Ime autora: nepoznati majstor

Naziv umjetnine: Nadgrobna ploča Nikole Raubera

Smještaj: klaustar nekadašnjeg augustinskog samostana sv. Jeronima, Rijeka

Vrijeme nastanka: 1482. (datacija na ploči); vjerojatno početak 16. st.

Materijal: svijetlosivi kamen

Dimenzije: 205 x 93 cm

Naručitelj ili donator: Nikola Rauber, kapetan Rijeke

Nadgrobna ploča prikazuje lik viteza u prirodnoj veličini izveden u visokom reljefu. Njegove su ruke visoko savinute u laktu i podbočene o struk: u lijevoj drži ratni malj dok desnom pridržava dršku mača u koricama. Mladoliko lice viteza individualizirano je portretnim crtama poput naglašenog korijena nosa, jagodica i punih usana. Lice uokviruju bujni uvojci kose koje drži povez od dvije tordirane trake s velikim cvijetom na čelu iz kojeg izvire perjanica od četiri nojeva pera povijena u gornjem djelu. Nad vitezom je isprepleteno granje vinove loze s plodovima, što tvori neku vrstu organičke arkade. Pored vitezovih nogu nalaze se dva grba sačinjena od štitova tipa a tacca s pripadajućim ukrasima. Površina desnog štita je potpuno izlizana te je njegov sadržaj izgubljen. Lijevi grb sadrži prikaz polovine tijela propetoga bika s prstenom u nosu i kuglicama na rogovima. Ista se životinja ponavlja nad krunom kacige. Cijeli je prikaz naglašeno simetričan i statičan. Nadgrobna je ploča uokvirena blago skošenim okvirom na kojem je uklesan natpis na njemačkom jeziku: HI LEIT BEGRAWEM DER EDEL VND VEST NICLAVS RAVBER DER GESTORBEN IST XXX TAG IENnVARI ANnO DomiNI MCCCCLXXXII (Ovdje leži pokopan plemenit i silan Nikola Rauber, koji je umro 30. dana siječnja godine gospodnje 1482).

Ploča do sada nije bila predmetom zasebnih istraživanja, niti je podrobnije analizirana kao skulptorski rad već se uglavnom spominjala u radovima autora povijesnih studija o Rijeci i samostanu. Ivan Kukuljević Sakcinski prvi donosi njezin epigrafski sadržaj kojeg je čitao dok je ploča još bila na svojoj izvornoj poziciji u podnici kapele Bezgrešnog Začeća. Ondje je bilježi i Giovanni Kobler uglavnom govoreći o osnutku kapele te braći Rauber kao njezinim utemeljiteljima. Riccardo Gigante nešto kasnije opisuje heraldički sadržaj ploče, pri čemu je datira u 1486. godinu. U dosad najopsežnijoj studiji o kompleksu samostana, Luigi Maria Torcoletti spominje ploču, donosi njezin natpis i reprodukciju, ali se zadržava isključivo na povijesnim činjenicama o braći Rauber. Povjesničari umjetnosti tek su osamdesetih godina prošloga stoljeća skrenuli pozornost na ovu ploču. Vanda Ekl ju je, bez pobliže analize, uvrstila u pregled gotičkoga kiparstva u Istri, a na sličan način ploču navodi Radmila Matejčić u pregledu riječkih spomenika. Ploču kasnije spominju konzervatorski elaborati o inventaru samostana, bez povijesno-umjetničke analize i uz navođenje netočnoga podatka o crvenom mramoru kao materijalu od kojeg je izrađena.

Kao što je navedeno, ploča je izvorno bila postavljena u središtu poda kapele Bezgrešnog Začeća koju su  dali podignuti braća Rauber, Gašpar i Nikola. Potonji je u njoj i pokopan. Podizanjem zavjetnih kapela u drugoj polovini 15. stoljeća formira se današnji izgled klaustra samostana sv. Jeronima. Sama kronologija izgradnje kapele nije jasno definirana. Kao najranija godina uzima se 1482. što se čita na nadgrobnoj ploči. Nikolu Raubera se u početku smatralo ključnom ličnošću u podizanju kapele jer se njegov bojni mlat ili buzdovan tumačio kao graditeljski čekić. On se spominje kao kapetan Devina, Trsta, Pazina, Kastva, Mošćenica i Veprinca u razdoblju od 1470. do 1482. godine, kada umire. Nikolin brat, Gašpar Rauber, bio je kapetan Rijeke 1483., 1493. i 1494. godine. Ova imućna obitelj je u vlasništvo dobila Adelsberg (Postojnu) i Duino 1490. godine, a od prije su posjedovali teritorije u Štajerskoj i Kranjskoj. Smatra se kako su dvojica braće odlučila podignuti kapelu u augustinskom samostanu za čiju dataciju postoje tri orijentira. Već spomenuta godina na nadgrobnoj ploči (1482.), zatim fragmenti natpisa na reutiliziranim blokovima kamena u dovratnicima ulaza u kapelu s godinom 1485. te oporuka Katarine Rauber, žene Gaspara, iz 1515. godine, kada kapela, nakon mletačkih napada i razaranja Rijeke, još nije bila izgrađena ili dovršena. U tom je kontekstu vrlo indikativna i činjenica da grobnicu Gaspara, koji umire kasnije i izdašno donira izgradnju kapele, nalazimo u podnici  klaustra izvan kapele dok je Nikolina postavljena unutar kapele. Stoga je upitno nastaje li ploča Nikole Raubera u godini njegove smrti ili kasnije, tek tijekom ili nakon izgradnje kapele. Vremenski odmak od smrti pokojnika i izrade nadgrobne ploče nije neobična pojava. U obližnjem Novom Vinodolskom tako nalazimo ploču modruškog biskupa Kristofora koja nastaje gotovo dvadeset godina nakon njegove smrti. 

Tip nadgrobnih ploča s prikazom pokojnika u viteškom oklopu karakterističan je za razdoblje gotike i sadržajem odgovara dvorskoj viteškoj kulturi kasnog srednjeg vijeka. Na prostoru srednje Europe nalazimo na brojne primjere sličnih nadgrobnika što se javljaju u dvije varijante. Prvi i češći tip predstavlja nadgrobna ploča nad grobnicom u podu, a drugi je nadgrobni spomenik koji se uspravno postavljao uz zidove crkve ili kapele a pored groba pokojnika kojeg se častilo. Pokojnici se obično smještaju pod gotičkim baldahinima, s oružjem ili zastavama u rukama, a često im se pod nogama nalazi pas, kao simbol vjernosti. Brojne primjere kasnog 15. i 16. stoljeća nalazimo u Mađarskoj, Austriji i Njemačkoj. U susjednoj Sloveniji ističe se primjer nadgrobnika Fridrika Celjskog na Ptujskoj Gori, dok u Hrvatskoj toj skupini spomenika pripadaju oni Nikole i Lovre Iločkog u Iloku. Na prostoru austrijskih zemalja velik je broj nadgrobnih ploča i spomenika ovog tipa, s kraja 15. i početka 16. stoljeća, bio vezan za prostor Salzburga. U tom umjetničkom krugu u posljednjoj četvrtini 15. stoljeća počinje prevladavati tip nadgrobnih spomenika s prikazom pokojnika zamjenjujući onaj stariji, s heraldičkim obilježjima.

Riječka ploča svojim oblikovanjem proizlazi iz umjetničkog i kulturnog kruga austrijskih zemalja, vjerojatno prostora Salzburga i Bavarske, u kojima se kasnogotički izraz dugo zadržava, a renesansni realizam postupno usvaja. Nadgrobni spomenik Heinricha Wallera zu Wildthurn iz  Reichersdorfa u Bavarskoj, nastao 1521. godine, zatim, nadgrobna ploča Hansa Panichera iz 1507. u Kuchlu te ploča Hansa Herzheimera nastala nakon 1508. godine u Ausseeu, samo su neki od primjera sličnih riječkoj ploči. Posljednja dva austrijska primjera rad su Hansa Valkenauera, najznačajnijeg salzburškog kipara s kraja 15. i prve četvrtine 16. stoljeća. Na njima se primjećuju varijacije u položaju tijela, naglašava se pokret i kontrapost dok kasniji, bavarski primjer, pak zadržava tradicionalni statički položaj ljudskog tijela. Za navedeni su umjetnički krug specifični i motivi poput baldahina od vinove loze i granja te karakteristično oblikovanje kose u nizovima voluminoznih uvojaka koje nalazimo na riječkoj ploči.

Može se zaključiti kako nadgrobnik Nikole Raubera proizlazi iz salzburško-bavarskoga umjetničkog kruga u kojem se, za sada nepoznati majstor, mogao formirati i djelovati te tako biti upoznat s radovima onodobnih glavnih majstora, poputa Veita Stossa ili Hansa Valkenauera, koji djeluju na kraju 15. i početkom 16. stoljeća. Na Rijeci bližem, slovenskom, prostoru u prvoj četvrtini 16. stoljeća djeluju dva majstora za koje se pretpostavlja slična provenijencija. U Škofjoj Loki i okolici tako nalazimo majstora Jakoba Schnitzera koji izvodi nekoliko kamenih reljefa. Drugi je majstor Osbald Kittel koji unosi renesansni izraz u slovensko kiparstvo u kamenu. Njemu su približena i dva kvalitetna rada u Istri, točnije Pazinu. Riječ je o nadgrobnoj ploči Mosconi s prikazom anđela i tabernakulu što nastaju oko 1540. godine u crkvi sv. Nikole. Na radovima ovih majstora nalazimo neke sličnosti s riječkom pločom, kao što su arkade od stabala i granja ili uvojci kose. Te su sličnosti ipak tek posljedica istih izvora na kojima su se  majstori napajali te se riječku nadgrobnu ploču Rauber ne može približiti jednome od njih. Ono što je potrebno istaknuti na djelima Schnitzera i Kittela, kao i na riječkom nadgrobniku, natpisi su pisani renesansnom humanistikom, a ne gotičkom minuskulom koja se na austrijskom i donjenjemačkom prostoru zadržava dugo u 16. stoljeće. Ta se pojava može pripisati većoj izloženosti talijanskim renesansnim utjecajima u južnim pokrajinama austrijskih zemalja.

Nadgrobna je ploča Nikole Raubera kvalitetno kiparsko djelo nastalo importom iz neke strane radionice ili djelovanjem putujućeg majstora na samom kraju 15., no vjerojatnije na početku 16. stoljeća. Nedefinirana kronologija izgradnje kapele i sam način oblikovanja upućuju na zaključak da ploča nije mogla nastati 1482. godine kada umire Nikola Rauber. Svojom posebnošću i kiparskom kvalitetom ploča se ističe na širem geografskom prostoru te je vrijedan trag u povijesti samostana kao i svjedok društvenih, kulturnih i umjetničkih razmjena Rijeke i njezinog feudalnog plemstva s okolnim europskim prostorom. 

Bibliografija: I. Kukuljević Sakcinski, Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah i t. d. u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1891., str. 203.; G. Kobler, Povijest Rijeke, prijevod djela: Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, 1896, Opatija, 1995., str. 256-257.; R. Gigante, „Blasonario Fiumano“, Fiume: rivista della società di studi Fiumani, god. XII-XIV, 1935-1936., str. 152; L. M. Torcoletti, La chiesa e il convento degli agostiniani di Fiume, Rijeka, 1944., str. 41-43;  V. Ekl, Gotičko kiparstvo u Istri, Zagreb, 1982., str. 140; R. Matejčić, Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Rijeka, 1988., str. 47; Inventar crkve svetog Jeronima i dominikanskog samostana u Rijeci, konzervatorski elaborat br. 638., stručni tim: Čikić D., Krizmanić D., Labus N., Peršen A., Ministarstvo kulture RH, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Rijeci, Rijeka, 2005., bez paginacije, inv. br. 86;

IB