Ime autora: Angelo De Putti  (Padova, oko 1675.  – Istra ?, nakon 1730.)
Naziv umjetnine: Sveti Nikola
Smještaj: pročelje župne crkve svetog Nikole, Pazin
Vrijeme nastanka: 1726.
Materijal: kamen
Dimenzije: visina 130 cm
Naručitelj ili donator: Matija Godina, pazinski kapelan

Kameni je kip svetog Nikole postavljen u jednostavnu lučno zaključenu nišu iznad glavnog portala župne crkve u Pazinu. Skulptura je smještena na trostranom postamentu blago konkavnih bočnih stranica na čijem je prednjem dijelu isklesana pergamena s tekstom: ISTA STATVA/ VERE/ POSITA FVIT/ SVB MATTHIA/ GODINA CAPE/ LLANO PROPRIO/ AERE. Ovaj je natpis ujedno i kronogram pa se razriješen čita kao 1726. godina. Svetac stoji na pravokutnoj bazi, tijela blago nagnuta prema lijevoj strani. Odjeven je u pontifikalnu odjeću, odnosno albu sa stolom prekriženom na prsima i pektoralom te je zaogrnut plaštem. U spuštenoj ljevici drži knjigu s tri zlatne kuge, a desnicom blagoslivlja. Bradata staračka glava ovjenčana je mitrom, a pogled mu je usmjeren na lijevo.

O skulpturi je prvi temeljitije pisao Giuseppe Bisauz citirajući natpis na njezinu postolju te smatrajući da je riječ o lijepom venecijanskom radu iz 17. stoljeća. Za ispravno čitanje kronograma te za atribuciju kipa Angelu De Puttiju zaslužan je Matej Klemenčič.

Angelo De Putti (Padova, oko 1675.  – Istra ?, nakon 1730.) bio je učenik i zet poznatog vičentinskog kipara Angela Marinalija (1654. – 1702.). Rasprostranjenost De Puttijevih djela od Emilie Romagne, Veneta, Furlanije, Kranjske, Koruške Primorja, Kvarnera te Istre, svjedoči o tipičnom primjeru drugorazrednog kipara vagabunda koji se seli u potrazi za naručiteljima. Nije neobično da se je kraj majstorove karijere najvjerojatnije odvio upravo u Istri gdje su se  u trećem desetljeću 18. stoljeća sakralni prostori punili brojnim kamenim kipovima, jamačno pristupačne cijene. Pazinski se sveti Nikola, po tipologiji lika i kvaliteti izvedbe može usporediti s kiparevim kamenim skulpturama svetog Augustina i Ambrozija izrađenima godinu dana ranije, točnije 1725., za pročelje crkve San Carlo u Ferrari. Svi su ovi likovi derivirani iz ranijih De Puttijevih kipova, primjerice svetih ljubljanskih biskupa Genadija i Flora iz katedrale u Ljubljani (1712. – 1713.) ili istovremenog svetog Nikole iz župne crkve u Radovljici. Za ovu grupu kipova De Putti je koristio modele svog učitelja Angela Marinalija. Vrijedi stoga upozoriti na Marinalijeve monumentalne kipove svetog Ambrozija i Augustina u venecijanskoj crkvi San Nicolò al Lido, a koji su mogli biti uzori za kasnije redakcije skulptura svetih biskupa u De Puttijevom opusu, pa tako i za pazinskog svetog Nikolu. Na ovoj se istarskoj skulpturi zapaža vitalnost klesanja staračkog izraza lica, kao i nešto mekše definiranje draperije. Djelo je nastalo u trenutku majstorove selidbe u Istru, najvjerojatnije u Poreč, kako je ispravno pretpostavio Matej Klemenčič.

Angelo De Putti je u Istri, zajedno sa svojom radionicom, izveo brojne skulpture, kao i mnoštvo manjih kipova anđela i kerubini razasutih po brojnim gradićima i selima na Poluotoku. Uz pazinskog svetog Nikolu, među najkvalitetnija majstorova djela mogu se uvrstiti kipovi porečkih zaštitnika svetih Maura i Eleuterija nekoć u Eufrazijani, a od 19. stoljeća u župnoj crkvi svetog Roka u Novoj Vasi Porečkoj te skulpture Kalvarije u Žminju iz 1727. godine.

Prema natpisu na postamentu, naručitelj kipa titulara pazinske župne crkve bio je kapelan Matija Godina. On je djelo pribavio vlastitim sredstvima, a kako je i zabilježeno na posvetnom natpisu. Čini se da se je upravo na kapelana Godinu ugledao i svećenik Mihovil Rovis kada je 1727. o vlastitom trošku dao postaviti kameni kip svetog Mihovila na pročelje župne crkve u Žminju, a kako doznajemo iz slične pergamene isklesane na postolju skulpture. Ovaj žminjski kip također je isklesao Angelo De Putti.

Bibliografija: G. Gravisi, „La circoscrizione ecclesiastica della contea di Pisino“, Archivio veneto, LXXII [s. V, XXX-XXXI], 1942., str. 50-51; G. Biasuz, „Di alcune sculture venezianedei secoli XVII e XVIII nell’Istria, Atti e memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia Patria, 1, 1949, str. 287; M. Klemenčič, N. Polajnar Frelih, ”Baročni črni oltarji ljubljanskih kamnoseških delavnic“, Zbornik za umetnostno zgodovino, n. v. XXXVIII, 2001., str. 158; M. Klemenčič, „Scultura barocca tra Venezia, Gorizia, Ljubljana e Fiume“, Saggi e memorie di storia dell’arte, 2006., str. 274; J. Šiklić, Crkva svetog Nikole u Pazinu, Pula, 2006., str. 50, 52; B. Resman, Pogledi na Puttija ali o globalnosti lokalnega, u: Slovenska umetnost i njen europski kontekst. Izabrane rasprave I, (ur. B. Murovec), Ljubljana 2007., 109-110; isti, „Neznani Robba u Pazinu“, Acta artis historiae Slovenica, 12, 2007., str. 160; D. Tulić, Kamena skulptura i oltari 17. i 18. stoljeća u Porečko-pulskoj biskupiji, doktorska disertacija, Zagreb, 2012., str. 276-277, 871; M. Klemenčič, Beneško baročno kiparstvo v Ljubljani, Ljubljana 2013., str. 39; D. Tulić, u P. Marković, I. Matejčić, D. Tulić; Kiparstvo 2. Umjetnička baština istarske crkve/ Scultura 2. Il patrimonio artistico della chiesa istriana, Pula-Pola, 2017., str. 39, 280-281.; D. Tulić, Kiparsko altaristička oprema, u: Crkva svetog Mihovila u Žminju, (ur. E. Orbanić), Žminj 2017., str. 91.

DT