U 2018. – Europskoj godini kulturne baštine ali i jubilarnoj godini savudrijskog svjetionika, nepunih mjesec dana od okrugle obljetnice paljenja njegova svjetla (17. 04. 1818.) valja se prisjetiti tog nepravedno zapostavljenog inženjerskog remek-djela arhitekta i konzervatora Pietra Nobilea (1774.-1854.).
U razdoblju svojevrsne krize europskog identiteta kojoj, srećom ne znatniji, obol dolazi i iz nekadašnjih južnih zemalja Austrijskog Carstva važnim se čini podsjetiti na opće-jadransko značenje ovoga projekta ali i etničko te nacionalno podrijetlo Pietra Nobilea, tog Europljanina – kozmopolita, koji je ipak živio u vremenu rađanja nacija, pa bi ga preciznije trebalo opisati kao Talijana, zavičajem Tršćanina no podrijetlom, kojeg je kao i svi s vremenom postajao sve svjesniji, Švicarca, a srcem, uvjeren sam pomalo i Istranina, preciznije Puljanina tj. Puležana, kako se čakavskom narječju hrvatskoga jezika prilagodio talijanski naziv za građanina Pule – Polesano, napokon i Bečanina i Austrijanca, koji je arhitektonskim ostvarenjima te konzervatorskim, pedagoškim i savjetodavnim radom svoj utjecaj ostvario diljem Austrijskog Carstva, kreirajući neka od znamenitih bečkih zdanja ali i savjetodavno djelujući u restauraciji pulskih antičkih spomenika i šibenske katedrale, kao i pri projektiranju đakovačke katedrale.
U bogatom Nobileovom opusu savudrijska se lanterna rjeđe spominje i gotovo nikad ne ističe, iako je riječ o za vrijeme postanka i značenje koje mu je u doba izgradnje pridavano, vrlo neobičnom, današnjoj estetici bliskom, do krajnosti pročišćenom ostvarenju, koje je jednostavnim rječnikom objedinilo primjenu radikalno inovativnih rješenja s vrlo raznorodnim, stoljećima pa i tisućljećima dugim tradicijama, o kojima ćemo konkretnije na drugom mjestu. U Hrvatskoj, u kojoj se posljednjih desetljeća dosta napredovalo u valorizaciji svjetioničke baštine, mada je to još jako daleko od engleskih i francuskih primjera dobre prakse, još uvijek nije šire prihvaćena činjenica, za koju se već dulje vremena zalažem, tj. okolnost da je upravo savudrijski svjetionik predstavljao prototip čija su rješenja tijekom „dugog devetnaestog stoljeća“ zatim sustavno primjenjivana duž čitave istočne obale Jadrana. Kao i svako prototip on je poslužio i kao poligon za ispitivanje sustava koji su upravo zbog tehnološke složenosti i nepraktičnosti kasnije odbačeni. Danas jedva da možemo i zamisliti koliko je Savudrijsko svjetlo i ono što je s njegovom paljenjem uslijedilo, značilo za zaostalu, osiromašenu i istraumatiziranu poratnu situaciju istočnoga Jadrana, nakon godina nesigurnosti, kaosa i pustopašne piraterije vremena napoleonskih ratova. O praktičnom značenju savudrijskog svjetionika svjedoči i danas obnovljeni natpis cara Franje I. postavljen na njegovu pročelju a posvećen putnicima koji se zapute na noćnu plovidbu:
CURSIBUS
NAVIGANTIUM NOCTURNIS DIRIGENDIS
FRANCISCUS
E.I.
MDCCCXVIII.
Valja spomenuti poznatu okolnost neposredne i vrlo aktivne dvorske potpore uspostavi sigurnije plovidbe Jadranom. Tako je car Franjo I. boravio u Trstu u vrijem početka rada savudrijskoga svjetionika no u duhu projekta ET TIBI DABO prigodno valja naglasiti da je iza svega financijski stajao kapital tršćanskih poduzetnika. Može li nam slučaj savudrijskoga svjetionika kojeg je još 1974. godine Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Rijeci, kao nadležno tijelo hrvatske konzervatorske službe, službeno proglasio spomenikom kulture, (u današnjoj službenoj terminologiji kulturnim dobrom), biti poukom i za rješenje nekih današnjih prijepora?
