U Europi danas vlada sveopći strah i zabrinutost čiji su uzrok epidemija virusne zaraze nazvane COVID-19. No, ,,Stari kontinent“ je tijekom prošlih stoljeća u mirnodopsko vrijeme često bio plijenom kolektivne zebnje. Na primjer, prije sto sedamdeset i dvije godine našao se je u vrtlogu panike nastale uslijed društvenih i nacionalnih pokreta što su „zapalili“ mnoge europske prijestolnice. U revoluciji poznatoj pod nazivom Proljeće naroda (1848.-1849.) različiti su se društveni slojevi oružanim sukobima pokušali izboriti za političke, gospodarske i društvene promjene. U takvom je neizvjesnom i teškom ozračju prijestolje Habsburške monarhije preuzeo osamnaestogodišnji Franjo Josip I. Uz pomoć ruskog cara Nikole I. (1825.-1855.) uspio je 1849. godine ugušiti mađarsku revoluciju i odmah potom uvesti carski apsolutizam. Politička previranja koja su se odvijala na relaciji Beč-Budim-Pešta mogla su se osjetiti i u Rijeci. Da bi umanjio do tada dominantan mađarski utjecaj, car je 1850. ovaj grad stavio pod upravu Banske Hrvatske, a samim time i pod izravnu vlast Beča. Poznato je da su Habsburgovci, još u vrijeme vladavine Karla VI. (1711.-1740.), prepoznali stratešku važnost Rijeke, kao i njezin ogroman ekonomski potencijal. U skladu s time, car Franjo Josip I. je odlučio u ožujku 1852. osnovati Trgovačko – obrtničku komoru sa zadatkom unaprjeđenja riječkog gospodarstva. Tijekom ljeta iste godine mladi je vladar posjetio Rijeku, a njegov je dolazak Komora poželjela trajno zadržati u memoriji lokalne zajednice.

Joseph Kessler, Franjo Josip I., 1854.

Tijekom sljedećih mjeseci aktivno se raspravljalo o mogućim prikladnim rješenjima, da bi naposljetku bio iznesen prijedlog o podizanju monumentalne fontane i mramornog careva kipa, ne samo u čast njegova posjeta, već i dosadašnjih zasluga za grad. Kako su uz predstavnike Komore ovu zamisao podržale i gradske vlasti, odlučeno je da će se graditi raskošna fontana koja će tako imati dvojaku ulogu. Osim što će stanovništvo opskrbljivati pitkom vodom, svojom će ljepotom podsjećati Riječane na „najveličanstvenijeg“ cara i vrijeme koje je proveo u gradu. Doduše, javni spomenik posvećen nekom vladaru ovdje nije bila novost jer su Riječani još i ranije, u 18. stoljeću, postavili biste cara Leopolda I. i Karla VI. iznad glavnih gradskih vrata. Franjo Josip I. je u rujnu 1852. odlučio poći na veliko putovanje Monarhijom i tom je prilikom uz Zagreb i Karlovac, ponovno posjetio Rijeku. To je bila idealna prilika za predstavnike Komore da Caru osobno iznesu prijedlog o podizanju opisanog spomenika. Primo de Adamich je izradio crteže fontane te ih je 7. listopada, tijekom drugog posjeta gradu, svečano uručio Franji Josipu I. Na odgovor i odobrenje Cara, Riječani su morali čekati više od godinu dana. Napokon, 23. siječnja 1854., iz Beča je stiglo dopuštenje, nakon čega  je odlučeno da se radovi vezani uz njezino podizanje, kao i klesanje mramorne skulpture vladara, povjere riječkom akademskom kiparu Pietru Stefanuttiju (Rijeka, 1819.- Venecija,1858.).

Riječ je o umjetniku koji se nakon školovanja na Accademia di belle arti u Veneciji vratio u Rijeku gdje je otvorio svoj kiparski studio. Njegovu je naobrazbu zasluženo financirao Grad kroz godišnje stipendije, budući da je Stefanutti bio talentirani kipar koji je još za vrijeme studija bio nagrađivan za svoje radove u glini. To mu je omogućilo da tijekom boravka u Veneciji dobije narudžbu za izradu portretne biste riječkog gradskog liječnika Giovannija Battiste Cambierija. Vrativši se u Rijeku, isklesao je mramorne kipove svetog Emigdija i Fortunata za barokni oltar svetog Josipa u nekadašnjoj isusovačkoj crkvi svetog Vida. Međutim, ni jedna se ranija narudžba nije mogla uspoređivati s gradnjom fontane, a ponajviše klesanjem mramornog kipa Njegova Veličanstva. Gradske vlasti i Komora odlučile su kako će se fontana graditi u tadašnjoj ulici Via Lido, što bi danas odgovaralo križanju Adamićeve ulice i Ulice Ignacija Henckea.

Fontana je bila zamišljena kao oktogon, isklesan od istarskog kamena i postavljen na tri pristupne stube. U sredini bazena bilo je podignuto manje osmerokutno podnožje  s četiri lavlje glave iz kojih je izlazio mlaz pitke vode. To je podnožje činilo osnovu za grupu od četiri kamena Atlanta, koji su zajedno s postoljem činili oslonac za bazu carskog kipa izvedenog u kararskom mramoru.  Franjo Josip I., bio je prikazan kao mladoliki vladar u laganom kontrapostu, odjeven u svečanu vojnu uniformu sa svim carskim znakovljem, a od kojeg se najviše isticao orden zlatnog runa. Na bazi fontane, zajedno s kraljevskim i gradskim grbom, nalazila su se i četiri natpisa koja su spominjala zasluge građana i Komore za realizaciju spomenika.

Napokon, tri godine od sklapanja ugovora, u travnju 1857. Stefanutti je dovršio postavljanje monumentalne fontane nazvane Francesco-Giuseppina. Tom su prigodom gradske vlasti odlučile organizirati veliku proslavu i svečano otvaranje  spomenika 23. travnja 1857. u 11:30 sati. Ovaj događaj, koji se zbio pred 163 godine bio je središnja gradska manifestacija, nešto poput nedavnog otvorenja godine riječkog stolovanja europskom kulturom. Kao i u veljači 2020., tako je i u travnju 1857. grad bio prepun ljudi iz bliže i dalje okolice, a ulice su bile ukrašene zastavama i cvijećem. Nova je fontana bila okićena girlandama zelenila, a okružile su je djevojke iz riječkih gradskih škola odjevene u bijele haljine. Držeći se za ruke, simbolično su dočarale veliko jedinstvo svih riječkih stanovnika. Svečano otvorenje ispred mnoštva ljudi vodio je tadašnji predsjednik Trgovačko-obrtničke komore Iginio Scarpa, koji je u svojem govoru nabrojao niz carevih zasluga za grad Rijeku. Nakon njegova poduljeg izlaganja, kako je zabilježeno, začuo se gromoglasni pljesak i klicanje naroda „Viva, Viva Sua Maesta Francesco Giuseppe I Imperatore!“, a potom je orkestar intonirao carsku himnu. Uz njezin su zvuk svečano otkriveni fontana i kip cara Franje Josipa I. Nakon toga uslijedio je i  blagoslov kojeg je udijelio mitronosni opat Antonio Cimiotti, kanonik Zborne crkve. Završetak otvorenja obilježio je počasni plotun od 101 topovskog hitca te čitanje soneta posvećenog fontani, ali i Franji Josipu I. kao mudrom te dobrostivom vladaru Monarhije. Kao uspomenu na ovu svečanu manifestaciju mnoštvu su prisutnih podijeljene sličice s grafičkim prikazom fontane Francesco – Giuseppine.

Nažalost, riječki građani su u njezinoj ljepoti mogli uživati samo 17 godina. U veljači 1874., gradske vlasti, na čelu s gradonačelnikom Giovannijem Ciottom, iznenadno su odlučile ukloniti fontanu, odnosno premjestiti je zbog nove prometne regulacije obale. Ubrzo je proveden i javni natječaj te su svi poslovi oko njezina uklanjanja dovršeni u travnju 1874. godine. Posve je razumljivo da micanje fontane može biti uvjetovano strelovitim ekonomskim razvojem grada i njegovim nužnim urbanističkim širenjem, odnosno procesima koji su bili potaknuti snažnom industrijalizacijom i modernizacijom tijekom druge polovice 19. stoljeća. Međutim, nameće se pitanje je li njezino demontiranje bilo posljedica prikrivenog revolta vlasti i građana uslijed događaja iz 1868. kada su nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe, famoznim dokumentom ,,Riječka krpica“, grad i luka pripali ponovno pod nadležnost ugarskih vlasti. Stoga je, zbog jednog, drugog ili oba razloga, monumentalna fontana bila u cijelosti rastavljena te je od njezina izvornog izgleda ostao sačuvan tek mramorni kip cara Franje Josipa I., koji se od tada selio s jedne lokacije na drugu, da bi danas bio smješten u mračnom kutu stubišta Državnog arhiva u Rijeci. Ovaj izuzetno vješto isklesan mramorni kip s jasnim portretnim karakteristikama Cara ostao je potpuno zaboravljen i lišen konteksta, daleko od očiju javnosti.

Naposljetku, uklanjanje ili izmještanje portretnih kipova važnih ličnosti oduvijek je bilo posljedica aktualne političke situacije. U skladu s tim, nedavno smo svjedočili odluci predsjednika Republike Hrvatske – Zorana Milanovića kojom je biste hrvatskih povijesnih ličnosti iz predvorja Ureda predsjednika premjestio u muzeje. Upravo me je ovaj potez, bez ikakvih ideoloških i političkih konotacija, potaknuo na razmišljanje ne bi li se mramorni kip cara Franje Josipa I. iz Državnog arhiva u Rijeci mogao premjestiti na neko primjerenije mjesto, poput novog sjedišta Muzeja grada Rijeke, što će biti smješteno u upravnoj zgradi nekadašnje šećerane. Ovaj prostor dojmljive kvadrature, a u koji se k tome ulazi kroz visoko prizemlje, mogao bi Stefanuttijevu kipu poslužiti kao idealna arhitektonska kulisa pomoću koje bi se mogla primjereno valorizirati njegova umjetnička kvaliteta. Podsjetimo, riječ je ovdje o najvažnijem djelu najznačajnijeg riječkog kipara 19. stoljeća. Uz to, ovaj je kvalitetan kip jedini „preživjeli“ dio važnog urbanog obilježja – nekadašnje monumentalne fontane Francesco–Giuseppine, ali i svjedočanstvo o posjetu Cara Franje Josipa I. Rijeci, kao i o kulturno-političkom ozračju koje je dominiralo gradom sredinom 19. stoljeća. Zar takav vrhunski povijesni dokument nije zaslužio da bude iznesen na danje svjetlo? Zar struka nije široj javnosti dužna na primjeren način predstaviti gradsku povijest, kao i ono najbolje što su riječki sinovi iznjedrili na području umjetničkog stvaralaštva?