Ime autora: furlanski altarist (?) i radionica Carla Tagliapietre
Naziv umjetnine: oltar svetih Maksima i Pelagija
Smještaj: na začelnom zidu desne lađe župne crkve svetog Pelagija, nekadašnje katedrale, Novigrad Vrijeme nastanka: između 1755. i 1764.
Materijal: raznovrsni mramor
Dimenzije: visina 460 x 255 cm
Naručitelj ili donator: novigradski biskup Stjepan (Stefano) Leoni (1754. – 1776.)

Mramorni je oltar smješten u dnu desne crkvene lađe. Uzdignut je na dvije stube od crvenog mramora, a supedanej mu se sastoji od naizmjeničnih rombova od bijelog, sivog i crnog mramora. Trapezoidni stipes ima bočne izvijene stranice obrubljene viticama i cvjetnim niskama te središnje kružno polje ukrašeno biskupskim grbom. Bočno od stipesa, u drugom su planu smješteni postamenti za stupove. Slavolučni retabl sastoji se od središnje lučne niše za palu koju flankiraju dva stupa od crveno-smeđeg mramora s korintskim kapitelima koji nose gređe naglašenih obrata. Iznad oltarne pale kontinuira jedino vijenac s istaknutim središnjim obratom pod kojim su dvije kerubinske glave. Atika se sastoji od polukružnog raskinutog zabata u čijem je središtu mramorna skulptura putta s biskupskim grbom.

Autori koji su do sada pisali o oltaru pažnju bavili su se historiografskim aspektima njegova podizanja, navodeći novigradskog biskupa Stjepana Leonija kao donatora. Povijesno-umjetničku analizu oltarne pale s prikazom Bogorodice i svetih titulara i zaštitnika Maksima i Pelagija, donosi N. Kudiš 2006. godine, utvrdivši da je nastala tijekom prve polovice 17. stoljeća, da potječe sa starog drvenog oltara te da je naknadno postavljena u novi mramorni. Kvantitetom skromnu mramornu dekoraciju oltara je D. Tulić 2012. godine pripisao radionici venecijanskog kipara Carla Tagliapietre.

Mramorni oltar svetih zaštitnika grada Novigrada i istoimene biskupije dao je podignuti mjesni biskup Stjepan Leoni koji se rodio 1701. godine u Kotoru, a crkvena ga je karijera odvela na mjesto generalnog vikara Ninske biskupije. U Rimu je doktorirao teologiju i filozofiju, a tamo je i posvećen za biskupa. Iz prve relacije koju je 1755. godine uputio u Rim, doznajemo da Novigrad ima tek 350 stanovnika te da je Katedrala u „bijednom i ruševnom stanju“ s tek glavnim mramornim tabernakulskim oltarom i pet bočnih izrađenih od drva. Prelat se založio i, većim djelom, vlastitim sredstvima obnovio desnu crkvenu lađu u čijem je dnu podigao mramorni oltar i grobnicu za sebe i nasljednike na katedri novigradskih biskupa. Donatorove zasluge za gradnju mramornog oltara heraldički su istaknute na stipesu i u kartuši koju pridržava putto na atici. Biskup Leoni je 1764. ispred oltarnih stuba dao učiniti i svoju grobnicu, natpisom ponosno ističući kako je vlastitim sredstvima podigao mramorni oltar. Natpis glasi:

D.O.M./ STEPHANUS LEONI CATHARENSIS/ ABBAS COMMENDAT. NONEN/ PHILOSOPHIAE AC THEOLOGIAE DOCTOR/ EPISCOPUS AEMONIENSIS/ CONSTRUCTO PROPRIIS SUMPTIBUS ALTARI/ SS. MM. MAXIMI ET PELAGI HOC/ ETIAM TUMULUM SUO CUM ORNATU SIBI/ SUCCESSORIBUSQUE SUIS/ MDCCLXIV/ [naknadno upisano] PLENUS MERITIS OBDORMIVIT IN DO.NO ANNO/ MDCCLXXVI. V. IDUS MAJI.

Stipes oltara s grbom biskupa Leonija

Jednostavna tektonika oltara s dva stupa i polukružnim zabatom te bikromija u kontrastu bijelog i crveno-smeđeg mramorna ukazuju na djelo vještog, no ipak manjeg altarista. On svoja provincijski intonirana djela temelji na venecijanskoj altaristici settecenta imajući za uzor slavnog Giorgia Massarija (Venecija, 1687. – 1766.) i njegov krug. Ne treba isključiti mogućnost da  je autor oltara možda i Gaspare Albertini (Piran, 1727. – 1808.). On je 1765. ugovorio gradnju oltara Gospe od Ružarija u dnu lijeve lađe novigradske katedrale imajući za uzor upravo oltar biskupa Leonija. Konačno, na prelatovom se oltaru ljepotom modelacije i klesanja ističu dvije kerubinske glave u tjemenu luka okvira pale, kao i stojeći putto s biskupskim grbom u zabatu. Fizionomija kerubina i putta bliska je načinu formiranja likova kipara Carla Tagliapietre (Venecija, 1703. – nakon 1771.), sina i nasljednika radionice poznatijeg oca Alvisea (Venecija, 1670. – 1747.), a s kojim je u petom desetljeću 18. stoljeća radio na kiparskoj opremi oltara rovinjskoj župnoj crkvi svete Eufemije. Može se stoga pretpostaviti da je zasada nepoznati altarist, sukladno uobičajenoj radioničkoj praksi, figuralnu plastiku za novigradski oltar naručio upravo u radionici ovog venecijanskog kipara.  


Radionica Carla Tagliapietre, Putto s grbom biskupa Leonija

Bibliografija: L. Parentin, Cittanova d’Istria, Trieste, 1974., str. 176 – 179; I. Grah, „Izvještaji novigradskih biskupa Svetoj Stolici (1588 – 1808), II. dio“, Croatica Christiana Periodica, 17, god. X, 1986., str.132-133; G. Radossi, „Stemmi di rettori, vescovi e di famiglie notabili di Cittanova d’Istria“, Atti Centro di Richerche Storiche – Rovigno, XIX, 1988./1989., str. 306; A. Alisi, Istria. Città minori, Trieste, 1997., str. 43; N. Kudiš Burić u: V, Bralić, N. Kudiš Burić, Slikarska baština Istre, Zagreb, 2006., str. 242 – 243, kat. jed. 151; D. Tulić, Kamena skulptura i oltari 17. i 18. stoljeća u Porečko-pulskoj biskupiji, disertacija, Filozofski fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2012., str. 848-849.

  DT