Ime autora: Carlo Picco (Cividale, 1710. ?)

Naziv umjetnine: Glavni oltar novigradske katedrale s balustradom i skulpturama

Smještaj: župna nekoć katedralna crkva svetog Pelagija, Novigrad

Vrijeme nastanka: 1749. – 1754.

Materijal: istarski vapnenac, bijeli, crveni, ljubičasti i sivi mramor

Dimenzije: visina oltara 450 cm, širina 260 cm

Naručitelj i donator: novigradski biskup Marino Bozzatini (1742. – 1754.)

Srednjovjekovna trobrodna bazilika svetog Pelagija bila je do 1828. godine katedralna crkva Novigradske biskupije. Građevina je značajno obnovljena sredinom 18. stoljeća, a gradnja njezinog mramornog oltara predstavlja jednu od najvještije izvedenih baroknih transformacija starijeg liturgijskog prostora u Istri. Novi je oltar postavljen u glavnom brodu ispred kora uzdignutog iznad starije kripte, a različita visina svetišta i lađe uspješno je povezana umetanjem dvokrakog stubišta ograđenog balustradama s kamenim kipovima. Mramorni je oltar podignut na tri stube, a na stipesu oblikovanom poput trapeza isklesana je kartuša s reljefom Večera u Emausu te grb biskupa Marina Bozzatinija. Na sredini menze smješten je monumentalni poligonalni tabernakul s tronom, koji izgleda poput raskošno uređenog paviljona sa središnjom nišom za izlaganje monstrance. Čitava je arhitektura tabernakula opremljena malenim skulpturama putta i kerubina te natkrivena plitkom lukovičastom kupolom s kipićem Uskrslog na vrhu. Bočno od oltara, s obje su strane smještene stube kojima se pristupa povišenom koru, dok se onima iza oltara silazi u kriptu. Na balustradama uz stube smješteni su kameni kipovi putta koji pridržavaju liturgijske simbole: klasje, kalež s hostijom, križ, kadionice te biskupske grbove. Sa stražnje strane oltara okrenutog prema koru bio je podignut maleni stipes s menzom, ukrašen kartušom i grbom biskupa Bozzatinija, a služio je kao kanonički oltar. On je u 19. stoljeću prenesen u novigradsku crkvu svete Agate na mjesnom groblju.

Antonio Alisi u svojim bilješkama o Novigradu navodi podatak da je oltar posvećen 1764. Na sceničnost oltara i svetišta upozorila je Radmila Matejčić ističući promišljenost oltarne cjeline, dok je Giovanni Radossi katalogizirao biskupske grbove. Međutim, najznačajnije podatke o ovom sklopu, temeljene na arhivskim vrelima, iznosi Luigi Parentin. On je utvrdio kako je 20. listopada 1749. u Bujama biskup Marino Bozzatini (1742. – 1754.) sklopio ugovor s altaristom Carlom Piccom iz Palmanove o podizanju novog glavnog oltara. Majstor je obećao posao dovršiti u roku od godine dana, do studenog 1750., uz nagradu od 400 dukata, uključujući i 400 lira što ih je primio kao kaparu. No, biskup je zaposlio Carla Picca i na uređenju bočnih stubišta u istarskom kamenu s balustradama i kipovima osmero putta, tako da su se izdaci udvostručili. Majstor je isklesao čak osam prelatovih grbova na tabernakulskom oltaru i balustradama.

Carlo Picco (Cividale, 1710. ?) djelatan je u drugoj i trećoj četvrtini 18. stoljeća na području Veneta, Furlanije i Istre, a pripadao je altarističko-klesarskoj obitelji iz Palmanove. Iz te obitelji poznati su Andrea, Carlov brat, te Michele, najvjerojatnije njihov otac. U skladu s tadašnjom praksom, Carlo je radio u obiteljskoj radionici koja je mramornim oltarima i liturgijskim namještajem opskrbljivala brojne sakralne prostore Furlanije, Veneta, ali i šire. Među oltarima koje je podigla radionica Picco, ističu se oni bočni u župnoj crkvi u Bagnaria Arsi, nastali između 1743. – 1777., oni u zbornoj crkvi u Morteglianu iz 1752. te glavni oltar u župnoj crkvi u Firmanu kraj Permariacca iz 1761., kao i istovremeni oltar u sakristiji katedrale u Cividaleu. Godine 1765.,  skupa s Paolom Zulianijem, Carlo radi glavni oltar župne crkve u San Canzian d’Isonzo, a 1772. dva bočna oltara u župnoj crkvi u Remanzaccu.

Monumentalni novigradski Piccov tabernakul djeluje poput izložene dragocjene monstrance, a taj je dojam nadopunjavao i veliki zastor – baldahin, koji je nekad visio s pozlaćene krune iznad oltara, raskriljujući se nad cijelom širinom prezbiterija. Postavljanje ograde s prozračnim balustradama, na kojima su u živim gestama smještene skulpture osmorice putta s biskupskim grbovima i euharistijskim znakovima, pomirilo je visinsku razliku između glavnog broda i kanoničkog kora uzdignutog nad kriptom, čime je dodatno istaknut tabernakul u središtu. Treba upozoriti da je novigradski tabernakul, vrlo vjerojatno, poslužio i kao model za monumentalno svetohranište iz 1761. na glavnom oltaru župne crkve u Kanalu (Slovenija), a koji je također Carlovo djelo.

Carlo Picco, vjerojatno je u istoj mjeri altarist i skromni kipar, stoga je posve opravdano pretpostaviti da je skulptorska oprema novigradskog oltara nastala u Carlovoj radionici. Kiparski najdorađeniji dio oltara je stipes s reljefom Večera u Emausu. Ipak, taj se maleni reljef doimlje više poput spretno dočarane sličice, nego li ozbiljnije osmišljene kompozicije s dodatnom scenografijom. Vrlo je vjerojatno da su se ovakve reljefne scene na stipesima oblikovale uz pomoć grafičkih predložaka ili pak redukcijom teme većih slikarskih ili reljefnih cjelina na središnji dio. Slaba kopija ove Večere u Emausu izvedena je 1800. na stipesu glavnog oltara crkve Gospe od Puka, također u Novigradu.

Portret novigradskog biskupa Marina Bozzatinija, 1742.,
sakristija župne crkve, Novigrad

Naručitelj i donator glavnog oltara bio je novigradski biskup Marino Bozzatini (1742. – 1754.). Rođen je 1690. u mjestu Piove di Sacco, a bio je i kanonik tamošnje crkve. Doktorirao je teologiju u Padovi, a u listopadu 1742. preuzeo je siromašnu istarsku biskupiju koja je tada brojila oko 7000 duša. Uslijed opće zapuštenosti Novigrada, uložio je veliki trud i pozamašnu svotu vlastitog novca kako bi obnovio katedralnu crkvu. U vizitaciji otposlanoj u Rim 1752. navodi kako je sagradio novi mramorni oltar koji je zamijenio onaj stariji, drveni što je istrunuo, a to je učinio utrošivši čak 800 vlastitih dukata. Prelat je umro u Bujama te je 1754. pokopan u tamošnjoj crkvi Svete Marije od Milosrđa. Portret biskupa Bozzatinija iz 1742. sačuvan je u sakristiji župne crkve. Uz čak osam biskupovih grbova isklesanih na oltaru i balustradama, visoko na tjemenu luka apside postavljen je laskavi natpis zahvale koji slavi donatora. On glasi: HAEC/ PROPRIO AERE CAETERA/ EXEMPLO REV: D: D:/ MARINI BOZZATINI EPIS/ IN SECULA VIVAT/1754. Ljepota svetišta novigradske katedrale ishod je cjelovito zamišljenog arhitektonsko-kiparskog zahvata koji je, u ovakvom obliku, jedinstven u interijerima sakralnih prostora sjeveroistočnog Jadrana.

Bibliografija: L. Parentin, Cittanova d’Istria, Trieste, 1974., str., 174 – 175; R. Matejčić, Barok u Istri i Hrvatskom primorju, u: A. Horvat, R. Matejčić, K. Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb, 1982., str. 512 – 513, 606 – 607; I Grah, „Izvještaji novigradskih biskupa Svetoj Stolici (1558. – 1808.) II. dio“, Croatica Christiana Periodica, br. 17, god. X, 1986., str. 128-129; G. Radossi, „Stemmi di rettori, vescovi e di famiglie notabili di Cittanova d’Istria“, Atti Centro di Richerche Storiche – Rovigno, XIX, 1988. – 1989., str. 289; A. Alisi, Istria. Città minori, Trieste, 1997., str. 44., D. Tulić, Kamena skulptura i oltari 17. i 18. stoljeća u Porečko-pulskoj biskupiji, doktorska disertacija, Zagreb, 2012., str. 433-435, 840-845; D. Tulić, u P. Marković, I. Matejčić, D. Tulić; Kiparstvo 2. Umjetnička baština istarske crkve/ Scultura 2. Il patrimonio artistico della chiesa istriana, Pula-Pola, 2017., str. 349-352.

DT