Tijekom ranog novog vijeka većinom se koriste tri grafičke tehnike: drvorez, bakrorez i bakropis. Kod svih triju crtež se, u načelu, prenosio na isti način na matricu s koje su se kasnije otiskivali grafički listovi. Kompozicija se s papira precrtavala na ploču ili se pak doslovno kopirala tako da se papir polagao na matricu, najčešće bakrenu ploču te su se zatim u nju urezivale linije crteža, a ponekad se samo istočkavalo. Ako se prilikom otiskivanja kompozicije s ploče željelo dobiti identičan prikaz kao na crtežu, trebalo ga se kod precrtavanja okrenuti licem prema ploči kako bi se dobile zrcalne konture na matrici. Kako bi se postignula čim veća prozirnost papira s kojeg se precrtavalo, on se nerijetko premazivao uljem, a koliko je to svojstvo zapravo bilo važno svjedoči primjer ciriškog nakladnika Heinricha Froschauera (? – ?). Naime, on piše anonimnom crtaču s kojim je surađivao kako njegov zaposlenik ima velikih problema pri kopiranju kompozicije na drvenu matricu jer su crteži koje mu dostavlja na predebelom papiru te čak dodaje da će mu poslati tanje papire ako ih majstor već nema.

Jan Norblin, Ecce homo, grafički otisak, National Museum, Varšava

Jan Norblin, Ecce homo, bakrena matrica, National Museum, Varšava

Drvorez je jedna od najstarijih grafičkih tehnika. Svoje podrijetlo vuče iz tesarskog obrta, a matrica koju se rezbari nožem napravljena je od drva, po čemu je tehnika i dobila ime. Zbog svoje čvrstoće drvorez se koristilo za izradu prikaza većih dimenzija te kada se namjeravalo otiskivati veliki broj listova s jedne matrice. Za razliku od drvoreza koji je grafička tehnika visokog tiska, barkorez i bakropis su tehnike dubokog tiska. Naime, ključna je razlika u tome što se kod drvoreza na papir otiskuju neizrezani dijelovi, a kod bakroreza i bakropisa boja ostaje u udubljenim dijelovima.

Bakrorez je najstarija grafička tehnika dubokog tiska. Svoje korijene vuče iz zlatarstva, a prvi radovi nastali u tehnici bakroreza javljaju se u četvrtom desetljeću 15. stoljeća na području oko rijeke Rajne, što ne iznenađuje s obzirom na dugotrajnu graversku tradiciju na području današnje Njemačke. Bakrorez nastaje tako da se suhom iglom ili burinom, odnosno dubačem, urezuju linije u poliranu ploču. Matrica je najčešće bila bakrena, zbog toga što je taj materijal bio najpodatniji za obradu, pa po njemu tehnika i dobiva ime. U odnosu na drvorez, u bakrorezu su se mogle dobiti suptilnije linije pa je stoga on, s vremenom, postao popularniji.

Jan Collaert I prema Janu van der Straetu, Proces izrade i tiskanja bakroreza, The Metropolitan Museum of Art, New York

Ipak, iako će se drvorez te bakrorez i dalje koristiti, od druge polovice 17. stoljeća dominantna tehnika za izradu grafičkih listova postaje bakropis. Naime, od svih grafičkih tehnika u ranom novom vijeku on je bio najsličniji crtežu pa je zbog toga stekao veliku popularnost, pogotovo na Apeninskom poluotoku. Riječ je o tehnici gdje se crtež na metalnu ploču prenosi postupkom jetkanja. Iako su se za izradu ploče s koje se otiskivalo znale koristiti čvrste sirovine poput željeza i čelika, kao i kod bakroreza, i u ovoj se tehnici najčešće koristio bakar jer je bio najpodatniji.

Izum i usavršavanje tiskarskog stroja od četvrtog desetljeća 15. stoljeća nadalje, omogućili su lakše umnažanje pisanog i grafičkog materijala te su oni postali dostupniji većem broju stanovništva, pa tako i slikarima. Prije izuma tiskarskog stroja slikarski i kiparski naučnici su se mogli upoznati s kompozicijama slavnih i uglednih majstora jedino putem stasanja u njihovim radionicama ili tako da su sate i dane provodili ispred umjetnina smještenih u javnim prostorima, najčešće crkvama, skicirajući ih i memorizirajući svaku njihovu odliku. Međutim, izum tiskarskog stroja drastično mijenja tu paradigmu te kompozicije istaknutih umjetnika, ali i onih slabijih, prevedene u medij grafike, počinju intenzivno cirkulirati katoličkim svijetom.

Vjerska previranja u 16. stoljeću, odnosno reformacija i protureformacija, također će doprinijeti umnažanju grafičkih listova jer će se uvidjeti njihova propagandna moć. Tako je primjerice Gabriele Paleotti (Bologna, 1522. – Rim, 1597.), bolonjski biskup iz druge polovice 16. stoljeća, svakog tjedna poklanjao prikaz nekog sveca djeci što su recitirala katekizam u sklopu Scuola per gli putti della dottrina christiana, čije je sastavnice pohađalo oko 14 000 bolonjske djece godišnje. Razvidno je kako je tim putem na tisuće grafičkih otisaka kružilo Bolognom na tjednoj bazi. Ne treba smetnuti s uma ni želju za samopromocijom slikara, što je također doprinijelo bujanju grafičkog materijala. Parmigianino (Parma, 1503. – Casalmaggiore, 1540.), na primjer, surađuje s nekoliko grafičara koji,  prevodeći njegove crteže u medij grafike, promoviraju njegovo umijeće. Također, javlja se i potražnja za radovima velikih renesansnih majstora kao što su Tiziano Vecellio (Pieve di Cadore, 1488./1490. – Venecija, 1576.), Michelangelo Buonarroti (Caprese, 1475. – Rim, 1564.), Raffaello Sanzio (Urbino, 1483. – Rim, 1520.), Pieter Bruegel Stariji (Breda, o. 1525. – Bruxelles, 1569.), Hieronmus Bosch (‘s-Hertogenbosch, o. 1450. – 1516.) i drugi, pa se izrađuju grafike prema njihovim djelima.

S vremenom, do izražaja počinje dolaziti i svijest o umjetničkoj važnosti grafičkog materijala te se javljaju majstori koji počinju stvarati isključivo u tom mediju. Tako se u 17. i većem dijelu 18. stoljeća grafički materijal sve više umnažao, a izravnu su korist od toga imali osrednji slikari jer je korištenje grafičkih predložaka, kako bi se kopirala kompozicija nekog umješnog majstora, jamčilo određenu kvalitetu slikanog rada. Već je Giorgio Vasari (Arezzo, 1511. – Firenca, 1574.), firentinski arhitekt, slikar i kroničar, pišući o Marcantoniju Raimondiju (Molinella, o. 1480. – Bologna, 1534.), slavnom umjetniku u mediju grafike, komentirao tu pojavu: „Marcantonio intanto, seguitando d’intagliare, fece in alcune carte i dodici Apostoli, piccoli, in diverse maniere, e molti Santi e Sante, acciò i poveri pittori, che non hanno molto disegno, se ne potessero ne’ loro bisogni servire.” Međutim, bilo bi pogrešno tvrditi da su se samo slabiji slikari koristili grafičkim listovima prilikom izrade svojih djela. Vještiji su majstori mogli preslikati samo pojedinu figuru s neke grafike ili se koristiti njome tek kako bi dobili ideju za vlastitu kompoziciju. No, prilikom kopiranja su trebali biti vrlo oprezni da se taj čin ne protumači kao nedostatak kreativnosti, već da bude razvidno kako je to neka vrsta hommagea određenom autoru, odnosno pokazatelj autorove erudicije. U protivnom, slikari su mogli doživjeti neugodnost kao što to svjedoči jedan primjer iz prve polovice 17. stoljeća kada je Giovanni Lanfranco (Parma, 1582. – Rim, 1647.) optužio Domenichina (Bologna, 1581. – Napulj, 1641.) za plagijat. Lanfranco je bolonjskog slikara okrivio da je kompoziciju rada Posljednja pričest svetog Jeronima za crkvu San Girolamo della Carità u Rimu (danas u Pinacoteca Vaticana) kopirao od njihovog zajedničkog učitelja Agostina Carraccija (Bologna, 1557. – Parma, 1602.), što je pobudilo veliki interes rimske javnosti, no na koncu se ova afera ipak nije odrazila na daljnju Domenichinovu karijeru u Vječnome gradu.

Domenichino, Posljednja pričest svetog Jeronima, Pinacoteca Vaticana, Rim

Agostino Carracci, Posljednja pričest svetog Jeronima, Pinacoteca Nazionale, Bologna

Već od kraja 16. stoljeća slikarski su radovi ukrašavali brojna kućanstva šireg sloja ljudi. Primjerice, u periodu od 1600. do 1619. godine u dobrostojećim nizozemskim kućanstvima je zabilježeno oko milijun i tristo tisuća slika, a početkom idućeg stoljeća ta brojka je porasla na više od dva milijuna primjeraka. U Londonu se pak krajem 17. stoljeća na dražbama pojavljivalo na desetke tisuća slika. Pritom je najčešće bila riječ o radovima slabih majstora, pa se stoga podrazumijeva da je velik dio tih slika nastao prema grafičkim predlošcima. Uglavnom su se takva djela u većim gradovima prodavala na javnim dražbama ili kod trgovaca rabljenom robom – na Apeninskom poluotoku znanih kao strazzaruoli, odnosno rigattieri.

Simon Guillain prema Annibaleu Carracciju, Vende Quadri

Danas još uvijek postoji velik broj skromnijih majstora iz 17. i 18. stoljeća koje nije moguće identificirati. S obzirom na to da su se baš oni u pravilu koristili predlošcima, jedan je od važnijih zadataka povjesničara umjetnosti da pokušaju utvrditi poveznicu između određenog slikarskog djela te grafike prema kojoj je ono nastao. Tako se mogu dobiti bitne informacije kao što su primjerice utvrđivanje preciznije datacije ili pak umjetničkog kruga iz kojeg je pojedini rad ponikao. Primjerice, u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka, nalazi se stotinjak slika što su nastale u 17. i 18. stoljeću te se velik dio njih može smatrati onime što se u stručnoj literaturi naziva dipinti da arredamento (slike što su služile kao ukras privatnih interijera građanskih kuća). Iako su i u Rijeci građanske kuće u 17. i 18. stoljeću bile opremljene takvim slikama, djela iz Zbirke starih majstora što se nalaze u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka uglavnom su nabavljena tijekom 19. i početkom 20. stoljeća te je iznesena hipoteza kako je veći dio njih pripadao članovima uglednih riječkih obitelji kao što su Nugent, Ciotta, Muller, Ružić, Catti, Whitehead, Luppis, Tuhtan i druge. O slikama iz Zbirke starih majstora, što je formirana 1987. godine, nažalost, postoji vrlo malo pouzdanih informacija, međutim taj nedostatak se za pojedina djela može nadomjestiti posrednim podacima kao što je, na primjer, utvrđivanje grafičkih predložaka prema kojima su nastala. Tako, na primjer, identificiranjem bakropisa Domenica Marije Canutija (Bologna, 1626. – 1684.) koji je – uz neznatne promjene u kompoziciji – služio kao model za Bogorodicu od Ružarija iz Zbirke starih majstora, postaje jasno da ona nije mogla nastati prije 1655. godine. Naime, na Canutijevu se bakropisu nalazi posveta što ju je za bolonjskog gonfaloniera Nicolòa Calderinija dao napraviti Virgilio Sirani. U djelu I signori anziani consoli, e gonfalonieri di giustizia della città di Bologna je zabilježeno kako je Calderini u srpnju i kolovozu 1655. godine po prvi puta postao gonfaloniere, tj. tada je dobio titulu koja se u Bologni stjecala nakon izbora na dužnost Gonfalonière di giustizia te je bio zadužen za održavanje javnog reda u gradu ta dva mjeseca. Kako se izbor Nicolòa Calderinija za gonfaloniera poklapa s Canutijevim povratkom iz Rima u rodnu Bolognu, po svemu sudeći je upravo tada nastala i matrica za grafičke listove, a što je onda ujedno i terminus ante quem non za nastanak riječke slike. Godine 1993. je Bogorodica od Ružarija iz Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka bila publicirana kao rad renesansnog slikara Antonija Allegrija, zvanog Correggio (Correggio, o. 1489. – 1534.). Osim što je evidentno da je autor ove slike neusporedivo skromnijih sposobnosti nego li emilijanski slikar te da on i stilski pripada kasnijem razdoblju, Canutijev je grafički list zauvijek otklonio zabludu o Coreggiovu autorstvu te se može pretpostaviti da je djelo nastalo u drugoj polovici 17. stoljeća.  

Nepoznat autor, Gospa od Ružarija, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Rijeka (foto: Damir Tulić)

Domenico Maria Canuti, Gospa od Ružarija, The British Museum, London

Neke od najuglednijih svjetskih muzejskih institucija poput The British Museuma u Londonu, Alberitne u Beču ili The Metropolitan Museum of Art u New Yorku svoje su zbirke učinile dostupnima online i time znanstvenicima uvelike olakšale traganje za predlošcima i modelima djela koja istražuju. U tom su kontekstu posebno važne online baze crteža i grafičkih listova koji su uglavnom nedostupni posjetiteljima muzeja, galerija i zbirki, jer su vrlo osjetljivi na svjetlost te se čuvaju u specifičnim uvjetima u spremištu. Baze podataka o umjetninama u vlasništvu javnih institucija diljem svijeta, danas su redovito opremljene vizualnim materijalom. Dostupne su javnosti, a njihov broj i kvaliteta prezentacije djela danomice rastu. Utoliko je danas potraga za grafičkim, ali i slikanim predlošcima pri istraživanju slikarstva ranog novog vijeka postala metodološkim standardom.

IZBOR IZ LITERATURE:

Alidosi Pasquali, Giovanni Nicolò, I signori anziani consoli e gonfalonieri di giustizia della città di Bologna, Bologna, 1670.

Allerston, Patricia, The Second-Hand Trade in the Arts in Early Modern Italy, u: The art market in Italy: 15th – 17th centuries/Il mercato dell’arte in Italia: secc. XV – XVII, (ur.) Marcello Fantoni, Louisa C. Matthew, Sara F. Matthews-Grieco, Modena, 2003., 301-312.

Bakropis, u: Leksikon slikarstva i grafike, (ur.) Lothar Altmann, Zagreb, 2006.

Bakrorez, u: Leksikon slikarstva i grafike, (ur.) Lothar Altmann, Zagreb, 2006.

Balabanić Fačini, Marica i Denis Nepokoj, Kronologija, u: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, (ur.) Denis Nepokoj, Rijeka, 2004., 44-75.

Barbolini Armandi, Marina, Domenico Maria Canuti, u: Dizionario biografico degli Italiani, 1975., http://www.treccani.it/enciclopedia/domenico-maria-canuti_%28Dizionario-Biografico%29/

Bolić, Marin, Dvije slike iz Zbirke starih majstora Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka nastale prema djelima Bernarda Strozzija, u: Ars Adriatica, 10, 2020., 131-140.

Bolić, Marin, Predlošci za slike 17. stoljeća u zbirci Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka, u: Ars Adriatica, 9, 2019., 75-88.

Bury, Michael, The print in Italy: 1550 – 1620, London, 2001.

Cecchini, Isabella, I modi della circolazione dei dipinti, u: Il collezionismo d’arte a Venezia: il Seicento, (ur.) Stefania Mason, Linda Borean, Venezia, 2007., 141–165.

Cecchini, Isabella, Le figure del commercio: cenni sul mercato pittorico veneziano nel XVII secolo, u: The art market in Italy: 15th – 17th centuries/Il mercato dell’arte in Italia: secc. XV – XVII, (ur. Marcello Fantoni, Louisa C. Matthew, Sara F. Matthews-Grieco), Modena, 2003., 389–399.

Cvijetinović Starac, Margita, Zbirke slika, grafika i skulptura, u: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, (ur.) Denis Nepokoj, Rijeka, 2004., 140-185.

Domenico Maria Canuti, Madonna of the Rosary, u; The illustrated Bartsch: Italian masters of the seventeenth century, (ur.) John T. Spike, sv. 42, New York, 1981., kat. 1 (223), 215

Drvorez, u: Leksikon slikarstva i grafike, (ur.) Lothar Altmann, Zagreb, 2006.

Griffiths, Antony, The print before photography: an introduction to European printmaking 1550-1820, London, 2016.

Kudiš, Nina, Sakralno slikarstvo XVI. i XVII. stoljeća u Rijeci i regiji; u: Ars sacra: Izložbeni prostor Centra za kulturu Rijeka, listopad i studeni 1990. godine, (ur.) Vera Gambar Miščević, Rijeka, 1990.

Kudiš Burić, Nina, Grafički predlošci za slike u Istri nastale između 1550. i 1650. god., u: Klovićev zbornik: minijatura – crtež – grafika 1450.-1700.: zbornik radova sa znanstvenoga skupa povodom petstote obljetnice rođenja Jurja Julija Klovića, Zagreb, 22. – 24. listopada 1998., (ur.) Milan Pelc, Zagreb, 2001., 137-151.

Landau, David i Peter W. Parshall, The Renaissance print, New Haven, 1994.

Maković, Zvonko, Kuća lutaka, u: Pisma Bertoltu Brechtu: kronike, Zagreb, 2002., 15–19.

Maković, Zvonko, Perzijanci, u: Pisma Bertoltu Brechtu: kronike, Zagreb, 2002., 11–14

Marini, Giorgio, Drawing and engraving in Veneto in the 17th and 18th centuries, u: Passion and commerce: art in Venice in the 17th and 18th centuries, (ur.) Anna Buti, Marta Mansanet, Barcelona, 2007., 77-83.

Modesti, Adelina, Patrons as Agents and Artists as Dealers in Seicento Bologna, u: The art market in Italy: 15th – 17th centuries/Il mercato dell’arte in Italia: secc. XV – XVII, (ur.) Marcello Fantoni, Louisa C. Matthew, Sara F. Matthews-Grieco, Modena, 2003., 367-388.

Murphy, Caroline P., The Market for Pictures in Post-Tridentine Bologna, u: The art market in Italy: 15th – 17th centuries/Il mercato dell’arte in Italia: secc. XV – XVII, (ur.) Marcello Fantoni, Louisa C. Matthew, Sara F. Matthews-Grieco, Modena, 2003., 21-53.

Paro, Frane, Grafički pojmovnik, Zagreb, 2002.

Pelc, Milan, Pismo – knjiga – slika: uvod u povijest informacijske kulture, Zagreb, 2002.

Pelc, Milan, Renesansa, Zagreb, 2007.

Pelc, Milan, Theatrum humanum: ilustrirani letci i grafika 17. stoljeća kao zrcalo vremena: primjeri iz Valvasorove grafičke zbirke Nadbiskupije zagrebačke, Zagreb, 2013.

Stewart, Alison, The Birth of Mass Media:Printmaking in Early Modern Europe, u: A Companion to Renaissance and Baroque Art, (ur.) Babette Bohn i James M. Saslow, Chichester, 2013., 253-274.

The British Museum, Domenico Maria Canuti, https://www.britishmuseum.org/collection/object/P_U-5-9

Vanđura, Đuro, Zbirka umjetnina Arthura grofa Nugenta na Trsatu, u: Peristil: zbornik radova za povijest umjetnosti, 34/1, 1991., 131–136.

Vasari, Giorgio, Le vite de’ piu eccellenti pittori scultori e architettori, sv. 3, dio 1, Florenza, 1568.

Welch, Evelyn, From Retail to Resale: Artistic Value and the Second-Hand Market in Italy (1400-1550), u: The art market in Italy: 15th – 17th centuries/Il mercato dell’arte in Italia: secc. XV – XVII, (ur.) Marcello Fantoni, Louisa C. Matthew, Sara F. Matthews-Grieco, Modena, 2003., 283-299.

Žic, Igor, Zbirka starih majstora Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci, Rijeka, 1993.