U ožujku i travnju prošle godine studijski sam boravio u Sjedinjenim Američkim Državama. Razlog odlaska preko Atlantika bio je sudjelovanje na godišnjem skupu The Renaissance Society of America održanom u New Orleansu na kojem je izlagala prof. dr. sc. Nina Kudiš. Također, na poziv veleposlanika Pjera Šimunovića i Veleposlanstva Republike Hrvatske u Washingtonu, održali smo dva javna predavanja o novovjekovnim umjetninama u Hrvatskoj i njihovim naručiteljima. Bila je to i prigoda da se istraže brojna djela venecijanskih majstora u velikim američkim muzejima na istočnoj obali SAD. Nestrpljivo sam iščekivao susret s monumentalnom mramornom bistom nepoznatog venecijanskog prelata koja se čuva u stalnom postavu National Gallery of Art u Washingtonu. Riječ je o umjetnini koju sam imao priliku 2010. godine atribuirati te objaviti kao djelo venecijanskog kipara Giovannija Bonazze (Venecija, 1654. – Padova, 1736.). U The Walters Art Museum u Baltimoreu čuvaju se četiri kolosalne alegorijske skulpture kipara Antonija Gaija, a u nenadmašnom The Metropolitan Museum of Art u New Yorku djela Corradinija, Gaija te Canove. Međutim niti jedan susret licem u lice s djelima ovih slavnih umjetnika, čak ni onaj s washingtonskim Bonazzom nije me toliko dojmio kao jedna umjetnina što se čuva u muzeju u Providenceu, ujedno i razlog posjete glavnom gradu savezne države Rhode Island.

Riječ je o idealiziranoj mramornoj bisti koja prikazuje arhajsku pjesnikinju Sapfo na izvornom rezbarenom i oslikanom postamentu, djelu venecijanskog kipara Giovannija Marchiorija (Caviola d’Agordo, 1696. – Treviso, 1778.), a nalazi se u Rhode Island School of Design (RISD) Museum of Art. Nekako sam uzeo „zdravo za gotovo“ da tako važna umjetnina, gledajući iz europske – ili bolje – venecijanske perspektive, resi postav europskog kiparstva i slikarstva RISD-a. Na moje veliko iznenađenje, tijekom pripreme za put shvatio sam sam da Marchiorijeva bista nije u stalnom postavu već se nalazi daleko od očiju javnosti, u muzejskom depou. Nije bilo druge do li kontaktirati voditeljicu odjela za slikarstvo i skulpturu, Maureen O’Brien koja je vrlo susretljivo dopustila i organizirala naš posjet depou. Budući da je riječ o mramornoj bisti na postolju trebalo je angažirati tim koji je djelo pripremio za razgledavanje uz poštivanje najviših standarda struke i sigurnosti. Posjet depou RISD Muzeja bio je dogovoren za petak 13. travnja  u 13 sati.

Istog smo dana, nakon tri i pol sata vožnje vlakom iz New Yorka, stigli u Providence te odmah otišli u Muzej. On je smješten u sklopu Rhode Island School of Design, odnosno jednog od najuglednijih američkih privatnih fakulteta za umjetnost i dizajn. Ova je institucija osnovana davne 1877., a u njezinom je sklopu muzej s više od sto tisuća umjetnina, od kojih ih je tek oko tri tisuće izloženo. Muzej RISD-a poseban je i po tome što je integriran u znanstveno-nastavnu ustanovu te studentima omogućava da na licu mjesta uče, istražuju i inspiriraju se njegovom izuzetnom umjetničkom zbirkom. Golema heterogena kolekcija sastoji se od kineskog porculana i tekstila, egipatskih figurica, djela iz antike te europske srednjovjekovne i novovjekovne umjetnosti pa sve do suvremenog dizajna i multimedije. Muzej ima sedam kustoskih odjela, a nas je dočekala osobno Maureen O’Brien. Dizalom smo se spustili u depoe te nakon sigurnosnih provjera u skladu s najvišim muzejskim standardima, ušli u čuvaonicu. To je velika i dobro organizirana prostorija s mnoštvom metalnih polica smještenih uz zid te prepunih umjetnina prekrivenih platnom. Između njih na zaštitnom gumenom plavom tepihu stajalo je Marchiorijevo postolje i na njemu mramorna bista Sapfo. Odjednom je ugodno i opušteno čavrljanje s gospođom O’Brien zamrlo. Zapravo, dogodio se onaj nevjerojatan trenutak kada vam se usta u čuđenju otvore, ali bez glasa, bez zvuka. Skulptura koju dobro poznam putem reprodukcija iz knjiga i časopisa već više od desetljeća, sada je stajala predamnom. Potpuno nadrealna. Iako sam dobro znao kojih je dimenzija, očekivao sam da će u stvarnosti biti nešto veća. No, potpuno me je zbunila, štoviše očarala njezina neuobičajena ljepota.

 

Na visoko poligonalno postolje ukrašeno plitkim pozlaćenim rezbarijama i oslikano rukom kiparevog prijatelja Giambattiste Crosata, postavljena je mlada pjesnikinja prikazana do ispod grudiju. Odjevena je u all’antica bogato nabranu draperiju preko ramena povezanu pojasom na kojem je urezano IOAN: MARCHIORI. Idealizirano Sapfino lice ovjenčano je dijademom s koje pada veo te četiri dugačka spiralna uvojka kose čija površina kao da podsjeća venecijanske galane od prhkog tijesta. Fascinirao me taj lik zbog svojevrsnog amalgama onog što je venecijanska elita druge četvrtine Settecenta  smatrala odlikom dobrog, klasičnog ukusa za skulpturu. U Marchiorijevoj Sapfo ima podjednako elemenata idealizirane antičke skulpture, renesansnog decoruma Tulia Lombarda, kao i sukusa baroknog kiparskog klasicizma oko 1740-ih koji prethodi strogoći Canovina dlijeta. Zadivljujućom klesarskom tehnikom Marchiori je uspio izbjeći uobičajeni ritam izmjene polirane i matirane površine. Stoga baršunasta mramorna epiderma djeluje kao da se hrani svijetlom kojeg upija crpeći iz njega vitalnost i prirodnost čitavog lika. Sapfino je lice na pola puta između divinizirane antičke muze i kršćanske svetice. Možda bi ga najbolje bilo okarakterizirati kao bezvremenski lijepo ili pak kao utjelovljenje glazbe uz koju su se nekada davno izvodili stihovi slavne pjesnikinje s Lezbosa.

Skulpturu je 1956. od jednog londonskog antikvara kupio RISD Muzej, a sljedeće je godine objavljena u muzejskom časopisu te identificirana kao „Ideal Bust“. Maria Teresa De Lotto je 2010. otkrila kako je skulpturu ranih 1740-ih naručio ugledni venecijanski erudit, diplomat, kritičar i slikar diletant conte Francesco Algarotti za svoju venecijansku palaču pokraj crkve San Canciano. U inventarima njegove kasnije raspršene zbirke spominje se Marchiorijeva mramorna bista pjesnikinje Sapfo sa svojim rezbarenim postoljem. Kipar je za Algarottijevu vilu u Carpenedo di Mestre 1740. isklesao četiri skulpture mitološke tematike inspirirane antičkim skulpturama u zbirci venecijanske knjižnice svetog Marka (Biblioteca Marciana). Te je godine objavljena velika ilustrirana knjiga o antičkoj skulpturi u Veneciji pod nazivom Delle Antiche Satue Greche e Romane. I Algarotti i Marchiori bili su povezani s nastankom ove knjige, a od 1740. kiparev će stil postati izrazito klasicizirajući te će se neka njegova djela, primjerice skulptura Pomone, direktno referirati na predloške iz spomenute knjige. U razgovoru s kustosicom O’Brien doznao sam da RISD Muzej planira restauraciju oštećenog postolja kako bi se umjetnina mogla izložiti u stalnom postavu. Bila je to dobra vijest jer će u buduće javnosti biti dostupno ovo izvanredno, no sakriveno djelo. Vrijeme posjete depoima RISD je prošlo u trenu. Trebalo se je vratiti u stvarnost preuzimanja prtljage, smještanja u hotelu, javljanja kolegama u Providenceu… Prije zatvaranja blindiranih vrata čuvaonice bacio sam posljednji pogled na bistu. Sjajila je podsjećajući na dragocjeni srebrni relikvijar koji se tek u rijetkim i posebnim prigodama izlaže javnosti. Potom su se svjetla ugasila i Sapfo je ponovno utonula u tišinu i mrak.