Autor/Radionica: Nepoznati zlatar
Naziv djela: Relikvijar svete Ursule
Vrijeme nastanka: kraj 14. ili prva četvrtina 15. stoljeća
Naručitelj/donator: nepoznat
Materijal i tehnika izrade: iskucano, gravirano i djelomično pozlaćeno srebro
Dimenzije: 37,4 x 31,5 x 21 cm
Lokacija: župna crkva svetog Jurja, Hreljin

Relikvijar u obliku poprsja svete Ursule prikazuje princezu idealiziranih crta lica, visoka čela, sa stiliziranim dvostrukim nizom pletenica priljubljenih uz obraze i zatiljak. Takvu plemićku frizuru upotpunjuje kruna florealnih motiva koja ujedno određuje rub pomična poklopca relikvijara.

Relikvije koje se nalaze unutar glave mogu se vidjeti kroz četverolisnu perforaciju na čelu. Dvorska se profinjenost odražava na njezinu uskom i izduženome, smirenom licu s velikim bademastim očima i zjenicama naznačenima samo tankom urezanom linijom. Svetica ima dugačak, ravan nos i tanke, ali ispupčene usnice. Vrat joj je relativno tanak i elegantan, a od glatko modeliranih ramena odijeljen je ogrlicom u vidu trostrukog niza tordiranog užeta. Na obodu podnožja relikvijara nalazi se jednostavna dekorativna profilirana vrpca.

Relikvijar svete Ursule je prvi puta dokumentirao Dragutin Kniewald 1930. godine prilikom fotografiranja sakralnih objekata Hrvatskog primorja. Godine 1988. Ivo Lentić uvrštava ga u katalog izložbe Prošlost i baština Vinodola. Tom ga je prigodom autor preimenovao u relikvijar svete Lucije, pripisao domaćemu majstoru te ga datirao u kraj 14. ili početak 15. stoljeća (Lentić 1988:89, 141). Istu je pretpostavku Ivo Lentić ponovio i nekoliko godina kasnije u katalogu 1000 godina hrvatske skulpture (Lentić 1991:119). Marijana Kovačević (2005:25) je, međutim, upozorila na netočnost takva naziva, kao i na sličnost hreljinskog relikvijara s relikvijarom svete Ursule koji se izvorno nalazio u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci, a odatle je za Drugoga svjetskog rata odnesen u Italiju i danas se nalazi u spremištu Sopraintedenze di archeologia, belle arti e paesaggio del Friuli Venezia Giulia u Udinama. Anna Maria Spiazzi i Valeria Poletto (2005:61) smatraju da je hreljinski relikvijar svete Ursule kopija riječkoga pa ga, sukladno toj pretpostavci, datiraju u kraj 14. ili početak 15. stoljeća.

Iznimno velika sličnost riječkog i hreljinskog relikvijara upućuje na mogućnost da su bili izrađeni u vrlo kratkome vremenskom razmaku. Oba su relikvijara u obliku poprsja, sličnih tjelesnih proporcija, jednakih frizura i slično oblikovanih lica. Riječkoj svetoj Ursuli sada nedostaju florealni motivi na kruni, a sačuvani, donji dio krune, sastoji se od nekoliko ukrasnih traka i nešto je bogatiji od hreljinske krune. Mekanije i realističnije modeliranje očiju, nosa i usana te dekoracija haljine koja u podnožju završava vrpcom ukrašenom gotičkim četverolistima upućuju na kvalitetniju izradu riječkog relikvijara. Hreljinski je relikvijar vrlo vjerojatno izradio nešto manje vješt majstor, no imajući za predložak riječki relikvijar svete Ursule, čak se može pretpostaviti su oba rada nastala u istoj zlatarskoj radionici.

Popis inventara crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, načinjen 29. prosinca 1457. godine i sačuvan u notarskoj bilježnici riječkoga kancelara Antonija de Renna, spominje i “doe teste grande de argento sopraindorate”, odnosno dvije velike pozlaćene srebrne glave (Zjačić 1959:351). Jedna je od njih sigurno relikvijar svete Ursule koji se danas nalazi u Udinama, dok bi druga spomenuta glava mogla biti relikvijar svete Ursule iz župne crkve u Hreljinu. U tom bi slučaju pretpostavka da je hreljinski relikvijar nastao po uzoru na onaj otuđeni, riječki, postala znatno uvjerljivijom.

Važan podatak donosi venecijanski pisac Marino Sanudo koji je u svojim Dnevnicima zapisao kronologiju Mletačke Republike od 1496. do 1533. godine. Tako je 1509. godine, nakon što je Maksimilijan I. Habsburški izgubio Rijeku, zapisao popis predmeta koje su Mlečani uzeli iz crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije. Osim relikvijara svete Ursule dokument spominje i glavu “de una Santa Chiara eodem modo coverta d’arzento, con sua corona in testa”, odnosno jednu srebrnu glavu svete Klare s krunom na glavi (Sanudo 1883:562). Prema tome može se zaključiti da je drugi relikvijar u vidu glave iz crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije možda predstavljala svetu Klaru. Godine 1521. glava svete Ursule vraćena je u riječku crkvu, dok se spomenuta glava svete Klare u dokumentima više ne navodi (Spiazzi, Poletto 2005:61). No vrlo je vjerojatno da su svi predmeti koji su bili istovremeno odneseni iz crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, istodobno bili ondje i vraćeni. U tom je slučaju i glava svete Klare trebala biti vraćena sredinom 16. stoljeća. Postojanje dviju gotovo identičnih relikvijara u vidu glave, neuobičajena oblikovanja za ovo područje, a na tako malenoj udaljenosti, podupire pretpostavku da je hreljinski relikvijar možda doista glava svete Klare iz riječke crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije koju Sanudo izrijekom spominje. No valja imati na umu da je Marino Sanudo možda pogriješio kada drugi riječki relikvijar vezuje uza svetu Klaru. Naime sveta Klara Asiška uvijek se prikazuje kao redovnica. Moguće je međutim da je ovdje riječ o jednoj od brojnih svetica mučenica iz pratnje svete Ursule. U 16. stoljeću kult ove svetice doživio je veliku ekspanziju pa se počinju javljati različita imena njezinih pratiteljica koje se, kada je o antropomorfnim relikvijarima izrađenim od plemenitih metala riječ, ne razlikuju od svete Ursule.

Anna Maria Spiazzi i Valeria Poletto (2005:63) riječki relikvijar povezuju s imenom pariškog zlatara Ziletusa (Gillea) dokumentiranog u Zadru 1387. godine. Taj je prijedlog potkrijepljen snažnim utjecajem internacionalne gotike u oblikovanju relikvijara koja je, kako smatraju autorice, u Zadar pristigla djelima i prisustvom stranih majstora za vrijeme vladavine Anžuvinaca. Ne bi se smjela međutim odbaciti mogućnost da je riječki relikvijar, a s njime nešto kasnije i hreljinski, izrađen na području srednje Europe. Naime, njihova se pretpostavljena datacija poklapa s vremenom kada Rijekom gospodari plemićka obitelj Walsee, njemačkog podrijetla (Klen 1988:89). Kako su oni posjedovali dijelove gornje Austrije i Štajerske, ne treba odbaciti mogućnost da su oba relikvijara bila naručena kod nekog majstora djelatnog upravo na tom području.

Bibliografija: Lentić 1988:89; 141; Lentić 1991:119; Kovačević 2005:25; Spiazzi, Poletto 2005:61.

MJ