Ime autora: nepoznati venecijanski kipar Naziv umjetnine: sveti Jeronim Pokajnik Smještaj: kapelica svetog Jeronima, Valica (Umag)
Vrijeme nastanka: oko 1746.
Materijal: polikromirano drvo
Dimenzije: visina 109 cm
Naručitelj ili donator: Jeronim Fonda, trogirski biskup

U malenoj kapelici posvećenoj svetom Jeronimu, na začelni je zid postavljen drveni, višestruko preslikani svečev kip. Jeronim je prikazan kao pokajnik, kako jednom nogom kleči na okljaštrenom deblu, dok mu druga počiva na bazi kompozicije. Uz korijenje stabla postavljena je lubanja te otvorena knjiga. Svetac je oko bokova ogrnut draperijom što u nizu plitkih nabora pada uz panj i svečevu nogu. U ispruženoj mu je ljevici veliki križ s likom raspetog Krista, a u spuštenoj desnici drži kamen. Svetac je proćelav s dugom bradom, ima živ izraz lica i otvorena usta. Skulptura je na više mjesta napukla, a nedostaje dio knjige na bazi, kao i donji dio Jeronimove brade. No, teški preslici gustom uljanom bojom onemogućuju podrobniju analizu, posebno lica.

Skulpturu u stručnu literaturu  uvodi Vlasta Zajec 2007. godine. Autorica donosi ikonografsku genezu prikaza svetog Jerolima Pustinjaka, ističući kip Pietra Torrigianija (Firenca, 1472. – Sevilla, 1528.) iz trećeg desetljeća 16. stoljeća što se čuva u Sevilli, kao važno ishodište ovakve tipologije. Na nju se indirektno oslanja i slavni svečev kip Alessandra Vittorije (Trento, 1525. – Venecija, 1608.) nastao osamdesetih godina 16. stoljeća za Scuola di San Fantin, danas u Santi Giovanni e Paolo u Veneciji. Vittorijin svetac kleči na stijeni, uz noge mu je lav, a u ruci knjiga. Poznato je i petnaestak manjih brončanih i bjelokosnih figurica koje variraju ovu kompozicijsku dispoziciju, primjerice poput one u bečkom Kunsthistorisches Museumu. Manfred Leithe-Jasper, međutim, smatra da je bečka figurica, gdje svetac jednom nogom kleči na deblu, a u ruci ispred sebe drži veliki križ, nastala prema izgubljenom djelu bavarskog kipara u drvu Georga Petela (Weilheim, Oberbayern, 1601. – Augsburg, 1634.) budući da su sačuvana dva njegova potpisana crteža na kojima je svetac prikazan na isti način kao u Beču, odnosno u Valici. S time da kod istarske varijante izostaje lav na bazi. Treba pretpostaviti da je Petel za vrijeme svog boravka u Italiji mogao vidjeti ili skicirati slavni Vittorijin kip te ga preoblikovati u djelo dramatičnijeg pokreta te ekspresivnijeg izraza lica, a što potvrđuje i kasnija varijanta iz Valice.

Drveni je sveti Jerolim izvrsno modelirana skulptura, koja pokazuje jednako vrijednu i zanimljivu siluetu bez obzira gleda li se s prednje, bočnih ili stražnje strane. Smjela se impostacija lika nadopunjuje s vješto rezbarenom staračkom muskulaturom, opuštenih mišića i kože te s naglašenim venama na rukama, a emotivni izričaj lika dodatno ocrtava draperija što u plitkim naborima pada uz svečevo bedro. Majstor je znalački izveo zamah ruke u kojoj svetac drži kamen, a njegova snažno otvorena usta i grimasa lica jasno upućuju na pokajničku gestu. Stilske odlike ove skulpture upućuju na njezino venecijansko porijeklo, a neki elementi, primjerice izraz lica te deskriptivnost staračke muskulature, pokazuju da je nepoznati majstor zacijelo poznavao kiparska ostvarenja u drvu Antonija Bonazze (Padova, 1698. – 1763.).

Kapelicu svetog Jerolima na obiteljskom je posjedu dao podignuti biskup Jerolim Fonda 1746. godine. Malena jednobrodna građevina ima posve jednostavno pročelje zaključeno preslicom sa zvonom. Jedini njegov ukras je komemorativni natpis te biskupski grb. Tekst uklesan na kamenoj ploči glasi: D. O. M./ IN D: HIERONYMI/ ECCLAE DOCTORIS/ HONOREM/ AEDICVLAM HANC/ HIERONYMVS/ FONDA/ EPVS TRAGVRIEN:/ OLIM NONEN/ A FVNDAMENTIS/ EREXIT/ AN: DO: MDCCXLVI.

Giovanni Battista Augusti Pitteri: biskup Jeronim Fonda, Muzej grada Umaga

Jeronim Fonda se rodio u Piranu 1686., a za svećenika koparske biskupije, kojoj je pripadala Valica zaređen je 1709. godine. Studirao je u Padovi, a  obnašao je i dužnost generalnog vikara pulske biskupije. Godine 1733. imenovan je biskupom u Ninu, a potom je 1738. premješten na trogirsku katedru gdje ostaje sve do smrti 1754. godine. Biskup je najvjerojatnije u Veneciji nabavio drveni kip za svoju kapelicu želeći njezinom gradnjom potvrditi nikad prekinute veze s rodnom Istrom. Možda je baš zato, jer ga je služba odvela u Dalmaciju, izabrao lik sveca imenjaka u ikonografiji pokajnika. Jeronim Fonda je u Dalmaciji upoznao i slikara Giovannija Battistu Augustija Pitterija (Venecija, između 1691. i 1695. – Zadar ?, nakon 1759.?) kod kojeg je naručio svoj portret. Upravo tu je sliku biskup poslao za svoju kapelicu, kao svojevrsni osobni memento. Još donedavno se je ovaj prelatov portret ondje nalazio, ali je nakon drastičnog preuređenja sakralnog interijera predan Muzeju grada Umaga.

Bibliografija: V. Zajec, 2007, Kip sv. Jeronima u Valici, u: Umjetnički dodiri dviju jadranskih obala u 17. i 18. stoljeću, (ur. V. Marković, I. Prijatelj-Pavičić), Split, 2007., str. 109-119; D. Tulić, u P. Marković, I. Matejčić, D. Tulić; Kiparstvo 2. Umjetnička baština istarske crkve/ Scultura 2. Il patrimonio artistico della chiesa istriana, Pula-Pola, 2017., str. 306-309; D. Tulić, „Cristoforo Tasca i Giovanni Battista Augusti Pitteri: nepoznate slike i njihovi naručitelji na sjevernom Jadranu“, Ars Adriatica, 9, 2019., str. 101-102.

DT