Ime autora: –

Naziv umjetnine:

Smještaj: Petrapilosa

Vrijeme nastanka: početak 13. st.

Materijal: kamen pješčenjak

Dimenzije: –

Naručitelj ili donator: Vulingius de Petra Pilosa (početak 13. st.)

Ruševine srednjovjekovne feudalne utvrde Petrapilose (tal. Pietrapelosa, u Istarskom se razvodu naziva Kostel) nalaze se uz rječicu Bračanu, jednu od pritoka rijeke Mirne, duboko u unutrašnjosti sjevernog dijela istarskog poluotoka. Utvrda je smještena na vrhu vapnenačkog grebena, visoko iznad riječne doline, na mjestu s kojeg se mogao dobro nadzirati put koji je prolazio podno nje. Riječne se doline u kraškim krajevima zbog svoje prohodnosti oduvijek koriste kao prometni pravci pa je isti slučaj bio s rijekom Mirnom i njezinim pritokama koje su pružale mogućnost komunikacije između kontinentalnog zaleđa i obale.

Sjeverna strana utvrde Petrapilsa na kojoj se nalazi crkva Sv. Marije Magdalene, dok su ostaci branič kule i palasa skriveni iza naknadno izgrađenog Schildmauera (foto: Jsoip Višnjić)

Najstariji povijesni podaci o Petrapilosi datiraju s početka 13. st. Naime, kada 1208. g. akvilejski patrijarsi postaju istarski markgrofovi u izvorima se počinju pojavljivati njihovi vazali koji gospodare ovim posjedom. Prvi poznati feudalac koji uz svoje ime veže naziv utvrde bio je Vulingius de Petra Pilosa, spomenut u dokumentu iz 1210. g. Ova obitelj upravlja utvrdom narednih stoljeće i pol, kada gospodare zemljištima sjeverno i južno od gornjeg toka rijeke Mirne, Petrapilosom, Grožnjanom i imaju snažan utjecaj u upravi Motovuna te spadaju među najznačajnije istarske plemićke obitelji tog razdoblja. Utvrda ostaje u vlasništvu akvilejskog patrijarha do 1421. g., kada uz Oprtalj i Buzet, njegove posljednje posjede u Istri, potpada pod Mlečane. Posljednjih desetljeća patrijaršijske prisutnosti na poluotoku u Petrapilosi su bili smješteni markizi, patrijarhovi predstavnici u pokrajini, čemu i kasniji posjed duguje svoje ime, Markizat Petrapilose. Nakon mletačkog osvajanja, 1440. g. dodijeljena je koparsko–piranskom plemiću Nikoli Gravisiju zbog zasluga oko otkrivanja protumletačke urote Padovanaca. Od tada pa sve do 1869. g., kada se konačno ukidaju feudalne obveze u monarhiji, Gravisi ostaju vlasnici ovog posjeda. Utvrda je izgorjela u požaru koji ju je zahvatio dvadesetih godina 17. st. i nakon toga najvjerojatnije nije obnavljana.

Ostaci utvrde Petrapilose izgrađene na izvanrednom strateškom položaju iznad doline riječice Bračane (foto: Josip Višnjić)  

Arheološka istraživanja pokazuju kako gradnju prvotne utvrde možemo smjestiti u period kraja 11. ili početka 12. st., vrijeme u kojemu posjed najvjerojatnije dolazi u ruke akvilejskih patrijarha. U ovu fazu možemo smjestiti gradnju prvotne, jednostavne obrambene strukture formirane na najvišem dijelu uzvišenja, okružene jednostavnim bedemom poligonalnog tlocrta prilagođenog dostupnom prostoru. Onodobna je utvrda, sudeći prema sačuvanim ostacima, mogla služiti prije svega utilitarnoj svrsi nadzora i kontrole obližnjih važnih komunikacija i eventualnog sprječavanja širenja teritorija obližnjih gradskih komuna prema unutrašnjosti.

Sljedeća razvojna faza donosi gradnju obrambene kule na zapadnoj strani kompleksa te gradnju zgrade palasa koja je bila prislonjena neposredno uz samu kulu. Vjerojatno nedugo nakon toga gradi se i crkva Sv. Marije Magdalene s pripadajućim dijelom obrambenih struktura vanjskog dvorišta te objekt ispred glavnog ulaza tadašnje utvrde. U to se vrijeme vanjski bedem pružao približno 11 metara od crkvice prema zapadu tvoreći uski prolaz koji je na ulaznom dijelu bio natkriven i najvjerojatnije bačvasto nadsvođen te je funkcionalno preuzimao ulogu svojevrsnog propugnakula. Također, izgrađeno je još nekoliko objekata unutar središnjeg kompleksa utvrde. Najkasnije u ovoj fazi, nanošenjem velike količine ilovače na stjenovitu podlogu te formiranjem kružnog udubljenja s kamenim taložnikom na dnu, formirana je i vodosprema u prostoru unutarnjeg dvorišta.

Kako je odreda riječ o sadržajima koji su izrazito karakteristični za srednjovjekovne feudalne utvrde, gotovo nezamislive bez njih, njihovu gradnju treba povezati s pojavom plemićke obitelji de Petrapilosa koja od početka 13. st. u feudu drži ovaj posjed. Gradnju kule treba povezati ne samo s funkcionalnim zadaćama nadzora i obrane, nego i simboličkom funkcijom povezanom s isticanjem povlaštenog statusa vlasnika feuda. Tadašnji vlasnik utvrde bio je stoga i naručitelj ovih opsežnih gradnji koje su dotada skromnu utvrdu pretvorili u jedan od najranijih primjera feudalnih rezidencijalnih utvrda izgrađenih na istarskom poluotoku. O samom životu Vulingiusa Petrapilose ne zna se puno, no ako je suditi prema drugim primjerima iz prve polovice 13. st., vjerojatno je bila riječ o pripadniku neke starije vazalne obitelji akvilejskih patrijarha s područja Furlanije ili Kranjske. Vjerojatno je to bio plemić germanskog podrijetla koji je preuzimanjem istarskog posjeda i izgradnjom rezidencije preuzeo naziv utvrde kao imenski pridjev i na taj način postao utemeljiteljem nove obiteljske loze.

Bibliografija: A. Benedetti, „Gli antichi Signori di Pietrapilosa“ Pagine Istriane, Trieste, 1964., str. 12-13; D. Darovec, Kostel Petrapilosa. Pazin, 1996.; D. Darovec,  Petrapilosa. Grad, rodbina, fevd in markizat. Koper, 2007.; D. Darovec, „Turpiter interfectus. The Seigneurs of Momiano and Pietrapelosa in the Customary System of Conflict Resolution in Thirteenth–century Istria“,  Acta Histriae 24, Koper, 2016., str. 1-42; I. Flego, „Markizi Gravisi iz Petrapilose na Buzeštini“, Buzetski zbornik 27, Buzet, 2001., str. 35-54;  D. Klen, „Iz prošlosti Kostela – Petra Pilose i njegovih sela“, Buzetski zbornik 2, Buzet, 1977., str. 29-50; F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku 5. Ljubljana, 1928.; A. S. Minotto, „Senato Misti (cose dell’Istria)“, AMSI (3). Parenzo, 1887.; Ž. Sirk, „Između lava i orla (I): srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari“, Nova Istra 21 (2–3), Pula, 2002., str. 171–224; J. Višnjić, Arhitektonski razvoj istarskih feudalnih utvrda, primjena metode “arheologije arhitekture” prilikom analize razvoja utvrda, doktorska disertacija, Koper, Univerza na primorskem, Fakulteta za humanistrične študije, 2018; J. Višnjić, „Petrapilosa: The arcitectural and historical developement of the structure”, Buildings of Medieval Europe. Studies in Social and Landscape Context of Medieval Buildings (ur. Duncan Berryman and Sarah Kerr), Oxford & Philadelphia, 2018., str. 115-137; J. Višnjić, „Petrapilosa – paradigmatski primjer razvoja istarske srednjovjekovne feudalne utvrde“, NOTABILE CASTRUM / CASTELLO BEN MUNITO E ORNATO. Kašteli Petrapilosa i San Vincenti u povijesnom i arhitektonskom kontekstu (ur. Josip Višnjić), Svetvinčenat, 2019., str. 12–35

JV