Ime autora: Gaspare della Vecchia (Venecija, 1653. – 1735.)

Naziv umjetnine: Večera u kući farizeja

Smještaj: crkva Marije od Milosrđa, Buje

Vrijeme nastanka: 1711. godina

Materijal: ulje na platnu

Dimenzije: 300 x 200 cm

Naručitelj: biskup Nicolò Gabrieli (Udine, 1684. – 1718.)

Na platnu relativno velikih dimenzija oslikana je scena iz Kristova života opisana u Lukinom evanđelju kao Večera u kući farizeja. U središnjem dijelu prikaza za stolom nalazi se Krist sa svojim sugovornikom Farizejom. Krist u stavu govornika podiže svoju desnu ruku koju postavlja prema Farizeju, dok se lijevom nadlakticom naslanja na stol. Farizej, bradati starac, odjevenim u bogatu robusnu tkaninu u žaru rasprave podiže obje ruke te se odmiče od stola. U desnom dijelu formata slike prikazan je mladić približen promatraču, a pored njegovih nogu smještena je velika posuda na koju se slikar potpisao kao „Gaspar, sin Pietra Vecchije koji je platna izradio u Veneciji 1711. godine“ (GASPAR PETRI VECCHIA FILIVS/ FACI(EB)AT VENETIIS AN(N)O MDCCXI). Desna Kristu prikazana je zaplakana grešnica koja mu kosom i pomašću maže noge, a na nju je nepoznata skupina ljudi u drugom planu uperila svoje začuđene poglede. Prizor se odvija u prostoru nalik otvorenom trijemu iz kojeg seže pogled na arhitekturu susjedne građevine.

Djelo pripada ciklusu od osam slika koji se temelji se na prikazivanju Kristovih čuda, vrlo značajnih u umjetnosti protureformacije označavajući time vraćanje temeljnih ideja kršćanskog nauka. Mletački majstor Gaspare della Vecchia čuda prikazuje kroz scene: Večera u kući farizeja, Uskrsnuće sina udovice iz Naina, Porezni novčić, Scena pranja nogu, Susret Krista i Samarijanke, Krist i preljubnica, Svadba u Kani i Čudo umnažanja kruha i riba.

Ciklus slika koje Gaspare della Vecchia radi za brodove crkve Marije od Milosrđa u Bujama spominje već 1867. godine Giuseppe Urizio u Relazione storica della chiesa della B. V. Miracolosa di Buje in Istria. Urizio povezuje narudžbu s tadašnjim novigradskim biskupom, Nicolòm Gabrielijem, koji kreće u temeljitu obnovu sakralnih prostora nakon gusarske pljačke Novigrada 1687. godine. Iako Gaspare svoju slikarsku naobrazbu stječe kod baroknog slikara, svog oca Pietra della Vecchije, u ciklusu slika iz Buja pokazuje težnju prema kompozicijskim rješenjima cinquecenta. Slikarevu inspiraciju starijim majstorima u ciklusu iz Buja prvi ističu Carlo Donzelli i Giuseppe Maria Pilo u I pittori del Seicento Veneto usporedbom arhitektonske scenografije slike Svadba u Kani Andree Vicentina iz 1594. godine. Odmicanjem od baroknog, dramatičnog tona prikaza i snažne patetike svoga oca, Gaspare se priklanja neoveronesovskoj struji u Veneciji krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Rodolfo Pallucchini zapaža umjetnikovo korištenje svijetle palete boja na Bujskom ciklusu kako bi se prilagodio novim likovnim strujanjima. Iako je i dalje u Gaspareovom likovno-stilskom izrazu najprisutniji utjecaj njegova oca, Massimo de Grassi ističe kako se umjetnik korištenjem pastelnih nijansi i panoramskih kadrova odmiče od stilskih rješenja seicenta. Ipak, Višnja Bralić ukazuje na Gasparevu nemogućnost da se potpuno odmakne od tada već zastarjelih očevih fizionomija i oblikovanja figura. Izražavanjem osjećaja likova kroz dramatične gestikulacije ruku te mimikom lica, Gaspare se potpuno oslanja na očeve predloške.

Oblikovanje ruku s naglašenim tankim, rastvorenim i šiljastim prstima prepoznatljiva je Gaspareva karakteristika koju ponavlja na svim slikama Bujskog ciklusa. Slikar formira dubinu prostora predimenzioniranim likovima koji se uz rub slike kreću prema gledatelju kao što je to u slučaju mladića smještenim uz desni rub slike Večera u kući farizeja. Također, karakteristično je Gaspareovo razvijanje kompozicije koso u prostor, istaknuto u slikama Čudo umnažanja kruha i riba i Pranje nogu.

O Gaspare della Vecchiji nije sačuvano mnogo biografskih podataka. Rođen je kao najstarije od četvero djece poznatog mletačkog baroknog slikara Pietra Della Vecchije (Vicenza, 1603. – Venecija, 1678.) i slikarice Clorinde (Venecija, oko 1627. – 1715.), kćeri Nicolasa Régniera (Maubeuge 1591. – Venecija, 1667.). Gaspare formira slikarski nauk u očevoj radionici, ali se više ističe kao matematičar, kartograf i teoretičar glazbe, negoli kao slikar. Doduše, osim ciklusa slika iz Buja, njegovu popularnost među naručiteljima perifernog dijela Serenissime pokazuju sačuvana djela Mojsije i mjedena zmija i Sv. Šimun apostol u crkvi sv. Marije od Anđela u Poreču, Sv. Petar iz Alcantare iz župne crkve u Grožnjanu te biblijski prizori u crkvi sv. Maura u Izoli, dok u Veneciji zasad nisu zabilježeni njegovi radovi.

Poslijetridentski ikonografski program katoličke obnove u crkvi Marije od Milosrđa započinje biskup Nicolò Gabrieli 1687. godine narudžbom djela Mistična vizija sv. Ruže Limske i Smrt sv. Gaetana iz Thiene padovanskog slikara Francesca Zanelle (Padova, spominje se od 1666. – 1716.). Inventar crkve biskup ponovno obogaćuje 1711. godine narudžbom slika mletačkog majstora Gasparea della Vecchije. Nicolò Gabrieli rođen je u Rivoltu kod Udina u plemićkoj obitelji. Bio je doktor prava i akvilejski kanonik, a na mjesto novigradskog biskupa postavljen je 1684. godine. Nakon gusarske pljačke Novigrada 1687. godine, sklanja se u Buje gdje boravi samo tri godine te od tamo upravljao biskupijom. Godine 1717. odrekao se pozicije biskupa i teško bolestan vratio se u Udine gdje umire 1718. godine.

Bibliografija:

G. Urizio, Relazione storica della chiesa della B. V. Miracolosa di Buie in Istria, Trst 1867.,  str. 50.; G. Caprin, L’Istria Nobilissima, II., Trst 1907., str. 197.; A. Santangelo, Inventario degli oggetti d’arte d’Italia, V., Provincia di Pola, Rim 1935., str. 20-21.; C. Donzelli; G. M. Pilo, I pittori del Seicento veneto, Firenca 1967., str. 408-409.; R. Pallucchini, La pittura veneziana del Seicento, II., Milano 1981., str. 180.; R. Matejčić, „Barok u Istri i hrvatskom primorju“, Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982., str. 553-556.; B. Aikema, „Pietro della Vecchia, a profile“, Saggi e Memorie di Storia dell’Arte, br. 14, 1984., str. 81-82.; A. Alisi, Istria. Città minori (1937.), Trst 1997., str. 29.; M. de Grassi, „Dipinti inediti di Gaspare della Vecchia in Istria“, Arte in Friuli Arte a Trieste, br. 18-19., 1999., str. 221-224.; V. Bralić, Oltarne slike 18. stoljeća u Istri, magistarski rad, Zagreb 2000., str. 29-33.; V. Bralić, „Slikarstvo XVIII. stoljeća u Istri, Hrvatskom primorju i na Kvarnerskim otocima“, Hrvatska i Europa: kultura, znanost i umjetnost, 3, Barok i prosvjetiteljstvo, Zagreb 2003., str. 696-697.; V. Bralić, „Večera u kući farizeja“, Slikarska baština Istre, Zagreb/Rovinj 2006., str. 130-132., kat. 29.; V. Bralić, Barokno slikarstvo u sjevernojadranskoj Hrvatskoj – slikari, radionice i utjecaji, doktorski rad, Zagreb 2012., str. 109-114.

Lara Blažina