Ime autora: pripisano Petru Berčiću

Naziv umjetnine: skulpture sv. Stošije i sv. Zoila s pročelja srušene crkve Sv. Marije Velike u Zadru

Smještaj: Stalna izložba crkvene umjetnosti, Zadar (trajna posudba Muzeja grada Zadra)

Vrijeme nastanka: 1470-te

Materijal: vapnenac

Dimenzije: sv. Stošija 42 x 114 x 32 cm; sv. Zoilo 42 x 114 x 32 cm

Naručitelj ili donator: zadarski nadbiskup Maffeo Vallaresso, prokuratori crkve Sv. Marije Velike

Dva punoplastička kipa zadarskih zaštitnika, sv. Stošije i sv. Zoila, dio su kiparskog programa koji se sastojao od četiri skulpture koji su bile postavljene u tabernakulima pilastara pročelja zborne crkve Sv. Marije Velike u Zadru koja je srušena 1570. kako bi ustupila mjesto bastionu sv. Roka. Pronađeni su u crkvi Sv. Šime, gdje su bili ugrađeni kao građevni materijal, nakon čega su bili su pohranjeni u Arheološkom muzeju, a 1963. godine ušli su u vlasništvo zadarskoga Narodnog muzeja. Od 1976. godine na trajnoj su posudbi i izloženi u SICU.

Ostala dva kipa s tog pročelja vjerojatno su prikazivala zadarske zaštitnike sv. Krševana i, vjerojatno, sv. Donata. Kult toga sveca, čija se  ikonografija  preplela sa ličnošću zadarskoga biskupa s početka 9. stoljeća koji je izgradio biskupsku kapelu sv. Trojstva, bio je tijekom 15. stoljeća naročito potican od strane zadarskih nadbiskupa, a dodatni argument ovoj pretpostavci jest i činjenica da je u zbornoj crkvi sv. Marije nalazila kapela sv. Šimuna u kojoj je bio kult toga sveca, pa bi iz  ikonografskom logikom njegov lik bio izostavljen s pročelja na  kojemu su svi zadarski patroni izjednačeni.

Punoplastički kipovi sv. Stošije i sv. Zoila postavljeni su na poligonalne baze, obrađeni su samo s prednje strane, što proizlazi iz njihovog postava u nišama, a nagibom glava prilagođeni su ranorenesansnom rakursu „di sotto in sù“. Prikazani su u kontrapostu, impostacijom zakrenuta udesno, s uporištem o lijevoj nozi te izbačenim desnim koljenom, te ih se može zamisliti smještene u tabernakulima dvaju južnih pilastara pročelja crkve Sv. Marije Velike.

Sv. Zoilo je u desnici nosio kalež, a u lijevoj knjigu. Odjeven je u misnicu preko albe koja u donjem dijelu pada u snažnim cjevastim naborima koji se pri dnu sakupljaju i povijaju udesno implicirajući pomak tijela. Na desnom se, izbačenom koljenu, alba rastegnula uz sumarno naznačenu anatomiju potkoljenice, a tek na unutrašnjoj strani lista stvara tanke paralelne nabore. Nad haljinom, misnica, prebačena preko podignute lijeve nadlanice stvarajući kaskadu trokutno oblikovanih mekanih nabora. Dlanom spuštene desne ruke svetac pridržava dno oštećenog kaleža. Težina posude i napor uložen u njegovo pridržavanje dobro su i prirodno prikazani, naročito u odnosu pognutog desnog ramena, odignute podlaktice i dlana te njihova odnosa prema svinutom koljenu koje, premda u kontrapostu, gotovo podupire tešku posudu. Lijevom rukom sv. Zoilo pridržava knjigu. Blago spuštena glava doima se premalenom u odnosu na visinu tijela naglašenu trokutastim kadencama nabora misnice i vertikalama albe. Lice je izražajno, s gotovo portretnim karakteristikama kratko podrezane brade i brkovima nad blago otvorenim usnama spuštenih krajeva, visokih jagodica, plošnog nosa, duboko usađenih očiju, s vješto vođenom igrom svjetla i sjene na živahnom licu pod sumarno oblikovanim pramenovima kose.

Lik sv. Stošije je, s druge strane, zaobljenim linijama lica i gracilnom gestom naglašeno feminilan. Premda u sličnom kontrapostu kao i sv. Zoilo, nabori njezine haljine mnogo su sumarniji. Oni na desnoj nozi formirani su na gotovo romanički način, plitkim i krutim polukružnim oblicima, no tako da se pod njima ipak razaznaje anatomija bedra i potkoljenice. Nad bedrom svetica oslanja prevelik dlan čime naglašava pomak tijela udesno, a takvoj je impostaciji kontrastiran dubok i nepravilan nabor koji započinje vrhu desnoga bedra, te pruža prema nutrini tijela. S lijeve strane mirno padaju plitki vertikalni nabori haljine koji se lome i pregibaju u donjem dijelu. Na taj je način stvoren dvoosni sustav kontrastno oblikovanih nabora: dinamičnih desno i vertikalnih lijevo. Haljina je, prema modi 15. stoljeća, podvezana visoko pod grudima, a niz trbuh se spuštaju tri vertikalna manja nabora, naglašavajući mekoću trbuha. Na gornjem dijelu prsa kip je oštećen, no možda se razabire se rubac s medaljonom. Lijevom podlanicom svetica uz tijelo pridržava vertikalno postavljenu knjigu zakopčanu remenom. Grudi su tek blago naznačene nad pojasom, a s desne je strane preko prsiju prebačen kraj nekakve tkanine, plašta ili marame. Oble i mekane linije zaokrenute glave koja prati pokret tijela također naglašava femilnu ljupkost čitave figure. Lice je naglašeno zaobljenim obrazima, punim usnama nad sitnom bradom, te grubo obrađenim snažnim i slobodno padajućim pramenovima dugačke kose koja se valovito spušta niz svetičina leđa

Blago spuštene glave svetaca dobro su uklopljene u promišljeno suzdržanu dinamiku iskoraka i nošenja težine kaleža kod sv. Zoila ili pak ljupkog iskoraka sv. Stošije. Njihovim je impostacijama naglašen ranorenesnasni koncept skulpture koja komunicira s promatračem. To je donekle vidljivo i u individualizaciji likova, koliko god ona bila tipološki predvidljiva u virilnosti lika sv. Zoila ili nježno feminilnom karatkeru prikaza sv. Stošije. Osim ovih stilski inovativnih elemenata, primjetni su još neki dokazi Berčićevog prihvaćanja ranorenesansnih kiparskih utjecaja. Na oba kipa prisutna je osno kontrastirana obrada nabora. S jedne se strane tijela nabori se spuštaju u vertikalnim, volumenom neizrazitim i paralelnim naborima čime je naglašen kontrapost tijela, dok su na strani noge s opuštenim koljenom izrazito dinamizirani i često tretirani kao formalni nositelji koncepta figure barem u donjem dijelu tijela.  Tako stvorena dvoosna igra nabora organski je povezana s tektonikom lika, njegovom impostacijom i gestama, te predstavlja jedno od važnijih rješenja ranorenesansne skulpture, naročito kod Donatellovih toskanskih i padovanskih krugova druge četvrtine 15. stoljeća. Te osobine zanimljivo je sagledati u kontekstu atribucije ovih kipova. Najraniju je iznio j I. Petricioli koji je Petra Berčića prvi izravno doveo u vezu s autorstvom kipova, temeljeći svoju atribuciju na tipologiji cvjetogotičke arhitektonske dekoracije pilastra s nešto ranorensansnih elemenata, a posebice od ranije poznatim ugovorom sklopljenim 28. srpnja 1472. između nadbiskupa Vallaressa i Petra Berčića koji će raditi na pročelju sv. Marije Velike, prema postojećem nacrtu kojeg je trebao popraviti sliar Vittore Crivelli koji je tih godina boravio u Zadru, a u isplaćeni predujam od 100 dukata, Berčić će uračunati svotu od 25 dukata koju je trebao preuzeti od Andrije Alešija, majstora koji je već ranije primio predujam ali nije načinio gotovo ništa. E. Hilje je potom taj dokument povezao s rješenjem dužda Cristofora Mora od 4. 3. 1466. kojom Alešija odrješuje obaveza prema nekom majstoru Gregoriusu, kojima ga je ovaj sprječavao raditi na pročelju Sv. Marije Velike. Hilje je takvo imenovanje majstora kontekstualno prepoznao kao bilježnikovu omašku pri navođenju imena majstora Georgiusa, formirajući vrlo uvjerljivu tezu da je autor izvornog projekta pročelja bio Juraj Dalmatinac, no kako Aleši prema tom planu nije izveo gotovo ništa, nadbiskup Vallaresso je projekt kojeg je dao prepraviti Vittoreu Crivelliju, prepustio Berčiću koji ga je, sudeći po nizu isplata do kraja desetljeća, i završio.

Ako je doista riječ o Berčićevom autorstvu ovih kipova, u odnosu na atribuiran mu reljef iz lunete portala paške kolegijate koji se datira u kraj 1460-ih, primjetna su određena stilska sazrijevanja u smislu većeg stupnja prihvaćanja ranorenesasnih stilskih koncepata.

Bibliografija: C. Fisković, „Nekoliko dokumenata o našim starim majstorima“, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 52, 1949, str. 106-197; C. Fisković, Zadarski sredovječni majstori, Split 1959., str. 47-48, 157; P. Vežić, „Crkva svete Marije Velike u Zadru“, Diadora, 8, 1976., str. 124-125, 137-138; I. Petricioli, Stalna izložba crkvene umjetnosti, katalog, Zadar 1976., str. 106; T. Raukar, I. Petricioli, F. Švelec, Š. Peričić, Zadar pod mletačkom upravom, Zadar 1987., str. 147; E. Hilje, „Djelatnost korčulanskih klesara u zadarskoj regiji“, Godišnjak grada Korčule, 3, 1998., str. 115; M. Domijan, I. Petricioli, P. Vežić, Sjaj zadarskih riznica (katalog izložbe), Zagreb 1990., str. 335; E. Hilje, Gotičko slikarstvo u Zadru, Zagreb 1999., str. 139; N. Jakšić, E. Hilje,  Kiparstvo. Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije, tom I, Zadar 2008., str. 51, 254-256; E. Hilje, „Andrija Aleši i Zadar“, Umjetnički dodiri dviju jadranskih obala u 17. i 18. stoljeću (ur. V. Marković, I. Prijatelj Pavičić),  Split 2007., str 100-106; L. Borić, Renesansna skulptura i arhitekotnska plastika u Zadru, Zadar 2010., str. 48-54; 651-653; 693-695.

LB