna kada dolazi iz institucije koja određuje financiranje projekata;
4. „kabinetska povijest umjetnosti“, odnosno ona koja ne podrazumijeva odlazak na teren (često geografski ili institucionalno teško dostupan, koji uključuje relativno visoke troškove puta i boravka, kod kojeg se podrazumijeva da istraživač posjeduje automobil odnosno vozačku dozvolu, da vlasnik umjetnine nije nesklon istraživanju, da netko od suradnika ima opremu i zna napraviti dobru fotografiju, itd.) jamstvo je krivih hipoteza i zaključaka: bez dobrog, detaljnog i opetovanog uvida u realnom vremenu i prostoru u umjetnine kojima se istraživač bavi, ali i bez isto takvog uvida u komparativni materijal, istraživanje i njegovi rezultati su površni i nerijetko netočni.
Zaustavit ću se ovdje, iako bi se moglo nanizati još nekoliko točaka i prijepora vezanih uz tradicionalnu i suvremenu metodologiju rada, nepristranost i kompetencije recenzenata i tijela koja ocjenjuju rad na projektima, preuzimanje tuđih rezultata bez citiranja i slično. Vratimo se sada na početno pitanje ovog bloga: što istraživači umjetnosti ranog novog vijeka rade tijekom studijskog boravka u inozemstvu? Za one koji se, na primjer, bave mletačkim slikarstvom i skulpturom, boravak u Veneciji znači svakodnevno rano ustajanje kako bi se na vrijeme, imajući u vidu specifičnost vodenog gradskog prijevoza i neophodnost pješačenja („a passo veneziano“ – brzim i velikim koracima, izbjegavajući turiste) stiglo do biblioteke, arhiva, muzeja ili sakralnog objekta. U bibliotekama se prikuplja građa vezana uz temu, umjetninu ili umjetnika kojim se istraživač bavi, pregledavaju se najnovije publikacije, uspoređuju reprodukcije. U arhivima se čitaju i/ili fotografiraju dokumenti, u muzejima i crkvama se analiziraju i dokumentiraju umjetnine. Istraživači su cijelo vrijeme pod pritiskom da što bolje iskoriste vrijeme koje im je na raspolaganju, pa nemogućnost konzultiranja neke knjige ili nedostupnost dokumenta predstavlja izvor nervoze i zabrinutosti. Posebno su frustrirajuće situacije u kojima nije moguće razgledati ili fotografirati umjetninu kojom se istraživač bavi ili koja predstavlja ključan komparativni materijal. Čak i kratkotrajna viroza, a tijekom veljače ih je najlakše „zaraditi“, pogotovo u Veneciji gdje se svi prilikom pozdrava ljube, predstavlja pravu katastrofu za radni plan. A ako istraživački dan dobro prođe, valja se dovući do kuće, sjesti za kompjuter, odgovoriti na svu službenu i privatnu poštu, sortirati fotografije, pripremiti se za novi radni dan.
No, što je s onim „Uživajte! Zabavite se!“? Svako je znanstveno istraživanje fizički i psihički naporno, stresno, ponekad može biti čak frustrirajuće i obeshrabrujuće, no veselje novih otkrića, usvajanja novih spoznaja, čitanja zanimljivih arhivskih dokumenata, upijanja ljepote vrhunskih umjetničkih djela ili samo rada u savršeno opremljenoj biblioteci nema premca! Dakle, da – uživamo i zabavljamo se, radeći svoj posao. Čudesno, zar ne?
