Uređenje urbanih prostora često rezultira zanimljivim arheološkim otkrićima davno zaboravljenih sadržaja nestalih uslijed urbanističke evolucije određenih sredina. Takvi nam nalazi pokazuju koliko su dinamične promjene kojima su živa gradska tkiva oduvijek bila podložna i koliko su zapravo iskrivljene naše percepcije onoga što danas često nazivamo srednjovjekovnim povijesnim jezgrama. Jedan vrlo slikovit primjer koji svjedoči upravo o navedenome nedavno je istražen u samom središtu Rovinja.
Grad Rovinj prije nekoliko je godina pokrenuo projekt uređenja trga Sv. Eufemije, odnosno prostora oko rovinjske župne crkve. Trobrodna barokna crkva, pomalo predimenzionirana za naselje nad kojim je izgrađena, svjedočeći na taj način o financijskoj snazi zajednice koja ju je dala podići, izgrađena je između 1725. i 1736. godine po projektu arhitekta Giovannia Dozzia. No da bi se izgradila ovakva monumentalna građevina u postojećem urbanom tikvu morale su biti žrtvovane pojedine starije građevine, čime je nepovratno uništen srednjovjekovni urbanizam.
Crkva Sv. Mihovila arhanđela nakon čišćenja
Danas pomalo nevjerojatno zvuči podatak poznat iz povijesnih vrela da je na samom vrhu stožastog otoka na kojemu je izgrađen srednjovjekovni Rovinj postojalo čak pet starijih crkava. Starija trobrodna župna crkva Sv. Jurja i Sv. Eufemije izgrađena je još u 10. st., crkva sv. Mihovila arhanđela nalazila se južnije od župne, sv. Roka ispred njenog pročelja, dok se crkva sv. Uršule nalazila nedaleko od ove posljednje prema sjeveru. Kasnije, 1673. godine, na vrhu Grisije, pored župne crkve sagrađena je i crkvica sv. Josipa.
Sve spomenute crkve, s izuzetkom najmlađe, morale su biti žrtvovane za gradnju monumentalnog spomenika rovinjskome prosperitetu, odnosno proširenju župne crkve. Pri tome je od starije župne crkve zadržana tek središnja apsida, dok su ostale sakralne građevine u potpunosti srušene. Tako se barem smatralo do recentnih radova. Naime, već otprije se znalo kako je dobar dio sjevernog i južno platoa crkve Sv. Eufemije prekriven brojnim velikim obiteljskim i bratovštinskim grobnicama. No prilikom izrade idejnog projekta uređenja predmetnog prostora zamijećeno je kako se u jednoj od grobnica nalazi apsida sačuvana gotovo u punoj visini. Ovaj nalaz bio je okidač za pokretanje istražnih radova koja su dovela do zanimljivog otkrića. Naime, ulaskom u susjednu grobnicu shvatilo se kako se zapravo radi o gotovo cjelovito sačuvanoj crkvi kojoj praktički nedostaje tek krov. Radi se o romaničkoj crkvici pravokutnog tlocrta s istaknutom polukružnom apsidom presvođenom polukupolom, koja se temeljem komparativnih primjera može datirati u period između 11. i 13. st. Od izvornih struktura sačuvan je istočni zid s apsidom, sjeverni zid te niži dijelovi zapadnog i južnog zida.
Stanje nakon otvaranja grobnice čiji je interijer bio zapunjen brojnim posmrtnim ostacima
Prilikom prenamjene crkve u grobnicu duž uzdužne osi podignut je zid s dvostrukim lukom na kojeg se oslanjaju dva bačvasta svoda i pokrivaju unutarnji prostor te služe kao potpora popločenju tada formiranog trga. Osim toga, podignut je i visoki pregradni zid ispred svetišta, čime je zatvoren pogled na apsidu. Crkvicu Sv. Mihovila arhanđela održavala je istoimena kamenoklesarska bratovština koja je nad objektom imala juspatronatsko pravo. Zanimljivo, izgradnja nove župne crkve bila je u već poodmakloj fazi kada su 1732. g. predstavnici bratovštine prihvatili prijedlog da se zbog premalog razmaka između dva objekta, zbog čega je bio otežan pristup bočnim vratima župne crkve, Sv. Mihovil sruši. Kompromis je postignut dodjelom jedne od kapela južnog broda crkve bratovštini i njezinu atribuiranju Sv. Mihovilu. Prijenos oltara i rušenje crkve dogodilo se naredne godine, no evidentno je kako je spomenuto rušenje bilo tek djelomično. Čini se da su i pripadnici bratovštine uvjetovali takav tretman objekta, odnosno očuvanje zidova crkvice koji su ukopani pod zemlju formiranjem novog trga nad nekadašnjim južnim padinama brijega. Tako ukopan objekt postao je bratovštinska grobnica u kojoj su kroz naredna dva stoljeća sahranjivani pripadnici bratovštine i članovi njihovih obitelji.
U skladu s aktualnim razvojem naših primorskih gradova, koji su prosperitet temeljen na ribarstvu, pomorstvu i obrtništvu odavno zamijenili turističkim uslugama, pojavila se ideja uređenja prostora crkvice i njezina otvaranja javnosti te je odlučeno kako će se kroz arheološka istraživanja prostor očistiti od nagomilanih osteoloških ostataka. Istraživanja su pokazala kako je u dugom periodu sahranjen iznimno veliki broj pokojnika, koji se temeljem brojanja kostiju donjih čeljusti (mandibula) može procijeniti na preko četiri stotine sahranjenih osoba. Preciznu brojku je teško dati s obzirom da su starije kosti uslijed čestih ukapanja premještane tako da cjeloviti posmrtni ostaci zapravo nisu bili sačuvani. O kolikoj je količini ukopa riječ slikovito svjedoči podatak da je ukupna dubina osteoloških ostataka na pojedinim mjestima prelazila 2,5 m, dok je prostor apside bio zatrpan kostima do samog vrha. Uz pokojnike su prilagani i relativno brojni grobni prilozi koji uglavnom svjedoče o njihovoj pobožnosti, poput primjerice svetačkih medaljica, raspela, reljefno obrađenih brončanih limova s prikazima Sv. Otajstva, malih koštanih lubanja i sl. Osim toga pronađeni su i dijelovi ljesova te ostaci tkanina i drugih dijelova odjeće i nošnje poput češljeva/ukosnica, kopči i sl.
Jedan od pronađenih grobnih priloga – koštana aplika u obliku lubanje čiji su nos i usta prekriveni tkaninom
Očišćena crkvica predstavlja uistinu jedinstven spomenički ambijent u kojem se prožimaju strukture formirane u dugim stoljećima izgradnje, korištenja i mijenjanja funkcija, ostavljajući kod istraživača pomiješane osjećaje ugode i tjeskobe. Nakon istraživanja crkva je ponovno zatvorena i trenutno nije dostupna, no u tijeku je izrada projekta uređenja i prezentacije čijom bi realizacijom u skorijoj budućnosti mogla postati dostupna široj javnosti, čime će biti omogućeno upoznavanje s davno zakopanom srednjovjekovnom baštinom Rovinja.
