Za razliku od istovremene europske barokne baštine, slavonski dvorci 18. stoljeća izrazito su slabo istraženi. Nekolicina radova se pozabavila njihovim konzervatorskim, urbanističkim i planskim aspektima, međutim tema je vrlo sporadično obrađena čak i s kulturno-povijesnog gledišta. Najveći doprinos iznjedrila je 1998. godine knjiga Dvorci i perivoji u Slavoniji Mladena i Bojane Obad Šćitaroci koja je donijela koristan pregled objekata, no od tada je prošlo dvadesetak godina. Osim ponekog svijetlog primjera istraživanja pojedinačnog dvorca, sustavnije obrade tog tipa stambene arhitekture, nastale u periodu nakon oslobođenja od Osmanlijske vlasti, do danas nije bilo.
01. Dvorac princa Eugena Savojskog, Bilje
Međutim, riječ je o velikom broju narudžbi značajnih stranih i domaćih plemićkih obitelji te istaknutih pojedinaca. Njihova prisutnost u Slavoniji posljedica je dijeljenja zemljišta zaslužnim vojskovođama i obiteljima koje su se istaknule u protuturskim borbama u razdoblju nakon oslobođenja, u procesu dekameralizacije. Nakon što je krajem 17. stoljeća Slavonija ponovno bila pripojena u sustav Habsburške Monarhije, nastojalo se urediti feudalne odnose i vlastelinstva. Nakon mira u Srijemskim Karlovcima, ali i godinama nakon, u procesima stabilizacije, Slavonija je bila gotovo u potpunosti opustošen prostor u kojem je malobrojno preostalo stanovništvo malo znalo o prijašnjim zemljoposjednicima, a jasnija slika stanja dobila se prilikom prvog popisivanja zemljišta i pučanstva 1698. godine. U takvoj situaciji je Bečki dvor proklamirao načelo da je Slavoniju oslobodila carska vojska zbog čega vladaru pripada pravo raspolaganja sveukupnim zemljištem. Plemstvu koje je moglo dokazati vlasništvo nad posjedima, bili su uvaženi zahtjevi, međutim takvih je slučajeva bilo malo. Dvorska komora je stoga u ime vladara preuzela upravu nad slavonskim posjedima, no ubrzo se uvidjelo da eksperiment sa slavonskim zemljištem nije isplativ jer je zemlja bila pusta i bez radne snage, pa je Carski dvor odlučio rasprodati sve slavonske posjede i time podmiriti velike rashode. Stoga je čitav teritorij postao ratni plijen koji se razdijelio zaslužnim pojedincima.
S obzirom na slab početni interes, jedan je dio posjeda prenesen u crkveno vlasništvo. Na takvom je imanju, primjerice, sagrađen dvorac u Kutjevu. Kralj Leopold I. taj je posjed 1689. darovao zagrebačkom kanoniku Ivanu Josipu Babiću koji je potom imenovan naslovnim opatom i vlastelinom kutjevačke gospoštije. On je u Kutjevo i doveo isusovce koji su potom od 1721. do 1735. podignuli dvorac i crkvu Blažene Djevice Marije. Dokidanjem isusovačkoga reda 1773. prestala je i njihova uprava u Kutjevu te je dvorac na aukciji prodan obitelji Turković, a kasnije je još nekoliko puta promijenio vlasnike, uglavnom stranog porijekla. Usprkos brojnim promjenama vlasništva, sačuvao je izvorni izgled zahvaljujući poštivanju povijesne izvornosti prilikom obnove u 20. stoljeću te je danas u funkciji, adaptiran u prostor za sastanke i organizacije domjenaka koncerna Agram.
Uz ostale značajne nagrade koje je car Leopold I. dodijelio slavnom vojskovođi, princu Eugenu Savojskom, darovao mu je i imanje u Bilju gdje si je početkom 18. stoljeća princ dao sagraditi lovački dvorac. Bila je to, nakon gradske palače u Beču i dvorca u Ráckeveu, treća građevina koju je taj čuveni ratnik dao podići na nekom od svojih posjeda. Riječ je o najznačajnijem baroknom dvorcu 18. stoljeća na prostoru Slavonije koji je u hrvatskoj povijesti umjetnosti donedavno bio posve zanemaren. Značajniju obradu objelodanio je Zlatko Uzelac tek 2014. godine, uspoređujući arhitekturu biljskog dvorca s ostalim prinčevim arhitektonskim poduhvatima. Dvorac ima oblik pravilnog četverokuta sa zatvorenim unutrašnjim dvorištem. Okružen je zvjezdastom utvrdom te predstavlja kompleksnu cjelinu dosta velikog tlocrta uključujući u svoj sastav pomoćne gospodarske zgrade pa i dvorsku kapelicu. No, ovaj je dvorac vrlo nizak, poput obične stambene kuće, iako tvori tlocrtno veću površinu od dvorca u Ráckeveu, dok mu prinčeva bečka palača gotovo može stati u unutrašnje dvorište. S obzirom na činjenicu da je biljski dvorac građen u vrijeme kada je Johann Lucas von Hildebrandt bio jedini i glavni arhitekt prinčevih gradnji, Zlatko Uzelac smatra gotovo sigurnim da je taj sjajan bečki arhitekt zaslužan i za ovo zdanje. Osim što je riječ o posjedu slavnog naručitelja, biljski bi dvorac stoga mogao imati veliki značaj i u kontekstu profane barokne gradnje na području Slavonije.
02. Dvorac obitelji Hilleprand von Prandau u Valpovu
Dvorac u Valpovu je također nastao tijekom prve polovine 18. stoljeća, pregradnjom i dogradnjom srednjovjekovne utvrde, no zadržavši njezin zatvoreni tlocrtni oblik. Iznad ulaza, na prvom katu tornja nalazi se prozor u vrhu kojega se smjestio grandiozni grb obitelji. Riječ je o značajnoj austrijskoj barunskoj lozi Hilleprand von Prandau, porijeklom iz Tirola. Posjed su 1721. godine dobili od kralja Karla VI. koji je valpovačko vlastelinstvo, kao nagradu za brojne državničke zasluge, darovao istaknutom njihovom članu, Petru II. Antunu, austrijskom izaslaniku na osmanlijskom dvoru i članu Dvorske komore u Beču. Danas je dvorac dijelom pretvoren u Muzej grada Valpova koji, uz niz drugih muzeja Slavonije, čuva bogatu zbirku te istaknute vlastelinske, bibliofilske, kolekcionarske i donatorske obitelji.
Posjedi u Iloku i okolici bili su poklonjeni Liviju Odescalchiju, predstavniku bogate i utjecajne rimske obitelji i nećaku pape Inocenta XI. koji se angažirao u potpori protu-osmanlijskim ratovima. Međutim, osim što je bio član ugledne obitelji, Livio se i osobno istaknuo sudjelovanjem u obrani Beča 1683. godine zbog čega je dobio niz počasti. Između ostaloga i titulu srijemskog kneza te posjed na kojemu je sagradio iločki dvorac koji će u konačnici poprimiti tlocrt u obliku slova „U“. Danas je cjelovit kompleks obnovljen i adaptiran u muzej, a zbog iznimno vrijedne povijesne slojevitosti odlučeno je da se prezentiraju najznačajnije faze njegove izgradnje. Kako u srednjoeuropskoj baroknoj tradiciji nije pronašao komparativnih primjera gradnje neožbukanom opekom, kao što je to slučaj na pročelju iločkog dvorca, te uslijed još nekih analogija, Vladimir Marković smatra da uzore ovoj gradnji valja tražiti u rimskoj arhitekturi.
03. Dvorac obitelji Odescalchi u Iloku
Vukovarsko vlastelinstvo kupio je 1736. godine Karlo Filip Eltz, nadbiskup Mainza i njemački knez izbornik te član bogate, ugledne i dugovječne njemačke obitelji. Od sredine 18. stoljeća započeo je snažan urbanističko-arhitektonski razvoj Vukovara, a u sklopu te barokno-klasicističke obnove počeo se graditi i poznati vukovarski dvorac. U prvoj polovici 18. stoljeća bile su izgrađene manje kurije, a tek kasnije, od 1749. do 1751. Karlov je nećak i nasljednik, Anselmo Kazimir grof Eltz na mjestu jedne od njih sagradio novo zdanje. Tijekom 18. i 19. stoljeća, nakon brojnih dogradnji, ta je kurija prerasla u velebni dvorac koji je danas u funkciji Muzeja grada Vukovara.
04. a Dvorac obitelji Eltz u Vukovaru
04. b – Grb obitelji Eltz na dvorcu u Vukovaru
Kraljica Marija Terezija je 1749. godine darovala vlastelinstvo u Dardi mađarskoj obitelji Esterházy, koja je njime potom raspolagala gotovo cijelo stoljeće. U to vrijeme, Esterházy je bila jedna od vodećih obitelji u cijeloj Habsburškoj Monarhiji. Osim ugleda temeljenog na ekonomskoj i političkoj moći, stekli su i status značajnih pokrovitelja umjetnosti. Uz darovano vlastelinstvo, obiteljski posjedi su im bili rasprostranjeni po čitavoj ondašnjoj Monarhiji, s koncentracijom na području današnje Austrije i Mađarske. Uz značajnu graditeljsku aktivnost i sakupljanje umjetnina, generacije članova ove obitelji istakle su se i kao ljubitelji glazbe sponzorirajući ondašnje renomirane europske glazbenike. Zamjetan pečat njihova statusa i moći bio je i dvorac u Dardi, u to vrijeme jedan od najljepših u Slavoniji. Riječ je o trokrilnoj strukturi u oblik slova „U“ na koju se nadovezuje jezero i priroda. Sukladno izvršenom konzervatorskom elaboratu iz 2012. godine, pretpostavlja se da se je gradnja dvorca odvijala nakon sredine 18. stoljeća, a prema starim razglednicama uočljivo je kako ga je nekada krasio i grb obitelji s natpisom. Međutim, nekadašnji simbol ukusa slavne obitelji, danas nije u funkciji, zapušten je i devastiran, a njegova restauracija i prenamjena tek su u planovima.
05. Dvorac obitelji Esterhazy u Dardi
Prema povijesnim izvorima i današnjoj sačuvanosti može se primijetiti kako je u Slavoniji zabilježen otprilike isti broj dvoraca kao i na prostoru Hrvatskog Zagorja, ali na osam puta većem području. Pri čemu se primjećuje i njihova veća gustoća na području Požeške kotline i šireg osječkog područja. Uz manji broj novopečenih domaćih, vlasnici su većinom bili strani plemići i to pretežito Nijemci i Mađari. Posljedica njihova raznorodnog porijekla, a sukladno tomu i arhitekata koje su angažirali u izgradnji, raznolike su stilske i arhitektonske karakteristike dvoraca nastalih na tom području u 18. stoljeću. Takva heterogenost otežava razumijevanje i klasifikaciju te nalaže detaljnije proučavanje okolnosti vlastelinskih obitelji koje su planirale i financirale njihovu izgradnju. Nedostatne spoznaje i uopće interes nacionalne struke dijelom je razlog činjenici da velik broj ovih dvoraca do danas nije podvrgnut revitalizaciji i adaptaciji u svrhu aktivnog uključivanja u suvremeni život zajednice. Čekajući adekvatna istraživanja, valorizaciju i kreativne ideje korištenja, niz dvoraca još uvijek stoji bez namjene, u stanju propadanja. Primjerice, dvorac u Bilju samo na prvi pogled izgleda reprezentativno. On je, nažalost, godinama bio zapušten. Tek se prošle godine krenulo s prvim akcijama sa svrhom sprječavanja daljnjeg propadanja. U planu je adaptacija u multifunkcionalni centar popraćen izložbenim prostorom, informativnim te turističkim i ugostiteljskim sadržajem. Zanimljivo je da se je za dvorce koji su završili kao državni posjed, ipak pronašlo određena rješenja za obnovu i revitalizaciju. No, dvorci koje su nekada gradile domaće plemićke obitelji i danas su u prilično lošem stanju, no o tome u nekom idućem blogu.
Naslovna slika: Dvorac obitelji Esterhazy u Dardi
