Od druge polovice 19. stoljeća primjetno se intenzivira djelatnost kolekcionara čije zbirke postaju temelj za osnivanje prvih muzeja primijenjenih umjetnosti i povijesnog tekstila. Također, u posljednjoj trećini 19. stoljeća oživljava tržište umjetninama što je kolekcionarima, koji su bili dobri poznavatelji povijesnog tekstila, omogućilo nabavu vrijednih i raritetnih primjeraka. Njihovo je djelovanje u tom smislu svakako posljedica teorija čiji su autori Gottfried Semper, Alois Riegel, John Ruskin i William Morris, a koje su posredno i neposredno pridale osobitu povijesnu važnost pitanjima primijenjenih umjetnosti te time i senzibilizirale javnost. Takva je društvena „klima” pogodovala aktivnostima kolekcionara, ali i trgovaca umjetninama koji su svoje zbirke kao „vrhunske” umjetničke proizvode prošlosti predali na raspolaganje javnosti, a posebno umjetnicima-obrtnicima.
Trgovina umjetničkim predmetima, a osobito tekstilnim, često je podrazumijevala i rezanje cjeline na nekoliko manjih dijelova s ciljem njihove odvojene prodaje što bi trgovcu povećavalo dobit. Ponekad su se rezali i komadi liturgijskog ruha, a gotovo redovito su se odvajali liturgijski kompleti pri čemu su se predmeti prodavali pojedinačno. Neki od njih već su tada bili u relativno lošem stanju pa su trgovci, a potom i kolekcionari, prionuli njihovom restauriranju. Nažalost, te su metode vrlo često bile nepovratne i agresivne, a provođene su prema načelima kolažiranja odnosno s ciljem prilagođavanja novim fragmentima ili stvaranja vizualno skladne, povijesne i stilske cjeline. Primjerice, vezeni fragmenti vrlo su se često odvajali od dotrajale podloge i aplicirali na novu čineći tako sasvim novu kompoziciju. Da je takva praksa bila uobičajena svjedoče i brojni predmeti koji se danas nalaze u hrvatskim sakralnim i muzejskim zbirkama. Po istom je principu primjerice najznačajniji hrvatski kolekcionar tekstila biskup Josip Juraj Strossmayer dao restaurirati misnice koje je dobio u zamjenu za one nove, od župnika grobničke crkve svetih Filipa i Jakova Marka Juretića sedamdesetih godina 19. stoljeća. Tri misnice koje je biskup tom prigodom pribavio danas su sačuvane u formi četiriju komada svile s apliciranim vezenim svetačkim likovima i dio su zbirke tekstila Muzeja za umjetnost u obrt u Zagrebu. Assemblage tkanina na navedenim fragmentima eklatantni je primjer restauratorsko-konzervatorskih radova 19. stoljeća, a sasvim neuobičajena forma njihova današnjeg stanja posljedica je niza invazivnih zahvata.
Upravo zahvaljujući kolekcionarima i antikvarima 19. stoljeća istraživanja tekstila dobila su ključan zamah. Naime, danas najznačajnije muzejske zbirke povijesnog tekstila, na temelju kojih su nastale prve ozbiljne znanstvene studije, sastoje se od nekadašnjih privatnih kolekcija. Od najznačajnijih europskih kolekcionara 19. stoljeća svakako treba izdvojiti Isabelle Erreru koja je svoju zbirku povijesnog tekstila poklonila muzeju Musées royaux d’Art et d’Histoire di Bruxelles,Alexandrea Du Sommerarda čija je kolekcija predmeta umjetničkog obrta postala osnovom muzejskog fonda muzeja Musée de Cluny (1844.) u Parizu, Luigija Alberta Gandinija iz čije se donacije formirala značajna tekstilna zbirka u muzeju Museo Civico di Modena, Giulija Franchettija i Louisa Carranda čije zbirke danas čine fond muzeja Museo Nazionale del Bargello u Firenci, Michelangela Guggenheima, Vittorija Cinija i ostale čije kolekcije danas čine fond muzeja Musei Civici Veneziani objedinjen u tekstiloteci Centro Studi di Storia del Tessuto e del costume osnovanoj 1985. u Palazzo Mocenigo u Veneciji, zatim zbirku poznatog firentinskog trgovca umjetnina Giuseppea Salvadorija od čak 610 fragmenata koja je podijeljena između Textilingenieurschule u Krefeldu i muzeja Museo di Tessuto u Pratu koji je osnovan 1975. godine te mnoge druge.
Sala Gandini, Museo Civico d’Arte, Modena
Najznačajniji hrvatski kolekcionar tekstila u 19. stoljeću bio je upravo biskup Josip Juraj Strossmayer koji je smatrao svojom dužnošću pribaviti reprezentativnu skupinu umjetnina, prvenstveno slika da njegovom narodu budu „…školom i pobudom…“. Zbirka slikarskih djela, danas uređena kao Strossmayerova galerija starih majstora u Zagrebu (HAZU), ponajbolje je istražen dio biskupove kolekcije umjetnina, no značajan broj predmeta primijenjene umjetnosti poput tapiserija te svila i veza sačuvanih na liturgijskom ruhu također su joj pripadali. Najveći dio biskupove kolekcije tkanina danas je dio fundusa Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, a riječ je o predmetima koji su tek sporadično obrađeni te čija se valorizacija u svjetlu suvremene znanstvene metodologije istraživanja tek očekuje.
Važan doprinos afirmiranju primijenjenih umjetnosti dale su i velike svjetske izložbe pa se nakon sredine 19. stoljeća u nadasve poticajnom okruženju javlja sve veći broj kolekcionara tekstila kao i umjetničkih škola i muzeja. Osnivanje jednog od najznačajnijih muzeja primijenjene umjetnosti pod nazivom South Kensington Museum 1852. godine, koji je 1899. preimenovan u Victoria and Albert Museum,potaknula je Velika svjetska izložba u Londonu 1851. godine. Zbirka koja je činila originalni postav muzeja sastojala se od najznačajnijih predmeta koji su bili izloženi na spomenutoj izložbi te onih koji su kao didaktički materijal koristili polaznicima škole Goverment School of Design osnovane 1837. godine. Također, potaknut londonskim primjerom i održavanjem izložbe u Parizu 1855., u Lionu je 1864. godine osnovan muzej Musée d’Art et d’Industrie koji 1891. mijenja naziv u Musée Historique des Tissus koje i danas nosi. Ubrzo nakon toga nastaju muzeji primijenjenih umjetnosti i u drugim velikim europskim gradovima kao što su Osterreischiches Museum fur Kunst und Industrie (1863.) u Beču, Museo del Bargello u Firenci (1865.), Kunstgewerbemuseum u Berlinu (1868.) i drugi. Uz navedene muzeje često djeluju i škole koje potiču praktičnu djelatnost na polju proizvodnje i dizajna predmeta umjetničkog obrta kao što je već spomenuta londonska škola Goverment School of Design.
Praksa organiziranja izložbi posvećenih povijesnom tekstilu od početka 20. stoljeća i publiciranja pripadajućih kataloga doprinijela je intenzivnom širenju novih spoznaja. Strastveni kolekcionar i poznavatelj povijesnog tekstila te vlasnik renomirane umjetničke galerije u Rimu Giorgio Sangiorgi (Messina 1886. – 1960.) objavio je početkom 20. stoljeća nekoliko značajnih članaka koji su rezultat njegova dugogodišnjeg istraživanja tekstilnih uzoraka i vrsta tkanina. Njegova privatna zbirka povijesnog tekstila smatrana je jednom od najvećih u Italiji, a raritetni i vrijedni primjerci prezentirani su javnosti na velikoj izložbi 1911. godine u Castel Sant’Angelo te ponovno 1937. u Circo Massimo u Rimu pod naslovom Antico Tessuto d’arte italiano.
Studio Mariana Fortunya u Rimu, 1873. – 1874., Archivo del Instituto Amatller de Arte Hispánico, Barcelona
Nakon višegodišnjeg rada kolekcionari i entuzijasti Werner i Margaret Abegg osnovali su 1961. godine Institut der Abegg-Stiftung sa sjedištem u švicarskom selu Riggisbergu radi istraživanja i očuvanja povijesnog tekstila. Uz Fondaciju je osnovan i muzej sa stalnim postavom u čijoj je organizaciji postavljen i niz važnih izložbi. Naposljetku je otvorena i restauratorska radionica koja se danas smatra najmjerodavnijom na području restauracije i konzervacije tekstila. Tako je restauratorica Mechthild Flury-Lamberg 1988. godine objavila knjigu Textile Conservation and research u kojoj je prezentirana metodologija restauracije i konzervacije koju predlaže Fondacija na temelju dugogodišnjeg iskustva usko specijaliziranih stručnjaka.
Opširno prezentirani procesi restauracije pojedinih predmeta dragocjen su izvor ne samo za restauratore već i za povjesničare umjetnosti koji se žele studiozno baviti temom povijesnog tekstila. Veliki europski muzeji primijenjene umjetnosti te novoosnovane fondacije, instituti i centri tijekom druge polovice 20. stoljeća postali su nosioci važnih istraživačkih projekata i organizatori značajnih izložbi te su se tako istaknuli kao središta stručnih i znanstvenih inicijativa. Interes istraživača postupno je, u odnosu na dotadašnji relativno uzak tematski interes, usmjeren na niz novih pitanja o pojedinim tekstilnim skupinama ili fazama proizvodnog procesa te na područje konzervacije i restauracije. Iako su istraživanja vezana uz povijest proizvodnje skupocjenih tekstila do danas rezultirala značajnim spoznajama brojna su pitanja još uvijek otvorena i za istraživače izazovna poput prodaje, kupovine i pribavljanja tkanina u 19. stoljeću te porijekla pojedinih, osobito sakralnih, zbirki.
