Ime autora: Venecijanska zlatarska radionica „Il Trionfo“

Naziv umjetnine: Viseći svijećnjak

Smještaj: župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, Rijeka

Vrijeme nastanka: početak 18. stoljeća (prije 1718. godine)

Materijal: srebro

Dimenzije: 39 x 36 cm

Naručitelj ili donator: Bratovština Presvetog Sakramenta

U župnoj se crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci, među oštećenim liturgijskim predmetima koji nisu u funkciji, nalazi jedan srebrni viseći svijećnjak. Riječ je o predmetu okrugla trbušasta tijela s konkavnim i konveksnim elementima čija je površina ukrašena graviranim vegetabilnim motivima, kanelirama, ovulima i bisernim nizovima. Donji dio svijećnjaka se postepeno širi od dna prema najistaknutijem dijelu na kojemu se nalazi devet ispupčenih medaljona dekoriranih florealnim motivima. Tri medaljona imaju poliranu površinu. Dok se na jednom nalazi natpis, druga dva su urešena figuralnim prikazima: u središtu prvog je urezan kalež kojeg flankiraju dva muškarca u klečećem stavu, odjevena u suvremenu odjeću. Na drugom su medaljonu prikazani sveti Ivan i Andrija koji s obale mrežama love ribu. Najširi dio svijećnjaka je naglašen trima anđeoskim glavicama s krilima na koje su se pričvršćivali lanci za vješanje. Oni se, kao i zvonoliki držač, nisu sačuvali.

Natpis na jednom od medaljona ukazuje da je svijećnjak nabavljen od milodara koje su skupili riječki ribari, okupljeni u Bratovštini Presvetog Sakramenta: QVESTA/ LAMPEDA FV/ FATTA DEL/ DINARO DATO IN/ LEMOSINA DALLI/ PESCATORI DI/ FIVME ALLA/ CONFRANTERNITA/ DEL S`S`IMO. Svijećnjak je izvorno vjerojatno bio namijenjen oltaru za kojeg je do izgradnje novog, 1726. godine, skrbila Bratovština Presvetog Sakramenta. Novi su oltar isklesali Pasquale Lazzarini (1667.-1731.), Paolo Zuliani (1689.-1769.) i suradnici, a za njega je 1768. godine nabavljen par novih visećih svijećnjaka u Beču. U tom je trenutku venecijanski viseći svijećnjak vjerojatno premješten ispred drugog oltara iste bratovštine, posvećenog svetom Ivanu Krstitelju. Njega je oko 1740. godine izradio Antonio Michelazzi (1707.-1771.) te na bočnim stranama smjestio skulpture svetog Andrije i Ivana Evanđelista. Lik svetog Andrije u društvu svetog Ivana prikazan je i na prvoj stranici bratovštinske knjige iz 1739. godine koja je, nažalost, ostala neispunjena. Ista se dva sveca kao ribari koji bacaju mreže, javljaju i na medaljonu visećeg svijećnjaka venecijanskog podrijetla. U knjizi bratovštine se podno svetog Andrije i Ivana Evanđelista nalazi prikaz simbola Bratovštine Presvetog Sakramenta koji sliči figuralnoj kompoziciji trećeg medaljona visećeg svijećnjaka: dva anđela rukama pridržavaju podnožje kaleža iz kojeg izlazi Raspeti Krist. Ista je bratovština sudjelovala i u nabavi kompleta oltarnih svijećnjaka namijenjenih bratovštinskom oltaru Presvetog Sakramenta.

Ovaj je viseći svijećnjak, kao jedan od predmeta sačuvanih u riznici crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, spomenuo samo Luigi Maria Torcoletti koji je tijekom druge četvrtine 20. stoljeća bio župnik riječke crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije (vidjeti ovdje skedu: http://donart.uniri.hr/djela-i-narucitelji/primijenjena-umjetnost/nepoznata-venecijanska-zlatarska-radionica-komplet-od-sest-oltarnih-svijecnjaka/

Pri uporabi se je u viseće svijećnjake umetala dodatna staklena posuda s lučicom uronjenom u ulje. Svjetlost je obasjavala svod te se odbijala natrag prema oltaru i crkvenom prostoru. Ova vrsta svijećnjaka je bila uobičajen proizvod europskih zlatarskih radionica no, prema izboru dekorativnih motiva može se zaključiti da je svijećnjak nastao u venecijanskim zlatarskim radionicama. Njegova je površina ispunjena raskošnim cvjetovima i spletom mesnatog akantusovog lišća, a na trbušastom dijelu se posebno ističu anđeoske glavice s krilima, karakteristične za venecijansko zlatarstvo tijekom 17. i prve polovice 18. stoljeća.

Zlatarske oznake na visećem svijećnjaku iz crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije potvrđuju ovu zamisao: na donjem dijelu trbušastog izbočenja svijećnjaka utisnuti su žigovi venecijanske radionice „Il Trionfo“ djelatne tijekom prve polovice 18. stoljeća. Uz njih, kao dokaz o kvaliteti izrade, nalaze se žigovi kontrolora (tal. sazador) Antonija Pome koji je tu dužnost obavljao od kraja 17. stoljeća pa sve do 1718. godine. Godina njegove smrti je tako terminus ante quem za određivanje datacije ovoga zlatarskog predmeta. Slične viseće svijećnjake je moguće naći u brojnim sakralnim prostorima diljem istočne obale Jadrana. Budući je riječ o predmetima takoreći serijske proizvodnje, ukoliko na njima nema osobitosti poput natpisa ili figuralnih prikaza, najčešće se niti ne spominju u stručnim ili znanstvenim publikacijama koje se bave umjetničkom baštinom. U tom kontekstu je teško odrediti raznolikost i postotak sačuvanosti ovih predmeta na području nekadašnje Mletačke Republike. Viseći su se svijećnjaci izrađivali potpuno prekriveni ukrasnim elementima ili s ostavljenim poliranim medaljonima na koje su se prilikom kupovine, a po želji naručitelja urezivali natpisi, heraldičke oznake ili figuralni prikazi. Iako se ovom visećem svijećnjaku može odrediti podrijetlo, razina istraženosti venecijanskog zlatarstva u smislu identificiranja članova pojedinih bottega te njihovih djela nažalost nije dosegla razinu spoznaja, primjerice, o augsburškim zlatarskim radionicama.

Cijena ovakvih svijećnjaka, kao i ostalih zlatarskih djela, ovisila je o količini upotrijebljenog srebra te o ugledu radionice. U tom kontekstu je moguće samo pretpostaviti da je zbog kvalitete izrade ovoga predmeta i vidljive vješte uporabe zlatarskih tehnika, njegova cijena bila viša od onih koji su izrađeni bez figuralnih prikaza i s manje izvedenih dekorativnih detalja.

Bibliografija: L. M. Torcoletti, Il Duomo Vecchio di Fiume, Fiume, 1952., str. 17.

MJ