Razdoblje prve polovice 18. stoljeća u Portugalu era je kralja Joãa V. iz dinastije Braganza (Lisabon, 1689., kralj od 1706. – 1750.). Mladi je vladar, po uzoru na francuskog kralja Louisa XIV. (Saint Germain-en-Laye, 1638., kralj od 1643. – Versailles, 1715.) želio učvrstiti apsolutnu monarhiju te ojačati ugled i ulogu Portugala kao europske velesile. Osim na vojnom i diplomatskom polju, kralj se posvetio ulaganju u umjetnost ne bi li što bolje povezao svoje pomorsko kraljevstvo, nekako uvijek na rubu kontinenta, s vodećim europskim zemljama. Odnosi s Papom bili su mu od velike važnosti zbog utjecaja rimske diplomacije na onovremene „igre moći“.

Za svečani ulazak portugalskog ambasadora u Rim 1716. i susret s papom Klementom XI., João V. je pripremio spektakularnu povorku od 300 kočija koja je za cilj imala impresionirati ne samo pontifeksa i njegov dvor već i ostale europske ambasadore te cijeli Vječni grad. Stvaranje pomalo predimenzionirane fame o bogatstvu portugalskog prekooceanskog imperija koje se prostire od obala Indije do Brazila na čelu s vladajućom dinastijom Braganza, imalo je jasnu političku poruku: Portugal jest europska velesila. Scenografija za ulazak u Rim bila je već isprobana godinu dana ranije za ulazak portugalskog ambasadora u Pariz, što nije ostavilo ravnodušnim čak ni umirućeg Luoisa XIV. O sjaju rimske povorke svjedoči takozvana trijumfalna Kočija oceana, paradno vozilo dužine od preko sedam metara koje se uz još desetak čudesno lijepih i sačuvanih kočija iz 18. stoljeća čuva u lisabonskom Museu Nacional dos Coches. Stražnji je dio ove kočije u potpunosti izrezbaren te ukrašen pozlaćenim skulpturama s alegorijskom grupom Atlantskog i Indijskog oceana kako si međusobno pružaju ruku ispred globusa na kojem je rt Dobe Nade okrunjen Apolonom s dvije personifikacije obilja. Na vrhu kabine ukrašene skupocjenim tkaninama postavljena su četiri akroterija u obliku grana koralja presvučenih grimiznim baršunom. Ovo je bajkovito vozilo Rimu predstavilo sjaj Portugala, no par desetljeća kasnije, jedna će narudžba kralja Joãa imati dalekosežne posljedice za razvoj umjetnosti u njegovoj zemlji.

Manuel Pereira de Sampaio (1692. – 1750.), posljednji je ambasador iz ere kralja Joãa V. u Rimu te se s njime zaključuju velike narudžbe za Lisabonski dvor. Sampaio je 1742. preuzeo službu te je u potpunosti bio zadužen za poslove vezane uz realizaciju najosebujnije narudžbe u gotovo pet desetljeća kraljeve vladavine. Riječ je o kapeli posvećenoj svetom Ivanu Krstitelju u lisabonskoj isusovačkoj crkvi São Roque. Ambasadorova uspješna diplomatska karijera te osobne veze i prijateljstva s visokim prelatskim krugovima rezultirat će dodjelom laskave titule „Rex Fidelissimus“ Joãu V., što je posebnom bulom 1748. učinio papa Benedikt XIV. Ambasadorove veze na Accademia di San Luca te poznanstva u Reverenda Fabrica di San Pietro omogućit će mu da kod uglednih i pouzdanih umjetnika ispunjava kraljeve želje. Krajem 1742. Sampaio šalje u Lisabon prve nacrte kapele, a izradili su ih tada najugledniji rimski arhitekti, Nicola Salvi (Rim, 1697. – 1751.) – graditelj slavne Fontane di Trevi te Luigi Vanvitelli (Napulj, 1700. – Caserta, 1773.) – autor goleme kraljevske palače u Caserti pokraj Napulja. Sljedeće 1743. napravljen je drveni model buduće kapele zajedno sa svim pojedinostima dekoracije koji je pokazan Sampaiu te potom poslan u Lisabon na odobrenje.

Model kapele svetog Ivana Krstitelja, Museu de São Roque, Lisabon

Sačuvani se model dimenzija 140 x 93 x 86 cm nalazi u Museu de São Roque, a izradili su ga Giuseppe Palms (rezbar), Giuseppe Fochetti i G. Voyet (marmorizacija, štuko dekoracija i pozlata) te Gennaro Nicoletti (minijature oltarne pale i dvije bočne slike izvedene na koži). Kapela se izrađivala na dvije lokacije u Rimu, u Vicolo della Penna pokraj Piazza del Popolo i na zakupljenom terenu uz Ripettu. Kada je oltar bio gotov bio je prenesen u portugalsku crkvu u Rimu – Sant’Antonio dei Portoghesi i tamo montiran prema Sampaiovoj želji. To je napravljeno kako bi ga u svečanom obredu 15. prosinca 1744. posvetio sam papa Benedikt XIV. Čitava kapela završena je skoro tri godine kasnije te je montirana u palači Capponi Cardelli u blizini luke na Ripetti. Tamo joj se došao diviti papa Benedikt XIV. te ju je svečanim obredom blagoslovio 23. travnja 1747. godine. Zatim je, komad po komad, čitava kapela razmontirana te zapakirana u drvene sanduke i ukrcana na brodove na rijeci Tibru. Tri galeona s dragocjenim teretom stigla su u Lisabon 1. rujna iste godine, zajedno s radnicima i nadzornicima zaduženima za njezinu montažu u crkvi São Roque. To su bili Francesco Feliziani – glavni nadzornik, Alessandro Giusti – kipar, Gaetano Grassi – zlatar, Giacomo Fazi – kovač, Gregorio Milani – klesar, Francesco Carabelli – zidar, Andrea Mirabelli i Matteo Petrini – radnici nosači. No, kapela je sa svim ukrasima dovršena tek 1752., dvije godine nakon naručiteljeve smrti. Radovi su kasnili jer su se, među ostalim, pojavili problemi oko sastavljanja triju velikih mozaičkih slika, odnosno oltarne pale s prikazom Kristova krštenja te dviju bočnih Navještenja i Silaska Duha Svetoga te posebno podnog mozaika s prikazom armilarne sfere – simbola Portugalskog carstva, djela izrađena od nekoliko milijuna sićušnih polikromiranih tessera.

Kapela svetog Ivana Krstitelja, São Roque, Lisabon

Kapela za portugalskog kralja djelo je rimskog baroka na razmeđi rokokoa i klasicizma. Stoga u njoj ne dominira skulptura, već je relativno jednostavna arhitektonska raščlamba dovedena do savršenstva izborom skupocjenih mramora kao i obradom raskošnih materijala s pozlatom. Može se pretpostaviti da je Sampaio birao ugledne rimske kipare, od kojih su Bernardino Ludovisi i Giovanni Battista Maini već bili poznati u Portugalu dok su radili za grandioznu palaču u Mafri, a koju je također naručio João V. Među skulptorima, koji su za kapelu izveli dimenzijama relativno maleni opus, jedno je veliko ime barem kada je riječ o venecijanskoj skulpturi settecenta. Slavni je Antonio Corradini (Venecija, 1688. –  Napulj, 1752.), nakon mladosti u Laguni te boravka u Beču kao dvorski kipar Karla VI., 1740-ih djelovao u Rimu. Tu je izveo jedno od svojih najpoznatijih djela Vestalku prekrivenu velom, sada u Palazzo Barberini, te zasad izgubljeno mramorno raspelo, a kojeg je u kiparev atelijer osobno došao vidjeti papa Benedikt XIV. Sampaio je kod Corradinija naručio dva prelijepa mramorna anđela koji sjede na tjemenu ulaznog luka u kapelu te flankiraju kraljevski grb Portugala, a za što je isplaćen visokih 1889, 99 rimskih škuda. Malenih su dimenzija kerubini i putti te model za svečani atependij, a djela su kipara Agostina Corsinija (Bologna, 1688. – Rim, 1772.) isplaćena 1170 škuda. Kipar Domenico Giovanni isklesao je veliki kraljevski grb na luku kapele, kao i festone uz reljefe na svodu za što je dobio 1153 škude. Za pojedine kerubine na svodu francuski kipar Pierre de L’Estache (Pariz, 1688. – Rim, 1774.) dobio je 300 škuda. Vrlo cijenjeni rimski kipar Bernardino Ludovisi (Rim, 1694. – 1749.) za reljefni oval na svodu s prikazom Propovijedi Ivana Krstitelja u pustinji te kerubine i modele dvaju putta za antependij utržio je 2400 škuda. Model za veliki oltarni križ, kasnije izliven u srebru, lombardskom je kiparu Giovanniju Battisti Mainiju (Cassano Magnano, 1690. – Rim, 1752.) isplaćen 100 škuda. Flamanski kipar djelatan u Rimu Peter Anton von Verschaffelt (Gand, 1710. – Manheim, 1793.) isklesao je dva anđela na zabatu oltara te je napravio nacrt za veliku viseću svjetiljku, djelo zlatara Angela i Giuseppa Riccanija, za što mu je isplaćeno 2310 škuda. Konačno, kipar Carlo Marchionni (Rim, 1702. – 1786.) za reljef na svodu s prikazom Pohoda Marije Elizabeti te par kerubina utržio je 550 škuda.

Oltar sa svijećnjacima i križem u kapeli svetog Ivana Krstitelja, São Roque, Lisabon

Zapanjujuće je umjetničke kvalitete liturgijska oprema koja je za kapelu istovremeno naručena u Rimu, a danas se nalazi izložena u crkvenom Museu de São Roque.  Na taj je način raskošni arhitektonski prostor dobio jednako bogate „rekvizite i kostime“ za liturgijske obrede ilustrirajući na najbolji način što je to barokni „Theatrum Sacrum“. Kvaliteta rada, bogatstvo i raznolikost skupocjenih materijala te originalnost i maštovitost kompozicija svjedoče da su za izvedbu liturgijskog posuđa bili angažirani najbolji rimski zlatari. U kapeli se još uvijek nalaze pozlaćene ulazne vratnice te one dvaju bočnih prolaza s kraljevim monogramima, kao i veliki raskošno ukrašen i pozlaćen viseći svijećnjak s apliciranim grbom Portugala. Uz dva kompleta oltarnih svijećnjaka i križeva te kaleža i patene, posebno se isticala srebrnina koja se koristila za svečane prigode. Tada je stipes oltara prekrivao pozlaćeni antependij ukrašen reljefom Klanjanja mističnom jaganjcu od bijelog srebra apliciran na podlogu od lapis lazulija, a izveo ga je zlatar Antonio Arrighi. Pred oltarnim stubama stajala su dva golema, 285 cm visoka svijećnjaka, djela zlatara Giuseppea i Leandra Gagliardija. Svijećnjaci, ukrašeni figurama crkvenih otaca kao i fantastičnim bićima rimskog seicenta te rokoko školjkama i girlandama naručeni su 1744. godine. Kralj je sljedeće, 1745. u Lisabonu odobrio nacrte te je njihova izvedba mogla započeti.

Spektakularne su i tri kanonske ploče od bijelog i pozlaćenog srebra, djelo zlatara Antonija Vedettija, koje su bile uobičajeni dio liturgijske opreme oltara od druge polovice 16. stoljeća pa sve do II. Vatikanskog koncila 1965. kada su izašle iz upotrebe. Na njima je, u raskošnim okvirima ukrašenima alegorijskim i starozavjetnim figurama te kraljevskim grbom Portugala, bio ispisan tekst nepromjenjivog djela mise. No, ono što se uobičajeno ispisivalo na papiru, za narudžbu portugalskog kralja zlatar je minuciozno ugravirao u srebru, imitirajući razvijenu pergamenu. Kao ukras oltara naručeno je osam velikih samostojećih relikvijara, od kojih su danas sačuvana četiri, a djela su zlatara Carla Guarnierija. Leandro Gagliardi izveo je pozlaćenu kadionicu te lađicu u obliku raskošnog baroknog galeona na čijoj je krmi kraljevski grb, a na poklopcu kipić što prestavlja personifikaciju Vjere. Veliki rokoko vrč i pladanj za obredno pranje ruku djelo su zlatara Vicenza Bellija, a euharistijski ciborij te zvonce izveo je zlatar  Antonijo Giglijo. Uz zlatninu u Rimu je naručeno nekoliko kompleta liturgijske odjeće, izvezene zlatnim, srebrnim i svilenim nitima te reljefnim zlatovezima. Tako je najraskošniji komplet za svečanu pontifikalnu misu izrađen u dvije boje: u bijeloj s 34 raznovrsna komada za svetkovinu Rođenja svetog Ivana Krstitelja (24. lipnja) te u crvenoj boji od 27 dijelova za blagdan Krstiteljevog glavosjeka (29. kolovoza). Blagdanski su kompleti naručeni u pet boja: bijeloj, crvenoj, ljubičastoj, zelenoj i ružičastoj kao i oni namijenjeni svakodnevnoj upotrebi. Svečani pontifikalni ornat bijele boje djelo je rimskog vezioca Giuliana Saturnija, onaj crvene Girolama Marianija, a skrojio ih je Francesco Giuliani. Spomenuti su majstori vezli atependije i za glavni oltar bazilike svetog Petra u Rimu. Komplete za blagdane izradili su vrsni vezioci Nicolo Bovi, Filippo Salandari, Filippo Gabrielli, Cosimo Paternostro i Carlo Abbondio.

Podni mozaik s prikazom armilarne sfere, kapela svetog Ivana Krstitelja, São Roque, Lisabon

Naručitelj kapele svetog Ivana Krstitelja, „portugalski Luj XIV.“, kralj João V. umro je 31.  srpnja 1750., u šezdesetoj godini života ne vidjevši zgotovljenu kapelu svojeg zaštitnika. No, njegova je narudžba bila dalekosežnija nego se to na prvi pogled čini. Naime, njome se potvrdio novi smjer u portugalskoj umjetnosti, onaj inspiriran talijanskim baroknim klasicizmom. Stoga, bar kada je riječ o državnim i velikim narudžbama, prošlosti su ostavljene tradicionalne i stoljećima upotrebljavane raznobojne pločice – azulejos te tipični pozlaćeni drveni oltari. Tri godine nakon inauguracije kapele, 1. studenog 1755. Lisabon je zadesila kataklizma, strahovit potres te tsunami u kojem je stradao veliki broj ljudi i građevina. No, obnova opustošenog grada izvedena je na način na koji bi pokojni kralj zasigurno bio ponosan. Postpotresni Lisabon postupno je pretvoren u grad prelijepih palača, crkava, ulica i trgova kojima dominira kasnobarokni klasicizam dajući portugalskoj prijestolnici izgled Rima na obali Atlantika.