Ime autora: Jacopo Contieri (Padova, oko 1676. – Udine, 17.10.1759.)

Naziv umjetnine: sveti Šimun Apostol i sveti Antun Padovanski

Smještaj: glavni oltar nekadašnje Zborne, danas župne crkve Uznesenja Marijina u Rijeci

Vrijeme nastanka: 1720.-1725.

Materijal: mramor

Dimenzije: visina kipova 191 cm i 189 cm

Naručitelj ili donator: Simone Orlando (Venecija?, oko 1640. – Rijeka, 18.2.1719.)

Kipovi svetog Šimuna Apostola i svetog Antuna Padovanskog postavljeni su na nadvratnike  ophoda koji čini integralni dio glavnog oltara nekadašnje Zborne crkve u Rijeci podignutog između 1720. i 1725. godine. S lijeva je smješten mramorni kip svetog Šimuna Apostola odjeven u tuniku i ogrnut plaštem. On u lijevoj ruci drži knjigu, a desnicom se oslanja na veliku pilu – simbol svojeg mučeništva. Muževno se licu sveca ističu snenim poluzatvorenim očima te vješto klesanom dugom i valovitom bradom. Na kružnoj bazi kipa isklesan je kiparov potpis IACOB.CONTIERVS.P.S. Iznad desnog prolaza na kvadratnom postamentu smješten je kip svetog Antuna Padovanskog. Svetac je obučen u franjevački habit te u lijevoj ruci ima knjigu na kojoj sjedi Dijete Isus, a desnicom pridržava cvijet ljiljana. Njegovo mladenačko lice melankoličnog pogleda ovjenčano je kosom isklesanom u plitkim pužolikim uvojcima. Na bazi kipa također je majstorov potpis: IACO.s CONTIERVS.

Raskošni mramorni oltar i njegova kiparska dekoracija zaokupljali su istraživače još od kraja 19. stoljeća. Prve fragmentarne podatke o naručiteljima pregradnje svetišta nekadašnje Zborne crkve donio je Giovanni Kobler. Taj je riječki povjesničar zapisao kako je patricijska obitelj Orlando za velebni pothvat izdvojila čak 60 000 dukata. Tijekom tridesetih godina 20. stoljeća Giuseppe Poglajen i Giuseppe Viezolli pronašli su iznimno važne arhivske dokumente koji svjedoče o kronologiji preuređenja  Zborne crkve. Na ova se istraživanja nadovezao svećenik Luigi Maria Torcoletti objedinivši ih u monografiji o riječkom Duomu. Međutim, povijesnu umjetničku analizu oltara i njegovih kipova prva je obradila Radmila Matejčić iznijevši tvrdnju kako je kipar Jacopo Contieri riječku narudžbu dobio u trenutku kada je boravio u Ljubljani i radio za tamošnju isusovačku crkvu svetog Jakova. Također, autorica se dotakla i ikonografije kipova pišući da su oni ujedno sveci imenjaci zaštitnici oca Simonea Orlanda i njegove dvojice sinova. Slovenski povjesničar umjetnosti Blaž Resman je Contierijev riječki opus nadopunio skulpturama anđela na atici glavnog oltara Zborne crkve datirajući ih oko 1725. godine. Podrobniju analizu nastanka riječkih kipova iznio je Matej Klemenčič. On smatra kako je padovanski kipar narudžbu dobio za vrijeme boravka u Ljubljani 1720.-ih, a da je Orlandove s majstorom mogao povezati rektor isusovačkog kolegija u Ljubljani, Riječanin Zaharija Gladić. Prema tome su riječke skulpture mogle biti naručene i isklesane u Ljubljani do kraja 1722. ili nešto kasnije te poslane iz Venecije. Pišući o Jacopu Contieriju u Mošćenicama i Hvaru, Damir Tulić pronalazi predložak za riječki kip svetog Antuna Padovanskog. Riječ je istoimenom kipu sveca nad vratima sakristije padovanske bazilike svetog Antuna, djelu Giovannija Bonazze (Venecija, 1654., – Padova, 1736.) iz 1708. godine. Konačno, rekapitulaciju dosad poznatih podataka o naručiteljima i monumentalnom oltaru donosi Danko Šourek.

Padovanski kipar Jacopo Contieri zabilježen je u hrvatskoj povijesti umjetnosti kao majstor čija djela nalazimo na području Istre, Kvarnera i Dalmacije. Arhivski je prvi put zabilježen 1698. kada u Padovi pristupa Bratovštini kipara. Nakon Padove, odlazi u glavni grad Serenissime u kojem djeluje nekoliko godina. Osim u Veneciji, boravio je i u Ljubljani tijekom trećeg desetljeća 18. stoljeća te je tom prilikom isklesao kipove za isusovačku crkvu svetog Jakova. Tijekom 1724. i 1728. bio je članom Collegio degli Scultori u Veneciji, da bi se potom preselio zajedno sa svojom bottegom na područje Veneta i Furlanije gdje je sa sinom Giacomom (Venecija ? – Udine, 1787.) izradio velik broj djela. Contieri je u kiparskom izričaju bio vjeran sljedbenik slavnog Giovannija Bonazze. Ipak, u njegovim djelima nedostaje Bonazzine klesarske mekoće te prepoznatljive liričnosti likova. Međutim, riječki se kipovi mogu uvrstiti među najkvalitetnija Contierijeva djela na kojima se izravno vidi Bonazzin utjecaj. Tako je za riječki kip svetog Antuna Padovanskog kao model poslužio istoimeni Giovannijev kip nad vratima sakristije padovanske bazilike svetog Antuna.

Naručitelj monumentalnog oltara i kipova u nekadašnjoj Zbornoj crkvi u Rijeci bio je Simone Orlando. On je u Rijeku najvjerojatnije došao iz Venecije tijekom sedmog desetljeća 17. stoljeća. U gradu je prvi put dokumentiran 1675. kada se spominje kao kum na krštenju djeteta obitelji Ozbich. Simone se 1680. oženio Anom Benzoni s kojom je imao dva sina: Antonija Giacoma i Giovannija Battistu. Tijekom sljedećih tridesetak godina Simone je kroz svoje poslove stekao golemo bogatstvo što mu je omogućilo da 6. ožujka 1703. bude proglašen riječkim patricijem, a 6. veljače 1715. dobije i kranjsko plemstvo. Taj je bogati trgovac i brodovlasnik bio član najstarije riječke bratovštine Majke Božje Žalosne, a istovremeno je obnašao i funkciju gradskog vijećnika. Kao cijenjeni pripadnik riječkog plemstva prilikom zasjedanja gradskog vijeća u Kaštelu 13. listopada 1713. uputio je prijedlog da će o svojem trošku financirati pregradnju svetišta i gradnju novog oltara u  glavnoj gradskoj crkvi. Dvije godine kasnije, 10. svibnja 1715., Simone je gradskim vlastima i predstavnicima Kaptola iznio svoje uvjete vezane uz preuređenje svetišta. Tražio je da se grad pobrine za pregradnju sakristija i postavljanje komemorativne ploče u čast njegove obitelji, a od Kaptola je zahtijevao povlašteno mjesto ukopa u svetištu za njega i obitelj. Međutim, kako on umire u veljači 1719. sve je poslove oko gradnje oltara prema očevim željama preuzeo njegov najstariji sin Antonio Giacomo. Dvanaest godina nakon prvotne inicijative Simonea Orlanda, konačno je 1725. završeno raskošno svetište riječke Zborne crkve s novim monumentalnim oltarom na kojeg je postavljeno i platno bergamskog slikara Cristofora Tasce (Bergamo, 1661. – Venecija, 1735.). Nova su arhivska istraživanja pokazala kako su naručitelji u cijelosti diktirali ikonografski program oltara. Mramorne skulpture svetih Šimuna i Antuna, te svete Ane i Margarete, kao i naslikani likovi svetog Franje Ksaverskog te svete Barbare, predstavljaju osobne zaštitnike i imenjake članova obitelji Orlando.

Bibliografija: G. Kobler, Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume, vol. I, Fiume, 1896.,str. 130.; G. Poglajen, „Memorie cronologiche relative alle chiese e al Capitolo di Fiume“, Fiume. Rivista semestrale della Societa di Studi Fiumani in Fiume, IX, 1931., str. 130.; L. M. Torcoletti, Il Duomo vecchio di Fiume, Fiume, 1932., str. 11-12; G. Viezzoli, „Contributi alla storia di Fiume nel Settecento“, Fiume. Rivista semestrale della Societa di Studi Fiumani in Fiume, XI-XII, 1933. – 1934., str. 121 – 122; R. Matejčić, ,,Jacopo Contieri barokni padovanski kipar u Rijeci i Mošćenicama“, Dometi, 8, Rijeka, 1977., 102-107; Radmila Matejčić, ,,Barok u Istri i Hrvatskom primorju“ u. A. Horvat, R. Matejčić, K. Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb, 1982., str. 500-502; B. Resman, Barok v kamnu, Ljubljana, 1995., str. 64; M.Klemenčič, ,,Scultura barocca in Istria tra Venezia, Gorizia, Lubiana e Fiume“, Saggi e Memorie di storia dell’arte, Venezia, 2006., str. 270-272; D. Tulić, „Prilozi za Jacopa Contierija i Giuseppea Bernardija“, Acta artis historiae Slovenica, 13, Ljubljana, 2008., str. 83-84., D. Šourek, Mramorna skulptura i altaristika XVII. I XVIII. stoljeća na području Rijeke i Hrvatskog primorja (doktorski rad), II, Zagreb, 2012., str. 316-326; D. Šourek, Altarističke radionice na granici: barokni mramorni oltari u Rijeci i Hrvatskom primorju, Zagreb, 2015., str. 134-135; D. Tulić, ,,Cristoforo Tasca i Giovanni Battista Augusti Pitteri: nepoznate slike i njihovi naručitelji na sjevernom Jadranu“, Ars Adriatica, 9, Zadar, 2019., str. 90-91

MP