Ime autora: –

Naziv umjetnine: Kaštel Possert

Smještaj: Posrt

Vrijeme nastanka: oko 1450.

Materijal: kamen pješčenjak

Dimenzije: –

Naručitelj ili donator: Martin Moyse (vijesti od 1436. – Kožljak, 1492.)

Utvrda Possert smještena je u Općini Cerovlje na uzvisini iznad Letajskog potoka, jednog od pritoka rijeke Raše. Izgrađena je u brežuljkastom predjelu koji se prostire između dolina porječja Raše i Pazinskog potoka, na naslagama fliša, što je odigralo odlučujuću ulogu prilikom odabira građevinskog materijala korištenog za izgradnju utvrde. Nalazi se nedaleko od ceste koja vodi od Paza prema Šušnjevici, a s koje vodi i jedini mogući prilaz utvrdi.

Građevinski ostaci utvrde Possert (foto: Josip Višnjić)

Rezultati provedenih arheoloških istraživanja pokazuju nam da je prvotni objekt na ovom mjestu izgrađen najvjerojatnije sredinom 14. st., od kada datiraju i najstariji povijesni podaci o posjedu. Od tog je vremena posjed pripadao vlasnicima utvrde Kožljak, odnosno najprije obitelji Guteneck, a potom Moyses i Barbo. Tada je podignut manji objekt na zapadnoj strani lokaliteta, vjerojatno gospodarske namjene vezane uz funkcioniranje posjeda, koji je naknadno inkorporiran u kompleks utvrde. Utvrđeni stambeno – gospodarski sklop čije ostatke i danas prepoznajemo na terenu, a koji se sastojao od stambene zgrade (palasa) povezane s kvadratnom kulom i dvorištem, podignut je sredinom 15. st. Među sačuvanim arhitektonskim ostacima utvrde pronalazimo sve elemente koji su karakteristični za srednjovjekovnu fortifikacijsku arhitekturu. Visoka obrambena kula, merlature, opkop, maksimalno produžavanje pristupnog puta, sve je to prisutno na Possertu u svojim jednostavnim oblicima primjerenim feudalnoj utvrdi manjeg značaja. Također, na arhitektonskim ostacima iščitavamo i one malobrojne strukture koje su nudile koliku-toliku dozu udobnosti u skučenom prostoru srednjovjekovne izolirane utvrde. To se odnosi na velike prozore koji su osiguravali dovoljno svjetla u stambenom dijelu kompleksa ili primjerice zahode koje pronalazimo na kuli. Utvrda je s tri strane bila branjena strmim padinama dodatno ojačanim umjetnim barijerama, dok ju je sa sjevera štitio opkop širok 6 metara. Južno od stambenog dijela nalazio se prostor dvorišta s izdvojenom zgradom stražarnice. Kompleks je najvjerojatnije oštećen i napušten početkom 17. st. u vrijeme tzv. Uskočkog rata, nakon čega obitelj Barbo podiže obližnji dvorac Belaj.

O gradnji same utvrde ne nalazimo konkretne podatke u povijesnim vrelima, odnosno zaključke možemo temeljiti prvenstveno na podacima prikupljenim arheološkim istraživanjima. Spomenuto je međutim kako je posjed pripadao vlasnicima Kožljaka pa graditelje utvrde moramo tražiti među članovima plemenitaške obitelji Moyse koja u tom periodu upravlja posjedom. Naime, kada 30–ih godina 15. st. kožljačka gospoštija prelazi u vlasništvo obitelji Moyse, Juraj Moyse od vojvode Friedricha IV. Habsburškog 1436. u Neustadtu dobiva za sebe i svoju braću Pavla i Martina potvrdu nasljednih prava na Kožljak. Mojsijevići su podrijetlom senjski patriciji, koji su bili u službi knezova Frankopana, a u Istru i do vlastelinstva Kožljak došli su rodbinskim vezama. U dokumentu o investituri iz 1436. g. izrijekom se spominje samo selo Posshart, koje je u tom periodu bilo napušteno. Kako se tada još uvijek ne spominje utvrda, možemo pretpostaviti kako još nije ni bila izgrađena. U borbama protiv Osmanlija, u kojima su tih godina sudjelovali brojni predstavnici plemstva s ovih područja, pogibaju Juraj i Petar Moyse te Martin ostaje jedini vlasnik posjeda. Nedugo nakon toga, između 1460. i 1470. g. Ivan VII Frankopan u dva navrata napada Kožljak te uspijeva zarobiti Marina Moysea koji na duže vrijem biva utamničen u Krku. Tek je na zahtjev cara Fridricha III mletačkom Senatu bio oslobođen. On se potom vratio u Kožljak gdje i umire 1492. g., a sahranjen je u crkvi Blažene Djevice Marije u Čepiću. Njegov nadgrobni spomenik danas se nalazi u kapeli Sv. Henrika u Belaju. Utvrda Possert izgrađena je stoga u dugom periodu u kojemu kožljačkim posjedom, najprije uz svoju braću, a kasnije i samostalno, upravlja Martin Moyse te upravo njega treba označiti kao naručitelja njezine izgradnje.

Nadgrobna ploča Martina Moysea u kapeli Sv. Henrika dvorca Belaj (foto: Josip Višnjić)

Postavlja se, međutim, pitanje razloga gradnje ove male utvrde tijekom sredine 15. st. Sama utvrda je izgrađena na položaju koji ne nudi optimalne uvjete za obranu, niti mogućnost nadzora neke važnije komunikacije ili granice poput većine utvrda izgrađenih u ranijim stoljećima. No, ona nudi određenu višu razinu komfora, u kontekstu uobičajene gradnje srednjovjekovnih utvrda. To se prvenstveno odnosi na odabir položaja i stvaranja ugodnijih životnih prostora nauštrb sigurnosti, ali i na povoljne klimatske uvjete, osobito u odnosu na matičnu kožljačku utvrdu. Čini se, stoga, kako izgradnja utvrde nije bila povezana s geostrateškim vojnim potrebama Gospoštije ili Grofovije nego, prije svega, s potrebom ili mogućnošću vlasnika da izgradi dodatni, ugodniji rezidencijalni prostor. Possert stoga možemo smatrati svojevrsnom ladanjskom rezidencijom kožljačke gospode, koja je nudila osobite prednosti tijekom zimskih mjeseci kada na Possertu vladaju uvjeti ugodne sredozemne klime, za razliku od Kožljaka na kojemu u tom periodu vladaju iznimno surovi klimatski uvjeti.

Bibliografija: J. Bianchi, Thesaurus Ecclesiae Aquilejensis. Opus saeculi XIV, Udine, 1847.; C. De Franceschi, „I castelli della Val d`Arsa (4)“, AMSI 16,Parenzo, 1899., str.152–197; C. De Franceschi, Storia documentata della Contea di Pisino, Venezia, 1964.; Ž. Sirk, „Između lava i orla (I): srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari“, Nova Istra 21 (2–3), Pula, 2002., str. 171–224; J. Višnjić, „Srednjovjekovna utvrda Possert. Šest godina arheoloških radova i konzervatorsko–restauratorskih zahvata na sačuvanim arhitektonskim strukturama“, Histria archaeologica 43, Pula, 2013, str. 67–154; J. Višnjić, Arhitektonski razvoj istarskih feudalnih utvrda, primjena metode “arheologije arhitekture” prilikom analize razvoja utvrda, doktorska disertacija, Koper, Univerza na primorskem, Fakulteta za humanistrične študije, 2018; R. Vlaketić, „Belaj–od kaštela Sv. Martina do ladanjskog dvorca“, Nova Istra 12 (1), Pula, 1999,  244–250.

JV