Ime autora: –
Naziv umjetnine: Kaštel Rota
Smještaj: Momjan
Vrijeme nastanka: 1548.
Materijal: kamen pješčenjak
Dimenzije: –
Naručitelj ili donator: Simone I Rota (vijesti od 1540. – 1570.)

Na izoliranoj stijeni iznad doline rijeke Argile, na sjeverozapadu istarskog poluotoka, nalaze se ruševine momjanske utvrde. Još uvijek sačuvana kula kvadratnog tlocrta i pripadajući obodni zidovi te ostaci sustava podiznog mosta kojim se pristupalo utvrdi, u kombinaciji s njezinim dominantnim položajem, stvaraju jednu od najimpresivnijih slika srednjovjekovnog fortifikacijskog graditeljstva u Istri. Osim mogućnosti nadzora prometa, položaj utvrde nudio je i neobično dobre mogućnosti obrane u uvjetima srednjovjekovnog ratovanja. Naime, stijena na kojoj je utvrda izgrađena sa svih je strana okružena strmim i dubokim liticama koje su jamčile sigurnost njezinih stanovnika.

Povijesni podaci o momjanskoj utvrdi donose vijesti o dinamičnim zbivanjima u koje su njezini vlasnici, pa i sama utvrda bili uključeni. Utvrda je imala i relativno dug vijek korištenja s obzirom da se prve vijesti o njezinim vlasnicima javljaju već od 30–ih godina 13. st., a napuštena je 30–ih godina 19. st. U tom su periodu pripadajućim posjedom vladali i u utvrdi stolovali predstavnici obitelji De Mimiliano, grofova Goričkih, Wachspeutel, Habsburg, Topplach, Raunach te Rota. Grafički prikazi utvrde iz relativno recentnog vremena (18. i 19. st.) pokazuju koliko nemilosrdni mogu biti procesi propadanja napuštenih objekata, koji se u svega stotinjak godina, od velebnih zdanja u punoj funkciji, pretvaraju u oskudne ruševine s tek nekoliko sačuvanih zidova.

Dolaskom utvrde u vlasništvo obitelji Rota na njoj se dešavaju značajne građevinske preinake. Strukturama postojeće srednjovjekovne utvrde tada počinju dominirati građevine renesansnih stilskih karakteristika. Materijalni ostaci predmetne razvojne faze iznimno su oskudni, no spomenuti prikazi svjedoče o značajnom opsegu tadašnjih pregradnji. Od sačuvanih građevinskih struktura ovoj fazi možemo pripisati ostatke ulaznog portala definiranog bočnim polustupovima s bazama i kapitelima na kojima je počivao profilirani nadvratnik renesansnih stilskih karakteristika, i pripadajućeg mosta kojim je bio premošten duboki klanac, a vrlo vjerojatno i zazidane otvore merlatura kule koja je u tom trenutku dobila i krovnu konstrukciju. Ovoj fazi izgradnje najvjerojatnije pripada i velika bifora na sjevernom zidu. Njezino otvaranje ostavlja mogućnost da se je u spomenutoj fazi ovdje nalazila neka reprezentativnija građevina.

Ipak, najznačajnija zgrada kompleksa postaje tada izgrađeni, a danas gotovo u cijelosti srušeni palas. Riječ je o građevini podignutoj na mjestu starijeg palasa, koji je ovom prilikom u potpunosti negiran, a njegove su strukture inkorporirane u novoizgrađenu zgradu. Palas ove faze zauzimao je cijelu širinu dvorišta, u tlocrtu je imao pravokutnu formu te četiri kata i potkrovlje. Zgrada je bila zaključena četverostrešnim krovom, a na zapadnoj je strani, u samom središtu objekta postojao luminarij. Južna fasada objekta bila je podijeljena s pet horizontalnih nizova otvora, a na prvom i drugom katu su funkcionirali balkoni do kojih se dolazilo kroz jednostruka, odnosno dvostruka vrata. Iako tek parcijalno vidljiva na predmetnim prikazima, zapadna je fasada bila podijeljena na sličan način. Po svemu sudeći, drugi i treći kat su imali rezidencijalnu funkciju. Na sjevernom se zidu prema rasporedu otvora ponovno razaznaje unutarnja podjela prostora na pet etaža. I ovdje se pojavljuje balkon, ovoga puta na razini prvog kata.

Osim stilskih karakteristika opisanih objekata, o vremenu njihove izgradnje, odnosno o naručitelju predmetnih radova, svjedoči i obiteljski grb koji potvrđuje dataciju gradnje, a koji je nekoć bio ugrađen nad glavnim portalom. Riječ je o grbu obitelji Rota, koja je 27. siječnja 1548. došla u posjed utvrde. Tada su naime braća Bartolomej i Jakob Raunach prodali Momjan za 5.550 dukata Simonu I Roti. On je potjecao je iz stare i ugledne bergamske plemenitaške obitelji koja se u ratu između cara Karla V Habsburgovca i kralja Françoisa I Valoisa i Venecije borila na francuskoj strani, za što je kao nagradu dobila francusko plemstvo. Zaključenjem mira u Crespyu 1544. Simone I Rota, koji je po majci bio Mlečanin te oženjen Mlečankom, seli se na teritorij Serenissime, odnosno u Istru. Uz već 1548. kupljeni momjanski posjed, 1552. od koparske obitelji Bratti kupuje posjed Sipar kraj Umaga. Simone I umire 1570. g.

Bibliografija: C. De Franceschi, „Il ramo dei Duinati di Momiano e ili suo secolo di storia“, AMSI 50, Parenzo,  1938., str. 75–112; M. Kos, „Doneski k zgodovini Istre v srednjem veku“, Vjesnik Kraljevskog hrvatsko–slavonsko–dalmatinskog zemaljskog arkiva (18), Zagreb, 1916.; F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku 5, Ljubljana, 1928.; I. Milotić, Momjanski kapitulat/ Il Capitolare di Momiano. Buje, 2014.; A. S. Minotto, Acta et Diplomata e regio tabulario Veneto usque ad saec. XV.summatim regesta Vol. I, Sect. I.: Documenta ad Forumjulii, patriarchatum Aquileiensem, Tergestum, Istriam, Goritiam spectantia. Venezia, 1870.; S. Rota, „Notizie sui tre casati di Momiano“, Archeografo Triestino (N. S. 12, 3–4), Trieste, 1886.; S. Rota, „Notizie sui tre casati di Momiano“, Archeografo Triestino (N. S. 13, 3–4). Trieste, 1887.; Ž. Sirk, „Između lava i orla (I): srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari“, Nova Istra 21 (2–3), Pula, 2002., str. 171–224; M. Šamšalović, „Momjanski katastik“, Vjesnik historijskog arhiva u Rijeci 5, Rijeka, 1959., str. 121–254.; P. Štih, „K zgodovini nižjeg plemstva na Krasu in v Istri“, Zgodovinski časopis 45 (4), Ljubljana, 1991., str. 549–557.; P. Štih, „Goriški grofje in geneza Goriške grofije“, Acta Histriae 3, Koper, 1994., str. 55–70.; P. Štih, Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri in na Kranjskem, Ljubljana, 1997.;  P. Štih, I conti di Gorizia e l’Istria nel Medioevo, Rovigno, 2013.; G. F. Tommasini, „De Commentarj storici–geografici della Provincia dell‟Istria“, Archeografo Triestino (IV), Trieste, 1837.

JV