Epidemija kuge koja je na području sjeverne Italije harala od 1575. do 1577. godine, u Milanu se nazivala „Kugom sv. Karla“ jer je tadašnji nadbiskup, Carlo Borromeo (kroatizirano Karlo Boromejski, 1563. – 1584.), ne samo organizirao pomoć zaraženima i razdijelio svoju imovinu siromasima, već je i osobno njegovao bolesnike. Bolest je ovaj put, čini se, stigla iz Carigrada morskim ili čak kopnenim putem, a prvo žarište na Apeninskom poluotoku bio je Trento. O epidemiji – koja je samo u Veneciji imala oko 50.000 žrtava – znamo mnogo. Poznat je točan datum njezina početka, pa čak i nulti pacijent: dana 25. lipnja 1575. u grad su stigli Lucia, kći Giacoma Cadorina, i Matteo Farcinatore, skupa sa svoje dvoje djece. Riječ je o stanovnicima jednog sela blizu Trenta koji su u Veneciji željeli raditi kao sluge te su po dolasku odsjeli u kući Vincenza Franceschija, smještenoj u kontradi San Marcilian (Cannaregio). Prvi se razbolio Matteo, zarazivši odmah svoju suprugu te potom djecu i venecijanskog domaćina.
Carlo Saraceni, Sv. Karlo Boromejski pričešćuje bolesnika zaraženog kugom, 1618.-1619., Chiesa dei servi di Maria, Cesena
Epidemija je buknula u naročito teškom trenutku za Mletačku Republiku koja je prethodnih godina izgubila dosta teritorija u istočnom dijelu Mediterana, između ostalog i Cipar, te je bila pod snažnim vojno-političkim pritiskom Španjolske i Svete Stolice. Zbog toga je državna uprava nastojala umanjiti opasnost od zaraze, baš kao što to danas čine vlastodršci diljem svijeta, manje ili više uspješno prikrivajući svoje stvarne ciljeve i prioritete. Pod ovakvim političkim pritiskom venecijanski su liječnici odugovlačili s obznanom pojave nove epidemije kuge, što je imalo strašne posljedice za gradsku populaciju. Baš kao što smo se 2020. osvjedočili da je odugovlačenje s uvođenjem strogih mjera epidemiološke zaštite imalo vrlo teške posljedice za Kinu, sjevernu Italiju, ali i Sjedinjene Američke Države. No, Venecija je 1575. imala dva lazareta, a sanitarne službe su bile bolje ustrojene nego ranije, na primjer 1510. godine.
U jeku epidemije Signoria (Minor Consiglio ili Malo vijeće) je odlučila da se započne s izgradnjom crkve posvećene Kristu Otkupitelju (tal. il Redentore) te da će se jednom godišnje od Piazze[1] do nje organizirati svečana procesija. Izrada projekta je bila povjerena Andrei Palladiju (Padova, 1508. – Maser, 1580.), no crkva je dovršena tek 1592. godine te i danas dominira Giudeccom. Palladio je fasadu ove jednobrodne građevine oblikovao po uzoru na rimski Panteon i opis Jeruzalemskog hrama. Uz nju i danas djeluje Kapucinski samostan, a svake treće nedjelje u srpnju održava se Festa del Redentore kojoj u subotu navečer prethodi veliki vatromet te se postavlja pontonski most preko Canale della Giudecca kojim je nekada dužd sa svojom pratnjom u svečanoj procesiji, kao što to danas čine svi posjetitelji, mogao doći na svečanu misu u crkvi Krista Otkupitelja.
Pogled na Palladiovu crkvu Il Redentore s pontonskim mostom preko Canale della Giudecca
No, usprkos svim zavjetima, molitvama i zazivanjima, pa čak i graditeljskim pothvatima, kuga je od 1575. do 1577. godine odnijela jednu četvrtinu stanovništva Venecije koja je tada brojila više od 190.000 duša. Zaraženi su odmah po pojavi simptoma bili smještani u Lazzaretto Vecchio (Isola di santa Maria di Nazareth blizu Lida), a preživjeli i takozvani „kontakti“ bili su izolirani u karanteni u Lazzaretto Nuovo (Isola della Vigna Murata kraj otoka Sant’Erasmo).
U to je vrijeme najveći venecijanski slikar, Tiziano Vecellio, živio u velikoj kući s okućnicom smještenoj u župi San Cancian koja je ujedno bila i njegov atelje te je po lokalitetu na kojem se nalazila dobila naziv Biri Grande. Ondje se je preselio još 1531. godine, a kao što je bilo uobičajeno za sve građane s profesionalnom aktivnošću u Veneciji ranog novog vijeka, Tizian kuću nije kupio, već unajmio. Usprkos činjenice da za slikara koji je već tada uživao veliku slavu te postizao izuzetno visoke honorare kako u Veneciji, tako i još više u inozemstvu, kupnja velike nekretnine ne bi predstavljala znatniji problem. Tizian je kuću unajmio od plemića Leonarda Molina te je nakon njegove smrti nastavio plaćati najam nasljednicima u visini od 40 dukata godišnje, često prebijajući dug značajnim investicijama u obnovu i uređenje nekretnine. S vremenom je Biri Grande postala okupljalište Tizianovih uglednih prijatelja, određene venecijanske intelektualne elite, a mnogi su plemići i potencijalni naručitelji smatrali velikom privilegijom mogućnost da zavire u ovaj svojevrsni slikarski Olimp te razgledaju djela na kojima je stari majstor u tom trenutku radio.
Kuća u kojoj je živio Tizian, objavljeno u knjizi Giuseppea Cadorina „Dello amore ai Veneziani di Tiziano Vecellio“ (Venezia, 1833.)
Kada je izbila epidemija kuge 1575. Tizian je imao oko 85 godina, jer se pretpostavlja da je rođen između 1488. i 1490. I dok godina njegova rođenja nije sigurna, mjesto je dobro poznato: riječ je o podalpskom kraju, u stvari grupi manjih naselja, nazvanih Pieve di Cadore – Župa Cadorinska. O Tizianovoj ženi Ceciliji preminuloj oko 1530. zna se vrlo malo – tek da joj je djevojačko prezime bilo Soldani te da je porijeklom i ona bila iz Pieve di Cadore. Zna se, međutim, da je Tizian imao dva sina i dvije kćeri. I dok se Lavinia (Venecija, oko 1530. – 1575?), njegova miljenica koju je u više navrata portretirao, udala 1555. godine za Cornelia Sarcinellija s kojim je imala šestero djece, najstariji sin Pomponio (Venecija, oko 1524. – ?, nakon 1594.) bio je kanonik u Milanu, a najmlađa, vanbračna kći Emilia bila je rođena između 1543. i 1548. godine. U Biri Grande je s vremešnim majstorom živo njegov mlađi sin Orazio (Venecija, 1522/25 – 1576.) koji je, iako sasvim lišen slikarskog talenta, trebao naslijediti očevu radionicu. No, on je od kuge preminuo nekoliko dana nakon Tiziana koji je umro 27. kolovoza 1576. godine. U knjizi umrlih što se čuvala u venecijanskoj crkvi San Salvador stoji da je veliki slikar „morto da febre“, umro od vrućice. Kako se u to vrijeme ovim riječima obično označavala smrt od kuge, do nedavno su svi bili potpuno suglasni o uzroku Tizianove smrti. Sasvim recentno je, međutim, izražena sumnja da je ovdje možda bila riječ o nekoj drugoj bolesti povezanoj s visokom životnom dobi.
Tizianova obitelj, objavljeno u knjizi Giuseppea Cadorina „Dello amore ai Veneziani di Tiziano Vecellio“ (Venezia, 1833.)
Krajem tog strašnog kolovoza u ateljeu u kući Biri Grande ostala su, uz neka druga djela, dva velika nedovršena platna: votivna slika dužda Antonija Grimanija, poznata pod nazivom La Fede (Vjera) i Pietà (353 x 347 cm), Tizianovo posljednje platno izvorno namijenjeno slikarevu posljednjem počivalištu. Prvo je platno bilo naručeno još 1555. godine, mnogo godina nakon smrti ovog ne baš omiljenog dužda (1521. – 1523.). Kao i druge slične votivne slike s prikazom venecijanskih poglavara i svetaca, bilo je namijenjeno jednoj od svečanih dvorana Duždeve palače. Tizianovo poznato odugovlačenje s izvršenjem narudžbi se za Grimanijevu nedovršenu sliku pokazalo spasonosnim jer je „skupljajući prašinu“ u ateljeu Biri Grande, bila pošteđena od oba velika požara koja su u Palači izbili tijekom šestog desetljeća 16. stoljeća, točnije 1574. i 1577. godine. La Fede, što se danas nalazi u Sala delle Quattro Porte, je 1590. godine dovršio Marco Vecellio (Pieve di Cadore, 1545. – Venecija, 1611.), Tizianov rođak, na čija je nejaka umjetnička pleća neočekivano pao zadatak da nastavi tradiciju najuglednije venecijanske slikarske radionice.
Tizian i Marco Vecellio, Dužd Antonio Grimani kleči pred Vjerom, 1555. – 1590., Sala delle Quattro Porte, Duždeva palača, Venecija
Pietà, koja se danas čuva u venecijanskim Gallerie dell’Accademia, nastajala je dok je gradom bjesnila bubonska kuga te, na neki način, predstavlja Tizianov osobni i umjetnički testament. Vremešni je slikar djelo namjeravao pokloniti venecijanskim franjevcima, za kapelu Isusa Krista u crkvi Santa Maria Gloriosa dei Frari, želeći zauzvrat dobiti dozvolu da ondje bude pokopan, u blizini dvije od svojih najslavnijih slika: Uznesenja Bogorodičina (1516.-1518.) i Pale Pesaro (1519.-1526.). Kada su pregovori o postavljanju slike u kapelu propali, slika je bila vraćena u atelje u Biri Grande te je tek tijekom prve polovice 17. stoljeća bila smještena u crkvu Sant’Angelo iz koje je u vrijeme velike purifikacije venecijanskih sakralnih prostora krajem 18. i početkom 19. stoljeća dospjela u Gallerie dell’Accademia. Gdje je na koncu Tizian bio pokopan nije poznato, no u vremenu između 1842. i 1852. godine podignut je u slikarevu čast monumentalni rano-historicistički spomenik od bijelog kararskog mramora što dominira desnim brodom Frara.
Luigi Zandomeneghi, Spomenik Tizianu, 1842.-1852., Santa Maria Gloriosa dei Frari, Venecija
I dok kipar Luigi Zandomeneghi (Colognola ai Colli, 1778. – Venecija, 1850.) Tiziana prikazuje poput venecijanskog Zeusa ili, bolje rečeno, Jupitera na tronu, okruženog personifikacijama umjetnosti (Slikarstvo, Skulptura, Crtež i Arhitektura), slika koju je Tizian želio postaviti iznad svojeg groba bavi se sasvim drugim temama: smrću, euharistijskom žrtvom i Uskrsnućem.
Tizian, Pietà, 1575.-1576., Gallerie dell’Accademia, Venecija
Središnja je tema platna smrt, prikazana u vidu Bogorodice koja u krilu drži tijelo svojeg mrtvog Sina, dok s njezine desne strane Marija Magdalena glasno svijetu obznanjuje svoju bol. Na suprotnoj strani kleči sv. Jeronim (prema nekim autorima Nikodem ili Josip iz Arimateje) nježno držeći Kristovu ruku. Sasvim je jasno da je Tizian, baš poput Michelangela (Caprese, 1475. – Rim, 1564.), želio u liku oronula starca, ali i sveca, odnosno novozavjetne ličnosti, prikazati sebe u ovoj tužnoj sceni, aludirajući na tragiku ljudske sudbine, na suočavanje sa smrću i posljednjim stvarima našeg postojanja. Sve se odvija ispred edikule rustikalnih kontura koja podsjeća na rješenja Giulia Romana (Rim, 1499. – Mantova, 1546.) i Sebastiana Serlia (Bologna, prije 1490. – Fontainebleau, između 1553. i 1557.). Njezina središnja niša završava polukupolom presvučenom pozlaćenim teserama mozaika te podsjeća na unutrašnjost sv. Marka, no prikaz pelikana koji kljunom ranjava svoje grudi da bi krvlju nahranio mladunce snažno aludira na Kristovu žrtvu i Uskrsnuće. Uz lijevi i desni rub kompozicije prikazani su kameni postamenti s lavljim glavama, još jednim simbolom Venecije, na kojima stoje kipovi Mojsija i Helespontske sibile što simboliziraju svijet ante i sub legem.
Obiteljski grb Tiziana Vecellia i njegovih potomaka (izmijenjen po dobivanju visoke titule comes palatii koju mu je 1533. godine udijelio Karlo V.)
Čini se da je u trenutku izbijanja epidemije kuge Tizian ovu dramatičnu i sumornu kompoziciju preobrazio u tradicionalni ex-voto, dodavši u desnom kutu prikaz uobičajene, rustikalno oslikane zavjetne drvene pločice na kojoj vidimo dva muškarca u suvremenoj odjeći kako kleče ispred nebeskog ukazanja Marije s mrtvim Kristom u naručju. Da je ovdje riječ o samom Tizianu i njegovu sinu Oraziu, potvrđuje obiteljski grb koji se nazire iza zavjetne pločice. Dinamičan, skicozan i raskošan Tizianov potez na ovom djelu povremeno prerasta u jedva artikulirane površine mekanih kontura. No, još uvijek se jasno razlikuje od ruke Jacopa Palme Mlađeg (Venecija, 1548./50. – 1628.) koji je djelo dovršio[2] kako ukazuje i natpis uz donji rub slike: ,,Quod Titianus inchoatum reliquit/ Palma reventer absolvit deoq. dicavit opus” (ono što je Tizian ostavio nedovršenim, Palma je s poštovanjem dovršio i djelo Bogu posvetio).
[1] U Veneciji postoji samo jedna Piazza (doslovno – trg), a to je ona sv. Marka. Svi drugi trgovi se nazivaju campo, campiello ili corte, ovisno o veličini.
[2] Njegova je intervencija, ipak, ograničena samo na anđela s bakljom, natpis i sjenčanja koja prekrivaju nedovršene rubove i spojeve različitih naslikanih površina.
