Tommaso Temanza (Venecija, 1705. – 1789.), arhitekt i vrijedan izvor za biografije brojnih venecijanskih majstora (Vite dei più celebri architetti e scrittori veneziani, Vita di Andrea Palladio, Zibaldon…), posjetio je ranih šezdesetih godina 18. stoljeća neke od najvažnijih gradova na Apeninskom poluotoku. Iz kopije pisma, što se danas čuva u Seminario Patriarcale di Venezia, kojeg je Temanza u studenom 1763. godine iz Rima uputio porečkom biskupu Gasparu Negriju (Venecija, 1697. – Poreč, 1778.) saznajemo o tijeku njegova putovanja te o daljnjim planovima. Venecijanski arhitekt tako crkvenom dostojanstveniku, kojeg naziva ljubiteljem i proučavateljem lijepih umjetnosti, kazuje da je prije dolaska u Rim boravio dvadeset i pet dana u Firenci, čija ga je ljepota zadivila. Boravio je i u drugim važnim toskanskim gradovima, čija imena u pismu ne spominje, no piše da je tamo vidio brojne vrijedne umjetnine i o njima stekao nova znanja. Također, informira ga da još namjerava posjetiti Napulj, Pozzuolo, Baje i Portici, no da se u tjednu prije Uskrsa ponovno namjerava vratiti u Vječni Grad. Nadalje, Temanza piše biskupu da nakon najvećeg kršćanskog blagdana planira odlazak u Loreto i Bolognu, a potom u svibnju povratak u La Dominante, kako naziva rodnu Veneciju.
Temanza u pismu ne krije oduševljenje Rimom, a posebno njegovim antičkim slojem, što uopće ne čudi s obzirom na to da je riječ o jednoj od ključnih ličnosti u uvođenju neoklasike u arhitekturi na području Veneta. Ističe kako je Panteon bila prva građevina koju je tamo posjetio, međutim bio je potpuno osupnut izgledom njegova interijera, odnosno galerije smještene između vijenca i kupole, koju je nekoliko godina ranije obnovio arhitekt Paolo Posi (Siena, 1708. – Rim, 1776.). Šok viđenim izražava riječima: „Benchè prima nè fossi prevenuto mi si agghiacciò il sangue, quando lo vidi; e in vece di dire dei Pater nostri scagliai mille maledizioni contro il Sacrilegio.“[1] Temanza zamjera Posiju da je s rečene galerije dao u cijelosti otući antičke ornamente i orijentalni mramor, zamijenivši ga pastišem od štuka. Štoviše, Posi „lo colorì a finti marmi, come presso noi si fà da Pasqua alle Botteghe di Salssicciaj“. Temanza izražava žaljenje nad činjenicom da se svi busaju u prsa ističući da su Talijani i da žive u najprosvjećenijem dobu, a da se potom događaju ovakve stvari „nella Capitale del Mondo, nel più bel fiore del Secolo“. Zatim zaključuje da ovo što je Posi učinio na Panteonu, nisu Rimu učinili ni barbari koji su uništili brojna antička zdanja.
Zanimljivo je spomenuti kako Tommaso Temanza u pismu ne spominje odmah ime Paola Posija, već pri njegovu kraju anticipira Negrijevo pitanje „Chi fù mai il sacrilego Architetto?“ te dodaje „Io glielo dirò ben volentieri, perchè merita di vivere il nome di lui, come vive ancor per infamia il nome di quel …………………., che in Efeso incendiò il celebratiſsimo Tempio di Diana“. Dakako, arhitekta Posija ovdje uspoređuje s Herostratom (Efez, 4. st. pr. Kr.) koji je 356. godine prije Krista podmetnuo požar u hramu što je bio posvećen grčkoj božici Artemidi (čiji je rimski pandan Diana) u Efezu sa željom da bude vječno upamćen. Razvidno je, međutim, da je Herostrat, uprkos nastojanjima suvremenika koji su ga osudili na smrt i zaprijetili istom kaznom svima onima koji budu spomenuli njegovo ime, uspio u svome naumu. Znakovito je da ni sam Temanza, poštujući tradiciju i iskazujući temeljito klasično obrazovanje, ne spominje izrijekom Herostratovo ime, dok Posijev identitet otkriva biskupu Negriju tek na kraju pisma pojačavajući dramatski efekt: „Chiamaſi costui Paolo Pozzi di patria Fiorentino, e di professione, distruttore delle Antichità più rispettabili del Mondo.“ Ovu temu Temanza zaključuje tvrdnjom: „Or vegga V. S. Il.a e Rev.a come oggi si sta’ d’Architetti in Roma, e quanto poco Sale in Zucca, in proposito delle bell’ arti, hanno quelli, che pressiedono ai più rispettabili monumenti dell’ Antichità.“ Treba još dodati da Temanza u pismu iskazuje izvrsno poznavanje problema jer spominje i crtež što ga je svojedobno napravio slavni sienski arhitekt i slikar Baldassarre Peruzzi (Siena, 1481. – Rim, 1536.), kojim se trebala riješiti galerija Panteona. Međutim, sa žaljenjem zaključuje „non vi fù in quel feliciſsimo Secolo chi aveſse corraggio di porvi le mani“.
Urgentno pitanje načina obnove, ali i održavanja starijih zgrada nedavno se nametnulo i hrvatskoj javnosti te, pogotovo, stanovnicima Zagreba. Niz potresa što su se dogodili u glavnom gradu Hrvatske 22. ožujka 2020. i nažalost nanijeli ogromne štete Gornjem gradu, Kaptolu i Donjem gradu, otvorili su problem sanacije tih cjelina, kao i pojedinih objekata. Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, kao krovna institucija hrvatskih povjesničara umjetnosti, ali i ugledni pojedinci iz ove struke putem individualnih istupa, dali su sugestije o načelima obnove. Dakako, to nije prvi put da hrvatski stručnjaci, a ovdje prvenstveno mislim na povjesničare umjetnosti, upozoravaju na nepoželjne prakse, propuste i nebrigu prema nacionalnoj spomeničkoj baštini. I ovom prilikom, nažalost, neki od njih izražavaju opravdanu bojazan da bi se stare greške mogle ponoviti.
U tekstu Što nakon potresa? koji potpisuje predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, prof. dr. sc. Zvonko Maković, ističe se zabrinutost smjerom kojim je krenula rasprava u medijima o načinu obnove povijesnog središta Zagreba te se apelira na to da „obnova ne može i ne smije početi idejama o rušenju, nego pomnom analizom gubitaka i mogućnosti rehabilitacije spomenika i ambijenata“. Također, napominje se kako Donji grad, koji je u potresu najviše stradao, treba očuvati kao cjelinu te je stoga potrebno donijeti plan za njegovu rehabilitaciju i zaštitu, umjesto da se pri obnovi daje prednost novogradnji. Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske zalaže se da proces obnove, koji treba postati prioritetni gradski projekt, vodi autonomno stručno povjerenstvo koje bi bilo sastavljeno od stručnjaka različitih profila.
Na internetskoj stranici Instituta za povijest umjetnosti, objavljen je tekst dr. sc. Irene Kraševac s nazivom Zagreb na prekretnici. Autorica je istaknula niz razloga zbog kojih su prijašnje i sadašnje gradske vlasti te stanovnici povijesnog središta Zagreba zanemarili održavanje građevina. Napose se to odnosi na Donji grad, gdje je statika brojnih zgrada bila narušena neadekvatnim adaptacijama i pregradnjama te dr. sc. Kraševac smatra da je potres samo ubrzao neminovni proces njihova urušavanja. Također, iznosi mišljenje da su zahvati koje se poduzelo do 22. ožujka 2020. bili uglavnom kozmetičke naravi. Autorica zaključuje da su Zagrepčani svoj grad „loše tretirali ne ulažući dovoljno u njegovu modernizaciju u skladu sa standardima novog vremena“. Kako spominje i moguću simbiozu starog i novog, pretpostaviti je da bi za nju i ovo mogao biti jedan od načelnih prijedloga za njegovu buduću obnovu, u kojoj bi struka trebala imati značajnu ulogu.
U tekstu Zagreb nakon potresa prof. dr. sc. Dragana Damjanovića što je objavljen na stranicama Filozofskog fakulteta u Zagrebu se naglašava važnost očuvanja ambijentalne cjeline povijesnog središta grada, odnosno općenito umjetničke baštine jer je ona „ono najvrjednije uz ljude što Zagreb ima i što ga čini Zagrebom“. Osim toga, autor smatra da bi se rušenjem zgrada koje se mogu sačuvati i građenjem novih na njihovu mjestu napravila dugoročna ekonomska šteta jer je upravo očuvano povijesno središte glavnog grada Hrvatske sa srednjoeuropskim štihom mamac za brojne turiste. To, neposredno i posredno, otvara brojna radna mjesta, a prof. dr. sc. Damjanović smatra da bi slabljenje turizma automatski dovelo i do pada vrijednosti novoizgrađenih objekata. Svoj stav autor dodatno elaborira u intervjuu za Telegram.hr naslovljenom Razgovor s profesorom: Kako obnoviti Zagreb, a da mu ne ubijemo duh i spriječimo špekulante koji vrebaju, koji je objavljen više od tjedan dana nakon potresa. Nažalost, ovaj intervju predstavlja rijetki primjer davanja medijskog prostora mjerodavnom stručnjaku s područja povijesti umjetnosti kada je u pitanju graditeljsko nasljeđe. Ne zaboravimo, riječ je ovdje o jednom od najuglednijih hrvatskih stručnjaka za arhitektonsku baštinu 19. stoljeća.
Povjesničari umjetnosti ne dvoje da u donošenju plana za obnovu povijesnog centra Zagreba trebaju sudjelovati arhitekti, seizmolozi te svi drugi stručnjaci čija će ekspertnost doprinijeti boljem i bržem rješavanju problema te se podrazumijeva da je višedisciplinarni pristup jedini ispravan u ovako složenoj situaciji. Iz istog bi razloga potencijalno isključivanje povjesničara umjetnosti iz tog procesa moglo imati snažne reperkusije za graditeljsku baštinu grada Zagreba. Na koncu, iako je od tada prošlo gotovo dvjesto pedeset i sedam godina, čini se da bi Tommaso Temanza, koji je prvenstveno bio arhitekt, ali i civilni te vojni inženjer, povjesničar arhitekture, erudit i pisac, mogao poslužiti kao uzor ne samo suvremenim povjesničarima umjetnosti, već i inženjerskoj struci. Njegovo poštovanje prema očuvanju baštine izvire prvenstveno iz temeljitog poznavanja iste. Danas su se znanja o graditeljskom nasljeđu, izgradnji, seizmologiji, klasičnoj arhitektonskoj tradiciji toliko povećala da jedan stručnjak ili čak struka može mjerodavno govoriti samo o segmentu navedene problematike. Tek stručnjaci različita obrazovanja, ujedinjeni u tim, mogu doći do dobrih i trajnih rješenja kako za stanare pojedinih zgrada, odnosno građane Zagreba, tako za institucije i širu zajednicu.
Na slijedećim poveznicama su tekstovi povjesničara umjetnosti koji se spominju u blogu:
prof. dr. sc. Zvonko Maković ispred Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Što nakon potresa? (http://www.dpuh.hr/)
dr. sc. Irena Kraševac, Zagreb na prekretnici (https://www.ipu.hr/article/hr/892/zagreb-na-prekretnici)
prof. dr. sc. Dragan Damjanović, Zagreb nakon potresa, (https://web2020.ffzg.unizg.hr/blog/2020/03/27/sto-uciniti-s-donjim-gradom-i-sredistem-zagreba-nakon-potresa/)
Intervju prof. dr. sc. Dragana Damjanovića za Telegram.hr, Razgovor s profesorom: Kako obnoviti Zagreb, a da mu ne ubijemo duh i spriječimo špekulante koji vrebaju, (https://www.telegram.hr/price/razgovor-s-cijenjenim-profesorom-kako-obnoviti-zagreb-a-da-mu-ne-ubijemo-duh-i-sprijecimo-spekulante-koji-vrebaju/?fbclid=IwAR2CsPsjXgHyoOyE-uspsvWUJiOYZqpuozWj6bh4GgzL56gaNxMYqBidkSM)
[1] Svi navodi iz pisma su preneseni doslovno, bez ortografskih intervencija.
