Ime autora: nepoznati klesar aktivan u Zadru u drugoj četvrtini 16. stoljeća,

Naziv umjetnine: Nadgrobna ploča modruškoga biskupa Šimuna Kožina Begne

Smještaj: klaustar franjevačkog samostana svetog Jeronima, Ugljan

Vrijeme nastanka: 1536. – 1537.

Materijal: vapnenac

Dimenzije: 96 x 223 cm

Naručitelj ili donator: kanonik Ivan Donat Begna, biskupov brat

Nadgrobna ploča modruškoga biskupa i uvaženog izdavača latinskih i glagoljskih inkunabula, Šimuna Begne, danas je ugrađena u zid istočnoga krila klaustra nekadašnjeg franjevačkog samostana sv. Jeronima u Ugljanu.  Izduženi je pravokutnik uokviren bordurom s motivom vitice razlistale akantovim i listovima loze, a u koju su u maniri groteski, na dužim stranicama upleteni likovi ptica koje zoblju grožđe, vaze, orlovi, zmijoliki dupini i harpije, dok na kraćima vitice formiraju maskerone. U središnjem je polju profilirana pravokutna baza koja podsjeća na prizmatični antički cipus, na čijoj je prednjoj strani klasičnom kapitalom uklesan natpis: SIMONI.BEGNIO.EPO / MODRVSEN.DIVINAR. / HVMANARAQ. LITTERAR. / SCIENTIA.CLARISS.FRI. / BENEMERITO.ALVISOQ.AC. / OREAE.PARENTIB. / PIENTISS.NEC.NON. / PETRO.EQVITI.FRI / DVLCISS.IOAN.DONATV. / BEGNIVS.CANC.JADRN. / FIERI.CVRAVIT / A.D. / MDXXXVII.X.KL.IVNII / H.M.H.S. U gornjem je dijelu grb obitelji Begna, propeta pantera u heraldičkom štitu tipa „sagomato“ čiji su rubovi ukrašeni nazubljenim akantovim listovima. Tijelo pantere je, premda heraldički stilizirano, dobro oblikovano, a griva je oblikovana poput nazubljenog lisnatog ukrasa štita. Nad štitom je biskupski šešir s učvorenim vrpcama s kitnjastim krajevima. Grb je smješten u kružnu krošnju, a čine ju razlistale hrastove grane koje izrastaju iz debla postavljenog na natpisnoj bazi. Deblo je obavijeno nabranom vrpcom na kojoj stoji LAVTE PASSETQVE. Različita su tumačenja ovog natpisa. I. Petricioli smatra da ga treba tumačiti kao izraz prolaznosti, a V. Putanec drži da se dio natpisa ne vidi te da ga treba dopuniti kao: SIT LAVTE PASSETQVE ili kao FIAT LAVTE PASSETQUE, (Neka bude otmjeno pa makar se i patilo). Pored debla je prikazana humanistička funeralna instalacija koju čine nasumce nabacani predmeti: napola dogorjela svijeća s plamenom koji se povija na vjetru, prevrnuta vaza s cvijećem, kosa, nekoliko razbacanih i uredno složenih knjiga.

 

 

Nepoznati zadarski klesar prosječnih dosega bez sumnje je radio prema predlošku kakve nalazimo u humanističkim sredinama Venecije i Veneta. Naručitelj ploče je biskupov brat, kanonik Ivana Donat, u razdoblju između biskupove smrti u ožujku 1536. i 10. lipnja 1537. kada je ukop izvršen. Od svih zadarskih srodih primjera nadgrobnika zadarske elite 15. i 16. stoljeća, ovaj se ponajviše se izdvaja naglašenom humanističkom ikonografijom.

Osim epitafa koji sadrži i određene književne vrijednosti i bordure ukrašene all’antica viticom, ovdje je prikazana čitava humanistička instalacija prožeta aluzijama na prolaznost materijalnog svijeta: dogorjela svijeća, prevrnuta vaza, kosa i nasumce razbacane knjige. Ovaj tip nadgrobnog spomenika s humanističkim parafernalijama i simbolima prolaznosti svjetovnoga života i neumitnosti umiranja poput dogorjele svijeće, prevrnute vaze s cvijećem, kose i razbacanih knjiga, nije rijedak u europskim humanističkim krugovima 16. stoljeća, no u Dalmaciji ih ne nalazimo u većem broju. U reduciranoj inačici s prikazom tek jedne ili dviju knjiga uz pokojnikovo podnožje može se vidjeti već na nadgrobnicima nastalima oko sredine 15. stoljeća, primjerice na Alešijevoj nadgrobnoj ploči rapskoga biskupa Ivana Scaffe, a taj će se tip motiva koristiti i u 16. stoljeću, na primjer na nadgrobnoj ploči krčkog biskupa Ivana Rose iz zadarske crkve sv. Krševana ili ona creskog franjevca Antonija Marcella Petrisa u tamošnjoj franjevačkoj crkvi iz 1526. godine.

Ovakvu, simbolima napučeniju verziju s prikazom knjiga i predmeta koji simboliziraju prolaznost i smrtnost, češće nalazimo u najvažnijem sveučilišnom središtu venecijanskoga commonwealtha tog vremena Padovi. Takav je raskošan primjer grobnica biskupa Antona Trombette u Baslica del Santo. Pored brončane biste pokojnika mogu se naći i klesani prikazi nemarno odloženih, oslonjenih i razbacanih knjiga, ali i globusa, klepsidre. U svakom slučaju, predložak za Begnin nadgrobni spomenik, budući da je u Dalmaciji dosta rijedak, treba tražiti u tipu nadgrobnog spomenika humanističkih krugova Venecije i Veneta.

Obitelj Begna jedna je od najuglednijih zadarskih plemićkih rodova. Ugljanski franjevački samostan sv. Jeronima koji je s vremenom postao svojevrsnim mauzolejem Begninih, ustanovio je 1447. Juraj Begna, djed modruškoga biskupa koji ga je pak 1531. dao obnoviti i povećati. Svakako najvažnija umjetnina koju je za samostansku crkvu naručio njegov osnivatelj, ugljanski je poliptih Ivana Petrova iz Milana, a netko od Begninih je po svoj prilici bio posrednikom premještanja nekoliko kapitela s romaničkim bestijarijem iz klaustra zadarskog franjevačkog samostana u ugljanski nakon uništenja prvoga u požaru 1476. godine. Begne su bili povezani i sa zadarskim samostanom. Šimun stariji, osnivač ugljanskoga samostana, bio je prokurator zadarskih franjevaca. Šimunov unuk, istoimeni modruški biskup, ugledni prelat, humanist, orator i vlasnik riječke tiskare u kojoj su objavljivana latinska i hrvatska izdanja, dao je 1531. godine pregraditi i povećati ugljanski samostan, a jednobrodnu franjevačku crkvu je opremio novom liturgijskom opremom. Umro u ožujku 1536., a između tog datuma i naznačenoga dana ukopa, 10. 6. 1537. biskupov brat, kanonik Ivan Donat naručio je izradu nadgrobne ploče. I on je imao zapaženu crkvenu karijeru, bio je vikar odsutnoga nadbiskupa Cornara Alvisea Cornera, a Pažani su ga u jednom od brojnih pokušaja stjecanja vlastite biskupije planirali imenovati biskupom.

Literatura:

Farlati, Illyricum sacrum, 5, Venezia 1775., str. 114; Carlo Ferrari-Cuppilli, „Della vita e degli scritti di Simeone Begna, zaratino, vescovo di Modrussa“, Annuario Dalmatico, 1, Spalato 1859., str. 75-76, 86; Carlo Federico Bianchi, Zara cristiana, 2, Zadar 1879., str. 90-91; Stjepan Antoljak, „Šimun Kožičić i njegovo doba“, Zbornik radova o Šimunu Kožičiću Begni, Zagreb 1991., str. 11-25; Ivo Petricioli, „Umjetnička baština franjevačkih samostana u Zadru, Kamporu, Ugljanu i Pašmanu“, Pod zaštitom svetoga Jeronima, Radovi Simpozija u prigodi Proslave 600. obljetnice imena Provincije sv. Jeronima, Dubrovnik 1999., str. 151-156; Valentin Putanec, „Tumačenje dijela natpisa nadgrobne ploče Šimuna Kožičića Benje na Ugljanu“, Rasprave Zavoda za hrvatski jezik, 18,  Zagreb 1992., str. 157-158; Pavuša Vežić, „Klaustar samostana Sv. Frane u Zadru i samostana Sv. Jeronima na Ugljanu“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 32, Zagreb 2008., str. 49-58; Radoslav Tomić, „Kiparstvo 2, Umjetnička baština zadarske nadbiskupije, Zadar 2008., str. 59-62; Pavuša Vežić, „Sveti Frane u Zadru – arhitektura crkve i samostana u doba gotike i renesase“, Ars Adriatica, 8, Zadar 2018., str. 17-46.

LB